U sklopu svog šestog proširenja od osnutka (1949.), početkom travnja 2009.
Hrvatska i
Albanija su primljene u
Organizaciju Sjevernoatlantskog sporazuma, oliti
NATO. Eto, napokon smo dočekali i taj veliki dan i ostvarili pedeset posto zacrtanih strategijskih ciljeva države.
U Albaniji je stanovništvo vijest o ulasku u NATO dočekalo sa sveopćim oduševljenjem, slavljem i defiliranjem tisuća ljudi ulicama glavnog i drugih albanskih gradova za koje nikada nismo čuli. Cijela
Tirana bila je ukrašena albanskim i NATO zastavama i prigodnim motivacijskim natpisima i plakatima, održani su besplatni koncerti, na jednom od kojih su nastupili čak i
UB40. Održana je vojna parada, opaljen je plotun iz 28 topova, a premijera je oduševljeni narod trijumfalno dočekao na po povratku sa
NATO summita u
Strasbourgu na kojem su naše dvije zemlje i službeno primljene u NATO obitelj. Sve u svemu, U Albaniji je zavladalo općenarodno veselje i oduševljenje, vrlo slično onom nakon velikih nogometnih pobjeda nacionalne reprezentacije.
U Hrvatskoj, pak, čorak. U
Zagrebu je tom prigodom i tim povodom ulicama vozio tramvaj oblijepljen NATO znakovljem, kojega je na kraju neki nezadovoljnik polio crvenom bojom. Također, 4. travnja u Zagrebu održan je i manji prosvjedni skup na kojem je prosvjedovalo stotinjak građana koji se protive NATO-u, pod sloganom
"NATO - 60 godina je dosta!", a najavljeno je da će se sličan prosvjed uskoro održati i u
Zadru.
Zašto tolika ogromna dijametralno suprotna reakcija na ovaj događaj s hrvatske i albanske strane? Albanci se svom ulasku u NATO iskreno raduju smatrajući ga konačnim priznanjem da su i oni napokon stvarno postali dijelom te famozne međunarodne zajednice, dok nama ili doslovno "puca prsluk" što smo ušli u neki tamo prapovijesni Sjevernoatlantski savez, ili se NATO-u i onome što on predstavlja (novi imperijalizam i kolonijalizam, interese globalnog kapitala, relikviju hladnog rata) ogorčeno i strasno protivimo. Gdje je tu sad istina za Hrvatsku? Kome vjerovati? Službenoj politici koja kaže da je ulazak u NATO bajna stvar, povratak u svoju obitelj, ili kritičarima koji za tu organizaciju govore da je već poodavno trebala izumrijeti? Službenoj politici odavno više nitko razuman ne vjeruje, a glas većine gorljivih kritičara ne dopire jako daleko (ili ih se, pak, smatra čudacima).
Valja li nam NATO ili ne? Osobno sumnjam da će se situacija u zemlji, a tu prvenstveno mislim na gospodarsku, iole poboljšati zbog ulaska u NATO. Strani investitori će možda i imati malo veću sigurnost i zaštitu svojih investicija, kreditni rejting nam možda mrvicu naraste, ali zbog trenutne krize ionako malo tko želi investirati u bilo što, a krediti se daju na kapaljčicu, tako da (barem u kratkoročnom razdoblju) neće doći do "booma" inozemnih ulaganja u Hrvatsku. Poznato je kako su
Češka,
Mađarska i
Poljska nakon ulaska u NATO (1999.) udvostručile su strane investicije, a u
Rumunjskoj su iste porasle za čak 141 posto. Vrlo je upitno što će se sada dogoditi u Hrvatskoj. Dugoročno, možda i bude nešto više investicija upravo zbog ovoga (10-15%), ali to je poprilično dugoročno, a dotada ćemo već i ući u
EU, pa će se "NATO efekt" rasplinuti.
Kad malo o tome porazmislim, osobno ne poznam nikoga (niti sam s ikime uopće raspravljao o toj temi) tko je oduševljen, sretan, ili čak imalo zainteresiran za NATO savez i naše stupanje u isti. Izgleda kao da 99% stanovništva zemlje misli da se za 99% stanovništva zemlje, ništa nije, niti će se uskoro promijeniti (nabolje). Stoga mi se sve više čini da ćemo pokazati istu razinu oduševljenosti jednom kada se napokon "vratimo" u onu svoju drugu, europsku obitelj.
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Foto:
Bruno Konjevic
Nebitno
Žensko
Muško
