Čim čovjek pomisli kako je lijepo što se
naše društvo napokon počelo razvijati i kretati u pravom smjeru, što se institucije, izvršna i zakonodavna vlast (istina, teškom mukom) trude prilagođavati
civilizacijskim standardima EU, dogodi se kakva bedastoća koja sve to u trenu anulira, te zasjeni sav napredak i zbog koje na površinu isplivaju ružne tajne, mućke, zapleti, objede i dogovori iz hrvatske poratne prošlosti. Ne zbog želje i nastojanja da se jednom zauvijek rasvijetle svi ti mračni događaji iz prošlosti, kako bismo mogli normalno nastaviti sa životima i
razvijati Hrvatsku kao normalno društvo, već da bi se pomoću njih ocrnilo političke i ideološke protivnike i ostvarili politički i drugi ciljevi. Zajedno s njima isplivaju i najniži, primitivni osjećaji i strasti izražavani kroz govor koji se može nazvati jedino huškačkim i
govorom mržnje, te koji, što je najgore, počne dolaziti s obje strane;
napadača (koji nema što izgubiti, te ne preza ni od čega) i
napadnutog (koji ne želi ostati dužan). Naravno, neizostavni dio tog igrokaza su i spontana okupljanja građana i političara koji su se osjetili povrijeđeni i pozvani da svojim mirnim i dostojanstvenim prosvjedima pokažu političkim protivnicima i javnosti što misle. I opet smo na nuli, jer i jedni i drugi na kraju krenu s blaćenjem i pljuvanjem po temeljnim institucijama na kojima počiva sustav vlasti, u ovom slučaju po sudstvu, koje je ionako (pre)opterećeno svojim inherentnim problemima i konstantnim reformama. Bez sumnje će se ova situacija u nekom obliku odraziti i na proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, u koju se sadašnja izvršna vlast toliko kune i u koju polaže sve nade, a istovremeno si njeni predstavnici dopuštaju takvo
primitivno i nisko ponašanje koje podriva same temelje države kojom upravlja (a nije im drago kada se Hrvatsku svrstava u zapadnobalkanske države). Koliko je mudro ulaziti u Europsku uniju u današnjem trenutku je stvar za veliku raspravu, ali osobno smatram da je sam proces pristupanja za Hrvatsku (a i samu Uniju) iznimno
otrežnjavajuć i koristan, te da ćemo od njega zapravo imati više koristi od samog ulaska u EU, jednom i ako do njega dođe.
Zaista je
velika mana našeg sustava što zbog neujednačenosti i nedorečenosti različitih područja zakonske legislative, kao i nekoordiniranosti različitih državnih organa i institucija omogućuje odlučnoj i beskrupuloznoj manjini i pojedincima da sustav izmanipuliraju i cijelo društvo dovedu u škripac i pred svršen čin. Najtužnija u svemu ovome je činjenica da se te stvari niti nakon najnovijeg slučaja manipulacije neće nimalo promijeniti. I odmah postane čovjeku jasno kako su svi ti pomaci nabolje zapravo bili samo superficijalni, površinski, glancanje stare krntije, te kako smo još prilično daleko od razvijenog i civilnog društva. A kako je samo lijepo bilo živjeti u zabludi da smo ipak na pravom putu i da ostvarujemo stvarni, opipljiv napredak…
Kako se na kraju čovjek treba postaviti prema svemu tome? Dići ruke i odustati od praćenja i zamaranja političkim i društvenim zbivanjima na lokalnoj i državnoj razini? Hiniti da ga se to ne tiče? Politički se angažirati i pokušati nešto promijeniti? Napustiti zemlju i potražiti normalnost negdje drugdje? Baviti se sobom, svojim neposrednim okruženjem, te nastojati postići neku promjenu na mikro razini u nadi da će i drugi tako? Ne činiti ništa?
Doista ne znam, no znam da predugo već glumim
Hlebinca.
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Nebitno
