Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku organizira svečanu promociju monografije
"Ivan Heil (1906.-1985.)" autora
Ota Švajcera. Promocija će se održati u prostoru Galerije likovnih umjetnosti Osijek, Europska avenija 9, u ponedjeljak
6. travnja 2009. s početkom
u 19 sati.
Monografiju će predstaviti:
akademik
Tonko Maroević, recenzent
dr.sc. prof.
Zvonko Maković
mr.sc.
Branka Balen, muzejski savjetnik, ravnateljica Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku
mr.sc.
Jasminka Najcer Sabljak, urednica
Vlastimir Kusik, prof., urednik
O monografiji, Ivanu Heilu i Otu Švajceru
U likovno i kulturnoj povijesti grada Osijeka Ivan Heil je bio slikar koji ju je svojim djelom, pedagoškim radom, pa i samom svojom nazočnošću, kao najstariji slikar druge polovice prošlog stoljeća, vidno obilježio. Monografija to jasno i pregledno označava, tumači i o tome svjedoči.
Slikarstvo Ivana Heila u tumačenju Ota Švajcera dobilo iznimno dragocjenog vodiča, kako kroz nastanak i trajanje njegovog slikarskog opusa, tako i kroz sam život. Ta vrijedna i važna činjenica ponajbolje se ogleda u dvama polazištima s kojih je napisana - upozorava na životne činjenice koje su imale udjela u njegovu slikarstvu jednako koliko su i slikarske činjenice taj život uvjetovale. Izostavljeno je sve suvišno i nebitno u jednom, ali i drugom, da bi potom sve zajedno bilo stavljeno u okvir likovnog okvira grada u kome je Heil živio i stvarao. Švajcer je nastojao, a sigurni smo kako je u tome uspio, proniknuti u sve tajne Heilove tehnike slikanja, slikarske materije, prije svega boje, odvajajući čisto slikarsko od opisnog i literarnog. Pokazao je kako je Ivan Heil daleko nadmašio slikare osječkog likovnog kruga u kome je živio krajnje diskretno i samozatajno, poglavito šezdesetih godina, kada su njegove najvrjednije slike i nastale. Slikar Ivan Heil bio je jedini koji je dosljedno i uporno održavao status ravnoteže vlastitih slikarskih ideja te vlastite slikarske prakse, posve svjestan vrijednosnih dometa, prema kojima je bio stroži i kritičniji negoli je možda trebao biti.
Oto Švajcer(1907.-2003.) bio je njegov bliski prijatelj i upravo je o njemu napisao, ne slučajno, najinteligentnije tekstove u prilog razumijevanju tog slikarstva. Moglo bi se reći, ovo slikarstvo dobilo je idealnog tumača vlastite biti, svih svojih svojstava i, konačno, vrijednosti.
Napravljen je ili rekonstruiran katalog djela s gotovo osam stotina likovnih jedinica, obrađena je i složena građa, kako ona pisana (redaktura i lektura glavnog teksta, dopunjen životopis jer do tada, mislimo na 1989. kada je tekst završen, nisu upisani neki bitni podatci pa tako i onaj da je Heil dvije godine nakon rata proveo s obitelji i Švajcerom interniran u radni logor u Valpovu, kataloška obrada skupnih i samostalnih izložbi, bibliografija) tako i vizualna, približno dvije stotine jedinica (biografske fotografije, reprodukcije najvrjednijih djela, slike naslovnica kataloga i grafičkih mapa), što je sve neophodno, a čega je izvorno bilo malo, nedostatno i ponajviše zastarjelo.
Utoliko je ovaj urednički dio važan i nedjeljiv dio cjeline odnosno cjelovitosti monografije koju, evo, sada i konačno imamo pred sobom.
(iz uredničkog Pogovora monografije)
I motivima svojega djela i rasponima aktivnog djelovanja, a ne samo rođenjem i ranim formiranjem, Ivan Heil je karakterističan osječki slikar. Gotovo pupčana vezanost uz zavičajni ambijent umanjila je mogućnosti njegova odjeka i značenja u širim, nacionalnim razmjerima, no ukorijenjenost i vjernost domaćoj sredini kompenzativno mu je uvećala određenost radnog profila (…)
Bilo zbog svoje samozatajnosti, bilo zbog smanjenih ambicija bilo zbog nedostatka svježijih poticaja, Ivan Heil poslije drugog svjetskog rata više nije hvatao korak s maticom likovnih zbivanja. Uostalom, prve je poratne godine pretrpio i represalije, kao pripadnik njemačke nacionalne manjine, a s vremenom se sasvim zadovoljio lokalnim odazivom i komornom recepcijom (…)
Objavljivanje knjige o slikarstvu Ivana Heila znači i svojevrsni hommage njezinu piscu, zaslužnom istraživaču osječke likovne prošlosti, Otonu Švajceru. Kao slikarev suvremenik, čak vršnjak (pa i supatnik u poratnom šikaniranju) Švajcer je bio najpozvaniji da se pozabavi djelom za koje je imao naročitih sklonosti, jer je u lirskom variranju i ekspresivnom poantiranju zavičajne zbilje i sam nalazio najodređenije likovne vrijednosti. Dakle, preporučujem da se monografija objavi, da se time konačno valorizira i Švajcerov kulturni ulog i Heilova čedna no iskrena dionica (…)
(Tonko Maroević, akademik, izvod iz recenzije)
Muško
