Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Minuta za Mrtve

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
justice
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1371
Lokacija: OS
Spol: Muško Muško
Upozorenja : 1
Post Postano: 29.03.2009. 10:52 
Naslov:  Minuta za Mrtve
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Hrvat u emigraciji
Objavljeno: Sub, 28. 03. 2009. 17:10
e-novine

MINUTA ZA MRTVE


Piše: Boris Dežulović

Dora Adžić je imala samo tri godine. Bio je lijep, proljetni dan, početak maja. Zajedno s bakom Dora šetala je središtem grada, kad se u deset i pol sati začula strašna eksplozija, i djevojčica je s teškim ozljedama nogu i ruku prebačena u bolnicu za dječje bolesti. Medicinske sestre uzbuđeno su te večeri komentirale televizijske vijesti, koje su javljale o zločinačkom napadu agresora na civile u središtu grada zloglasnim kasetnim bombama, psujući brkatog oficira koji je bahato pred kamerama najavljivao nove napade. Sutradan ujutro opet su se začule sirene, opet su gradom odjekivale detonacije, a jedan od kasetnih projektila pogodio je i bolnicu u kojoj je ležala djevojčica što je samo dan ranije izbjegla smrt.

Tog majskog jutra kasetne bombe padale su na ulice u središtu grada, na dječju bolnicu, akademiju i kazalište. Dora Adžić je nekim čudom preživjela, kao i još stotinu i dvadeset ranjenih, ali šestoro njihovih sugrađana nije. Preživjeli će te večeri gnjevno komentirati laži „agresorskih“ medija kako nikakve kasetne bombe nisu padale na civile, i kako su ranjenici zapravo nevješto našminkani umjetnom krvlju, a prizori bombardiranja tek loši filmski efekti.

Iz nekog razloga, u Srbiji nitko nije čuo ni za Doru Adžić, niti za šestoro ljudi koji su poginuli od strašnih kasetnih bombi. Nitko nikad nije čuo za priču o petnaest balerina i baletana na koje je usred probe u kazalištu pala kasetna bomba, nitko nije čuo za dvadesetogodišnjeg Luku, studenta filmske režije kojega je ista takva bomba sustigla na ulazu na Akademiju.

Ništa o njima Srbija ne zna ni danas, kad se tuljenjem sirena i polaganjem vijenaca prisjeća zločinačke agresije NATO-a i suznih očiju pita bahate oficire zašto su na djecu bacali kasetne bombe. Ni danas, deset godina od onog majskog dana kad je podmuklo projektilima s kasetnim punjenjem napadnut grad Niš, i kad su gradske ulice bile prekrivene leševima, Srbija ne zna ništa o Dori, Luki i krvavim balerinama.

Možda i zato što kasetne bombe tog majskog jutra nisu padale po Nišu. Možda zato što nije bila 1999, već 1995. godina, što je brkati oficir koji je pred televizijskim kamerama bahato najavljivao napad na civile bio Srbin, slavni Milan Martić, i što su kasetni projektili, podmukli ubojice civila i djece, bili proizvedeni u Srbiji i ispaljeni od srpske vojske. Možda, eto, i zato što su zloglasne bombe s padobrančićima, „žute ubice“, kako ih zovu Nišlije, tog 2. maja 1995. padale po Zagrebu.

Možda, konačno, Srbija o Dori i Luki ne zna ništa zato što su beogradski mediji toga maja javljali o „televizijskim lašcima iz Zagreba koji su“, kako je sutradan pisala Borba, „zapalivši neke stare automobilske gume, razbivši jedan izlog na Zrinjevcu i potpalivši eksploziv, smislili kako su Srbi raketirali Jelačić plac“. „U medijskoj sotonizaciji samo jedne strane učestvovali smo i sami, jer je jedna beogradska lokalna tv-stanica bez komentara pustila laži CNN-a o raketiranju Zagreba”, pisala je Borba tih dana. “Tvorci te, još jedne laži, slabo su proučili svog najvećeg učitelja Gebelsa, koji je rekao da prva uspešna laž mora da ima barem 90 odsto istine, kako bi se lakše progutala. Ima desetine, kaže se čak i stotine povređenih od srpskog raketiranja. Gde su vam oni? Ranjeni u raketnom napadu imaju specifične povrede. U Zagrebu valjda nemaju toliko šminkera i stručnjaka za filmske efekte.”


Bit će, kažem, da zbog toga Srbija nije čula ni za Anu Mutevlić, nesretnicu koja je 1994. godine od srpskih kasetnih raketa, bombi, granata i snajpera iz Sarajeva pobjegla na sigurno, u Zagreb, da bi je tamo, na raskršću Draškovićeve i Vlaške, u najstrožem središtu grada, 2. maja 1995. pronašao projektil s kasetnim punjenjem iz raketnog sustava Orkan. Bit će valjda da je zbog toga Srbija za kasetne bombe prvi put čula tek s proljeća 1999. godine.

Sjećam se tog proljeća. Splićani su s oduševljenjem ispraćali avione iz talijanskog Aviana što su uz potmulu grmljavinu nadlijetali Dalmaciju i nestajali na istočnom nebu. Sjećam se ljudi u kafićima i tura pića koje su stizale nakon svakog narančastog bljeska na televizijskom ekranu. Sjećam se mučne rasprave za ručkom u roditeljskom domu i majke koja se čistom, gotovo djetinjom iskrenošću radovala sirenama nad Beogradom. Neka vide, neka čuju, neka i oni malo osjete kako je to – naglas je moja majka izgovarala ono što je tih dana osjećala cijela Hrvatska.

Vikali smo i psovali jedno na drugo, moja majka i ja. Uzrujano sam spominjao djecu u skloništu, djecu mlađu od mene i majke mlađe od nje, i pitao hoće li mirnije spavati kad bude vidjela raskomadane ljude na beogradskim ulicama, a ona je uzrujano odgovarala kako ja dobro znam da ona tako nešto ne želi nikome. Sve što sam im svih ovih godina željela, sve čemu se sada radujem, govorila je ona, samo su ove sirene. Samo jedna njihova noć u skloništu.

Sjetio sam se tog davnog, mučnog razgovora gledajući prigodne programe srpskih televizija o desetoj godišnjici napada na Jugoslaviju, sjetio sam ga se gledajući opet strašne prizore krvavih plahti na niškim ulicama, sjetio sam se male Dore Hadžić gledajući kozmičku tugu u očima roditelja male Milice iz Batajnice, Dorine vršnjakinje koju je bomba zatekla na dječjoj noši. Sjetio sam se Zagreba slušajući tronute, duboke glasove naratora koji su govorili o nezapamćenom zločinu, o tim strašnim kasetnim bombama koje NATO baca na srpske gradove.

Sjetio sam se tada najbizarnije od svih ratnih priča, one koju je decembra 1991, dočekavši “oslobodioce”, novinaru Večernjih novosti ispričala medicinska sestra, Srpkinja iz Vukovara, koja je bila tamo onog novembarskog dana kad je na vukovarsku bolnicu pala avionska bomba, probivši tri kata i zaustavivši se neeksplodirana pred njenim očima, na bolničkom krevetu, među nogama ranjenog hrvatskog vojnika. “Zamislite”, pričala je vidno uzbuđena svjedokinja, “još na aerodromu u Batajnici ima izdajnika koji vade osigurače iz avionskih bombi!”

Kada se osam godina kasnije, u svirepom obratu sudbine, upravo Batajnica našla pod bombama američkih aviona, nije nažalost bilo izdajica na NATO-vim aerodromima. Da je bilo tada izdajica, mala Milica iz Batajnice danas bi bila živa.

Sjetio sam se onda i vijesti od prije nekoliko mjeseci, o početku radova na razminiranju Šubićevca, još jednog toponima koji Srbima ništa ne znači, a koji označava četvrt Šibenika, gdje danas, 2009. godine, nakon osamnaest godina, još traje akcija uklanjanja “zvončića”, “žutih ubica”, koji su po tom gradu padali u vrijeme kad su tenkovi, haubice i kamioni sa raketnim sustavima na Novom Beogradu bili praćeni jednakim oduševljenjem s kakvim će osam godina kasnije američki avioni biti ispraćeni na Beograd i Niš. Samo dan-dva prije obilježavanja desete godišnjice napada na Srbiju hrvatske su novine javile kako berači šparoga u Vrsaru ni ove godine neće u berbu, jer tamo, usred pitome, mirne Istre, i dan danas zlokobne table s crvenim lobanjama upozoravaju na “zvončiće” kasetnih bombi iz 1991.

Sjetio sam se na kraju vijesti od prije tri i pol godine, kad je posao na čišćenju Niša od zaostalih NATO-ovih projektila dobila tvrtka Dok-ing iz Zagreba: ni tada se Srbija nije zapitala otkud hrvatskim stručnjacima iskustvo u razminiranju ostataka kasetnih bombi.

Sjećam se svega toga dok gledam prigodna televizijska sjećanja na užasnu zračnu kampanju NATO-a, dok gledam kako slomljena, tužna Srbija ni danas, deset godina kasnije, nema tuge za ostale. U ambicioznom dokumentarnom serijalu u produkciji "Vremena" i RTS-a, sve zlo je počelo 1998, naoružavanjem Oslobodilačke vojske Kosova. Od tri sata serije gotovo dva su posvećena izmanipuliranim srpskim herojima, pilotima, vojnicima i policajcima, a njihove albanske žrtve spomenute su u dvije-tri uzgredne epizode, u kojima ih u pravilu na kraju spašavaju časni srpski oficiri. Od svih pokolja albanskog stanovništva prije bombardiranja izrijekom se spominje samo, jasno, kontroverzni “slučaj Račak”, a od svih pokolja albanskog stanovnoštva za vrijeme bombardiranja izrijekom se spominje samo masakr stotinu i dvadeset Albanaca iz izbjegličkog konvoja kraj Đakovice stradalih, jasno, od NATO-vih projektila.

Uz časnu iznimku nekih žena u crnom – i tek ponekog muškarca - nijedan medij, nijedna televizija, nijedan političar, pisac ili intelektualac nije se na tužnu obljetnicu sjetio Drugih. Zaglušujuća je bila tišina kojom je Srbija naricala nad svojim grobovima 24. marta. Ta je monumentalna tišina srazmjerna šoku s kojim je onoga proljeća otkrila da postoje zle sile koje po djeci bacaju kasetne bombe. Od zavijanja sirena Srbija tako ni ovog proljeća nije čula za “žute ubice” u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, do dana današnjeg nije čula za Doru, Luku i Anu. Ili sedamdesetpetogodišnju staricu Hadžiru Vejzović koju je kasetna bomba u brdima iznad Mostara čekala punih petnaest godina.

Kad sam se prije deset godina svađao s vlastitom majkom, ja sam, naravno, znao da ona ne želi da u Srbiji ginu djeca. Nije stvar bila u tome da je njoj, i susjedima s kojima je ispraćala avione prema istoku, trebalo biti jasno da - jednako kako ne postoje majke koje žele da nečija djeca ginu – ne postoje ni bombe koje promašuju djecu. U ratovima kroz koje smo prošli nije bilo pameti, pametni su u svih tih dvadeset godina bili samo NATO-vi visokosofisticirani, takozvani “pametni projektili”, a kad su pametne samo kasetne bombe, svako je sklonište daleko: kad ljudima počne padati na pamet takva pravda, ona ne bira pamet na koju će pasti.

Pokušao sam majci objasniti da zadovoljstvo kojim ispraća avione prema istoku, i zadovoljstvo kojim na televiziji sluša sirene nad Beogradom, nisu zadovoljština. U svijetu koji smo mi davno napustili - onom u kojemu se pamet pakuje u ljudske glave, a ne u kasetne bombe - takva zadovoljština, zadovoljština osvete, predstavlja uvredu za osvećenog. To je ono što negdje u sebi osjete ljudi kod kojih je nejasni osjećaj pravde pobijedio suosjećanje, strah za Druge i njihovu djecu, i kod kojih taj osjećaj uvijek dolazi kasno: to što su osjetili gledajući prizor mrtve djevojčice iz Batajnice na obdukcijskom stolu jest naime snažan, loš osjećaj uvrede za djecu koja su ginula 1991. i 1995. godine.

I kad Srbija ni deset godina kasnije ne želi znati, kad 2009. godine još uvijek vjeruje da je zlo počelo s naoružavanjem OVK 1998, da su prve kasetne bombe u povijesti ratovanja pale na Srbiju i da su sirene šutjele prije proljeća 1999, kad i dalje šuti o svemu što se događalo drugima i drugdje, ona zapravo šuti o sebi. Deset godina šutnje o Drugima završilo je minutom šutnje nad grobovima Svojih. Snažan osjećaj nepravde koji je pritom i ove godine bio jači od suosjećanja, jest loš osjećaj uvrede za djecu koja su ginula proljeća 1999. godine.

Ima stoga neke strašne, mračne simbolike u činjenici da Srbija ni dan danas, baš kao i Sjedinjene Države, nije potpisala konvenciju iz Osla, međunarodnu deklaraciju o zabrani kasetnih bombi. Bez tog potpisa, čak i krik pravednog gnjeva “Dolje kasetne bombe!” prestaje biti dvosmislen. Paradoks po kojemu su, što se Srbije tiče, kasetne bombe što su padale po Nišu bile legalne, proizašao je iz međunarodnog ratnog prava, iz zakona ratne fizike po kojemu neeksplodirana bomba iz vukovarske bolnice jednom i negdje mora eksplodirati, i po kojemu će kasetna bomba što je tražila Doru na kraju pronaći Milicu. To, naravno, nije pravda - osjećaj za pravdu na ovim prostorima uvijek dolazi kasnije – već golema, strašna uvreda za mrtve.

Oni, mrtvi civili, žene, djeca i starci na ulicama srpskih gradova deset godina kasnije ne traže minutu šutnje, već gromoglasno i jasno objašnjenje, umjesto minute šutnje njima treba samo jedna minuta naglas izgovorene istine u kojoj će konačno pronaći mir.

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Sharon
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1469
Lokacija: Osijek
Spol: Žensko Žensko
Post Postano: 29.03.2009. 12:36 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Lijepo je što piše i o njihovim sranjima koja su kudikamo opasnija (barem za susjede) od naših. Upravo sam to i pokušala reći: ta njihova nespremnost istini pogledati u oči i ponašanje trnoružice kad je riječ o Miloševićevim ratovima mi toliko ide na živce da mi Bandićevi weceji izgledaju kao dječja pjesmica koju nema smisla pjevati tamo u središtu lažnjaka zvanog srpski stav o ratovima 90-tih. Oni zaista misle da nije bilo Sarajeva, Vukovara, Srebrenice, niti imaju pojma zašto svijet vija Karadžića i Mladića, a na kraju krajeva još uvijek ne znaju zašto ih je NATO napao 99. Sve tumače samo kao nepravdu prema Srbiji, bla, bla. A to sve zato jer su im mediji nepovratno isprali mozak i još im ispiru (pa, oni nikad nisu vidjeli na TVB da je bilo Sarajeva, tržnice Markale, Vukovara i Ovčare, Srebrenice i 7000 ubijenih, pa prema tome to za njih niti ne postoji!). I zato jer njihovi političari nikad nisu napravili ono što su trebali. Kao što i Dežulović tvrdi, tvrdim i ja: neće imati mira dok to ne naprave.
I još nešto: dobro se sjećam ´99. i NATO-aviona. Nisam bila vesela, znala sam da avioni idu bacati bombe a ne čokolade i da će biti puno civilnih žrtava. Bilo mi je nekako zastrašujuće gledati. Ničija nesreća me ne veseli. Pa ni ubijeni civili s druge strane. Samo mislim da odgovornost za njih moraju potpisati prvo njihovi političari.

P.S.
Spomenuti tjednik Vreme jedan je od rijetkih koji nisu sudjelovali u medijskom zločinu RTS+ kompletne srpske štampe tog vremena koji je i Goebelsa nadmašio. Treba reći da je bilo i časnih ljudi.
Laži su skupo koštale ove prostore...

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: