U prostoru Gradskih galerija Osijek, u galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Osijek) od 2. do 9. ožujka 2009. počinje retrospektivni ciklus filmova poznatog njemačkog redatelja Reiner Werner Fassbindera. Projekcije su popraćene izložbom filmskih plakata. Program će se realizirati u suradnji s Goethe-Institutom Kroatien iz Zagreba. Početak je u 19:30 sati. Ulaz na sve projekcije je slobodan.
Program...
Više o filmovima pri dnu teksta.
2. ožujak 2009. (ponedjeljak) u 19:30 sati
Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf),1974, igrani, digitalno, boja, 94 min.
3. ožujak 2009. (utorak) u 19:30 sati
Martha, 1974, igrani, digitalno, boja, 116 min.
4. ožujak 2009. (srijeda) u 19:30 sati
Sotonska pečenka (Satansbraten), 1976, igrani, digitalno, boja, 112 min.
5. ožujak 2009. (četvrtak) u 19:30 sati
Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun), 1979, igrani, digitalno, boja, 120 min.
6. ožujak 2009. (petak) u 19:30 sati
Lili Marleen, 1981, igrani, digitalno, boja, 120 min.
7. ožujak 2009. (subota) u 19:30 sati
Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss), 1982, igrani, c/b, 104 min.
8. ožujak 2009. (nedjelja) u 19:30 sati
Lola, 1981, igrani, digitalno, boja, 113 min.
9. ožujak 2009. (ponedjeljak) u 19:30 sati
Želim samo da me volite (Ich will nicht nur, dass ihr mich liebt), režija: Hans Günther Pflaum, 1992, dokumentarni, digitalno, boja, 103 min.
Fassbinder - enfant terrible novoga njemačkog vala
Svaki autentični režiser ima samo jednu temu, i zato zapravo uvijek iznova snima samo jedan film. Moja tema je iskorištavanje emocija, bez obzira tko ih zloupotrebljava - rekao je Fassbinder definirajući svoju tematsku opsesiju
Filmski i kazališni režiser, pisac, dramatičar i glumac, Rainer Werner Fassbinder pronađen je mrtav u minhenskom stanu 10. lipnja 1982. godine. Umro je deset dana nakon trideset i sedmoga rođendana. Kao uzrok smrti navedeno je zatajenje srca uslijed predoziranja kokainom i pilulama za spavanje, a pokraj njega pronađen je nedovršen scenarij za sljedeći film, Rosa Luxemburg. Fassbinderova smrt najčešće se smatra i simboličkim krajem novoga njemačkog filma, kojem su još pripadali i sjajni autori poput Wima Wendersa, Volkera Schloendorfa, Wernera Herzoga. Slavan po frenetičnu ritmu snimanja filmova, u profesionalnom životu trajao je manje od petnaest godina, ali zato je snimio tridesetpet dugometražnih filmova, dvije televizijske serije, tri kratka filma, četiri video produkcije, režirao je dvadesetčetiri kazališna komada i četiri radio drame, a kao glumac odigrao je tridesetšest uloga, u svojim i tuđim filmovima. Radio je i kao kamerman, kompozitor, kostimograf, montažer, producent i kazališni menadžer. „Svaki autentični režiser ima samo jednu temu, i zato zapravo uvijek iznova snima samo jedan film. Moja tema je iskorištavanje emocija, bez obzira tko ih zloupotrebljava. To je priča koja nikada ne završava, moja vječna tema - bez obzira da li država zloupotrebljava patriotizam, ili u ljudskom odnosu jedan partner uništava drugog“, rekao je Fassbinder definirajući tematsku opsesiju. U odabirima je bio dosljedan i nesmiljeno provokativan, njegovi su filmovi bili bolno izazovni za njemačko - i uopće građansko društvo, a njegov privatni život trajan izvor zgražanja i skandala. Fassbinderova intenzivna radna disciplina i nevjerojatna kreativna energija u potpunoj su suprotnosti s divljim, auto-destruktivnim libertinizmom koji mu je i donio reputaciju enfant terrible novog njemačkog vala, u kojem je svakako bio središnja figura. Filmski kreativci, njegovi suradnici i ekipa, bili su mu surogat obitelji i s njima je bio u teškim i kompliciranim odnosima - a ništa manje dramatičan nije bio njegov ljubavni život. Kao deklarirani biseksualac, odnosno homoseksualac koji je imao i odnose sa ženama, ni u jednoj vezi, do kraja života nije pronašao trajan mir. Svi njegovi filmovi izražavaju duboko autorsko i ljudsko razumijevanje za socijalno neprilagođene, i snažnu mržnju prema institucionalnom nasilju. On je beskompromisno napadao (njemačko) građansko društvo sa svim njegovim predrasudama - prema rasi, naciji, spolu - a istovremeno su isti ti filmovi očajnička potraga za ljubavi i slobodom. Od umjetničkih utjecaja, Fassbinderovi filmovi ujedinjuju na najbolji mogući način brojne utjecaje - Brechtovo i Artaudovo viđenje kazališta, holivudske melodrame - legendardno je njegovo obožavanje melodrama Douglasa Sirka - klasična filmska naracija, ali i filmovi Jean-Luc Godarda, i sve to začinjeno neizbrisivim gay senzibilitetom… Fassbindera - da nije bio tako ultimativno jedinstven autor - po brojnosti utjecaja koje je isticao, a ne skrivao, mogli bismo lako proglasiti eklektičarem. Koliki je bio društveni izazivač, jasno govore optužbe za njegova života - za antikomunizam, ali i radikalnu ljevicu, za muški šovinizam, antisemitizam, mizoginiju, pa čak i homofobiju.
Fassbinder je rođen 1945. godine, u malom bavarskom gradu Bad Wörishofenu, 31. svibnja 1945., samo tri tjedna nakon bezuvjetne predaje nacističke Njemačke. Premda je bio iz ugledne građanske obitelji - otac liječnik Helmut Fassbinder i majka prevoditeljica, Liselotte Pempeit - dječak je odrastao u sasvim disfunkcionalnom okružju i već sa šest godina proživljava prvu obiteljsku traumu, razvod roditelja, odnosno odlazak oca. Liselotte je odgajala Rainera kao samohrana majka, dodatno iznajmljujući sobe da se prehrane, a često je bila odsutna, jer se bolesna od tuberkuloze morala liječiti po sanatorijima. Kasnije se udala za novinara Wolfa Eldera, s kojim je Rainer imao iznimno loš odnos. Rainera su često slali u kino - jer se majka nije mogla koncentrirati na prevodilački posao u njegovoj zahtjevnoj nazočnosti - pa je Fassbinder tvrdio da je dnevno vidio najmanje jedan film, a često tri ili četiri. „Filmovi su bili zamjena za obiteljski život koji nisam imao kod kuće“ - kasnije je govorio autor. S petnaest godina napušta školu i odlazi ocu u Köln, s kojim usprkos čestim svađama, živi sljedećih nekoliko godina, pohađajući večernju školu. U to doba pisao je kratke kazališne komade, priče i pjesme. Počeo je posjećivati gay barove i klubove, imao prvu ljubavnu vezu s grčkim imigrantom. Tada upoznaje i svijet transvestita, svodnika, prostitutki, biseksualaca i homoerota - zajednica koja će cijelog života ostati jedno od njegovih emocionalnih utočišta. U München se vraća 1963., a zatim ohrabren majčinim utjecajem počinje studirati dramu, a i aktivno se baviti kazalištem. Nakon što u dva navrata nije položio prijamni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Fassbinder se kao glumac pridružuje minhenskom 'akcijskom kazalištu', koje je na scenu postavljalo snažne, provokativne političke komade, i tu pronalazi i većinu neizostavnih aktera svojih budućih filmova, Peera Rabena, Kurta Raaba, Irmu Hermann i Hannu Schygullu - svoju najvažniju glumicu. U tom razdoblju snima i dva kratka filma, Gradsku lutalicu, i Mali kaos u kojima i sam glumi, a u potonjem se pojavljuje i Fassbinderova majka, pod umjetničkim imenom, Lilo Pempeit - to je prva od mnogih njezinih uloga koje će kasnije odigrati u Fassbinderovim filmovima.
Fassbinder je, za razliku od drugih vodećih autora novoga njemačkoga filma, koristio kazališna iskustva u radu na filmu, a većina njegove kazališne družine igrala je u njegovim filmovima cijeloga života - s Hannom Schygullom i Irm Hermann, snimio je dvadesetak filmova. Također, esencijalno za njegovu karijeru je brz radni stil, manična hiperproduktivnost, koju je razvio u ranoj dobi. Odlično je poznavao glumački i tehničarski posao, što mu je dopuštalo da s niskim budžetima snimi četiri do pet filmova godišnje i da se kontinuirano uspješno natječe za državne potpore. Nakon filmova Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf, 1974.), a naročito Braka Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun,1978.), Fassbinder postaje međunarodna filmska zvijezda, dobiva nagrade na filmskim festivalima, retrospektive u Parizu, Londonu, New Yorku - i postaje neizostavno obožavano ime među filmofilima i intelektualcima u cijelom svijetu. Kada ne putuje, živi i dalje u Münchenu, iznajmljuje kuću u Parizu, a može ga se vidjeti i u gay barovima u New Yorku - što mu donosi status kult heroja, ali i kontroverznu reputaciju, kako zbog filmova tako i zbog životnog stila i seksualnog opredjeljenja. „Svatko za sebe mora odlučiti hoće li imati kratku, ali zato intenzivnu egzistenciju ili će živjeti uredno i dugo“, rekao je Fassbinder, a njegova životna priča jasno svjedoči kakav je bio njegov odabir. Imao je ljubavne odnose sa ženama, no češće ipak s muškarcima. Njegov je osobni život bio ispunjen skandalima, dramatičnim ljubavnim aferama i još dramatičnijim raskidima. Rano u karijeri, imao je dugotrajan i krhak odnos s Irm Hermann, bivšom sekretaricom koju je nagovorio da postane glumicom. Hermann ga je idolizirala, a on ju je navodno maltretirao, čak i tukao - prema njezinim izjavama. Napokon, potkraj sedamdesetih, Hermann se zaljubila u drugog muškarca, s kojim je dobila i dijete. Rainer ju je zaprosio, i ponudio da usvoji dijete, no Hermann ga je odbila. Najveća Fassbinderova ljubav u ranoj fazi njegove karijere bio je Günther Kaufmann, koji nije bio školovan glumac, no nakon što se u njega ludo zaljubio, autor ga je pokušao zadržati skupim darovima i filmskim ulogama. Kaufmann je bio heteroseksualan, oženjen i otac dvoje djece.
Premda je tvrdio da je veliki protivnik braka, Fassbinder je 1971. oženio Ingrid Caven, glumicu u mnogim njegovim filmovima. Njihov odnos međusobna divljenja nadživio je dvogodišnji neuspješan brak. „Imali smo ljubavnu priču usprkos braka“, objasnila je Ingrid u intervjuu, a dala je i viđenje seksualnosti svojeg bivšeg muža:“Rainer je bio homoseksualac koji je trebao i žene. Zvuči vrlo jednostavno, ali je istovremeno vrlo kompleksno.“ Irm Hermann, Ingrid Caven i Juliane Lorenz, tri najvažnije žene Fassbinderovog života, nije smetala ni uznemiravala njegova homoseksualnost. Fassbinder se 1971. zaljubio u marokanskog Berbera, El Hedi ben Salema. Njihova je turbulentna veza nasilno završila 1974. Salem, sjajan kao Ali u Svi drugi se zovu Ali, objesio se u zatvoru 1982. Fassbinder, koji je umro ubrzo nakon svojeg bivšeg ljubavnika, posvetio mu je svoj zadnji film, Querelle, nastao prema romanu Querelle de Brest francuskog autora Jeana Geneta.
Značajna muška ljubavnička figura u Fassbinderovom životu bio je Armin Meier, bivši mesar, za kojeg izvori navode da je jedva znao čitati i pisati. U vezi su bili između 1974. i 1978., a nakon što je režiser prekinuo vezu, Meier se ubio na režiserov rođendan. Totalno slomljen zbog Arminova samoubojstva, Fassbinder je snimio Godinu s 13 mjeseci (In einem Jahr mit 13 Monden, 1978.) da bi nekako egzorcirao vlastitu bol. Posljednje četiri godine autorova života, Fassbinderova partnerica bila je Juliane Lorenz, montažerka njegovih filma iz tog perioda. Ona ga je i pronašla mrtvog.
Ljubav je hladnija od smrti (Liebe is kalter als der Tod,1969.), njegov prvi cjelovečernji film doživio je fijasko na filmskom festivalu u Berlinu. No, Fassbinder se nije dao pokolebati zvižducima i agresivnim kritikama, i već je sljedećim filmom Katzelmacher, (1969.), snimljenom prema vlastitom kazališnom komadu, dobio nagradu kritike na festivalu u Manheimu. Priča je to o grčkom stranom radniku, Jorgosu, koji se sreće s okrutnošću njemačkog društva koje ga otuđuje. Društvena alijeniranost proteže se kroz većinu najuspješnijih Fassbinderovih filmova, pa se ova tema zapravo nastavlja i u Svi drugi se zovu Ali koji je dobio nagradu međunarodne filmske kritike na festivalu u Cannesu, a većina svjetskih specijaliziranih medija proglasila ga je jednim od najboljih filmova 1974. godine. Priča je temeljena na američkom klasičnom remek djelu, melodrami Douglasa Sirka, Sve što nebo dopušta (All that Heaven Allows, 1955.), i bavi se zlom reakcijom obitelji i zajednice prema osamljenoj bijeloj čistačici u godinama, koja se udaje za mišićavog, puno mlađeg tamnog marokanskog imigrantskog radnika. Velika osamljenost zbližava ovo dvoje ljudi, a kada njihova veza postane poznata, prolaze kroz različite oblike neprijateljstva i javnog odbacivanja. Naravno, Fassbinder nikada nije radio običan remake bilo kojeg američkog klasika kojem se divio, njegov odnos prema holivudskoj kinematografiji bio je poseban:“Američka metoda snimanja filmova je da publika jednostavno ostane preplavljena osjećajima, a ja gledateljima želim dati emocije, zajedno s mogućnošću da reflektiraju i analiziraju vlastite osjećaje.“ I premda su većina Fassbinderovih filmova strasne i inteligentne socijalne melodrame, ipak se njegova karijera može podijeliti na tri različite faze. Prvih desetak filmova (1969.-1971.) u najvećoj su mjeri nastavak njegovog teatarskog rada, s čestom uporabom statične kamere i namjerno scenskim dijalozima. U drugoj fazi, koja mu je donijela međunarodnu pažnju i priznanje, su filmovi koji su uz ironičan odmak građeni na melodramatskom principu, često i izravno inspirirani filmovima koje je Douglas Sirk snimao pedesetih godina. U ovim djelima Fassbinder se bavi dubokim i društveno inherentnim predrasudama o rasi, seksualnosti, političkoj orijentaciji i klasnim razlikama, no bavi se i svojom omiljenom temom svakodnevnog fašizma - opresije i nasilja - u obiteljskim i prijateljskim odnosima. U trećoj etapi, koja traje od kraja sedamdesetih do njegove smrti, teme i stilovi se isprepliću, a Fassbinder će najvjerojatnije širokoj publici ostati slavan po filmskoj trilogiji o ženama u post-fašističkoj Njemačkoj: Braku Marije Braun, Loli, 1981., i Čežnji Veronice Voss (Die Sehnsucht der Veronica Voss, 1982.), koja je i osvojila Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu. Brak Marije Braun, s Hannom Schygullom u glavnoj ulozi, komercijalno je najuspješniji Fassbinderov film, a prihvatila ga je i autoru tradicionalno nesklona njemačka publika. Priča Marije Braun bavi se cijenom ljudskih vrijednosti i morala koje je Njemačka morala platiti za svoj spektakularni poslijeratni ekonomski oporavak. Marijin korporativni uspjeh posljedica je figurativnog akta prostitucije, i premda ona stremi sretnom životu sa svojim mužem, Marija Braun nije priča o ljubavi koja pobjeđuje sve probleme, već o tome da pravoj ljubavi nema mjesta u eksploatatorskom svijetu materijalizma i ekonomske borbe, distanciranom od osjećaja.
Lola se pak bavi seksom koji može poslužiti jakima da manipuliraju slabijima od sebe, što je čest motiv Fassbinderovog rada. Lola je u naznakama i nekim motivima temeljena na filmu Josefa von Sternberga Plavi anđeo („Der Blaue Engel, 1930.), odnosno na romanu Heinricha Manna Profesor Unrat - prema kojem je Sternberg snimao film. Lola se zove i Sternbergova glavna junakinja koju tumači Marlene Dietrich. Čežnja Veronice Voss zbiva se pedesetih godina u Münchenu i otkriva priču o ostarjeloj njemačkoj filmskoj divi, koja je navodno bila i Göbbelsova ljubavnica, a koju igrom slučaja otkriva sportski novinar. Veronica se želi vratiti filmu, no ne može odigrati nijednu scenu zbog ovisnosti o morfiju, i potpuno dekadentnog života u svijetu mašte i sjećanju na bivšu slavu i uspjehe. Priča tog crno bijelog filma inspiracijski je djelomično naslonjena na Bulevar sumraka (Sunset Boulevard, 1950.) Billyja Wildera. „Želio bih raditi hollywoodske filmove, odnosno filmove tako prelijepe i univerzalne, ali istovremeno ne i hipokritične kakav je Hollywood“ - možda je najljepše i najiskrenije što je Fassbinder ikada izjavio o svojim uzorima, ali i autorskim ambicijama.
Za mnoge je kritičare prava kruna Fassbinderovog opusa bila televizijska serija Berlin Alexanderplatz od četrnaest nastavaka prema istoimenom romanu Alfreda Döblina iz 1929. godine. Ovom se serijom autor vratio istraživanju njemačke povijesti, no u Döblinovoj priči bilo je i sasvim dovoljno materijala da se provuku sve Fassbinderove opsesije o povezanosti ljubavi i moći. Zločesto čudo od djeteta njemačkog poslijeratnog filma bilo je zatravljeno Franzom Biberkopfom, proleterskim glavnim junakom Döblinova romana. Navodno je Fassbinder sam često izjavljivao: „Ja sam Franz Biberkopf“.
„Svojim bih filmovima želio izgraditi kuću“, rekao je Fassbinder jednom prilikom. Neki od njih su podrumi, neki zidovi, a neki prozori. Nadam se da ću tu kuću jednom dovršiti“. Koliko god je Fassbinder živio hiperaktivno brzo, eksplozivno kreativno i samoubilački provokativno, toliko u smrti može biti miran i siguran da je izgradio mnogo više od simboličke filmske kuće - kreirao je filmsku palaču holivudske raskoši, u kojoj će uvijek neizmjerno uživati oni koji vole film i život. (Alemka Lisinski)
Filmovi Reinera Wernera Fassbindera - Žestok život, žestoka umjetnost
Rainer Werner Fassbinder odista nije gubio vrijeme; gubio je samo živce, osjećaje, možda i razum. Umjesto Ljudske komedije stvorio je Ljudsku farsu.
Ljubav je hladnija od smrti - taj naslov jednog od filmova njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (1946., negdje 1945. - 1982.) mogao bi biti i glavnom oznakom njegova cjelokupna djela koje se sastoji od impresivnih - osobito s obzirom na ranu smrt - četrdesetak naslova. Nije Fassbinder, ipak, neki sentimentalan ugađač nježnih dušica. Riječ je o autoru što, među ostalim, govori jezikom Brechta, te o čovjeku koji je iz pozicije autsajdera, marginalca, imao bistar pogled na tugu ljudskog života. Za njegov film Svi drugi zovu se Ali (1974.), gdje se postarija njemačka čistačica Emmi zaljubi u puno mlađeg useljenika iz Maroka, kažu kako slika Fassbinderovu vlastitu vezu s muškarcem što je stigao iz planina Sjeverne Afrike te, ne snašavši se u Njemačkoj, odao se piću i nasilju. Istodobno, taj je film - inače jedan od Fassbinederovih najljepših - posveta Douglasu Sirku i njegovoj melodrami Sve što nebo dopušta (1955.). Ali, kakva posveta! Gorka, hladna, strašna - i nježna, jer ljubavi ima, samo što je ona daleko od iluzija i svjetlosti.
Fassbinderovi likovi često su na dnu, pa i još niže; njihovi životi klaustrofobični su, nesretni, monotoni, tvoreći, kako je kritika istaknula, neku tragičnu farsu. Rani Fassbinder stilski je «neušminkan», grub, čak i iritantan. Teško je gledati davljenje ljudske duše u Zašto je poludio gospodin R.? (1970.), primjerice, gdje malograđanska egzistencija neumoljivo ide prema eksploziji. Također i u Piljaru (1972., film se prevodi i s Trgovac četiriju godišnjih doba), u kojem se trgovac povrćem koprca u nesretnom braku. Ništa bolje ne prolazi ni heroina-tinejdžerka Effi Briest u istoimenu filmu iz 1974. godine, zatočena u braku s puno starijim mužem. I sve nas to vodi Gorkim suzama Petre von Kant (1972.), gdje jedna überspannt dama teatralno proživljava nevolje u vezi s ljubavnicom.
Fassbinder je živio žestoko, uz alkohol i drogu, a još je žešće radio. Potekao iz imućne, građanske, minhenske obitelji rano je otkrio pobunu, dok mu je homoseksualnost osigurala trajno nadahnuće marginom. Eventualnu vlastitu poziciju poštenog i idealima ljubavi odana čovjeka, koji na kraju biva izigran, izdan i ismijan, opisao je u filmu Nasilje slobode (1975., film je poznat i pod nazivom Fox i prijatelji), gdje je tumačio i glavnu ulogu. Uopće, Fassbinder je možda i najbolji kada se bavi malim čovjekom poratne Njemačke, čovjekom koji više ili manje uzaludno odašilje znake ljudskosti i osjećajnosti - a u atmosferi otrovne malograđanštine, predrasuda i uskogrudnosti. I premda je uvijek želio stvoriti savršenu melodramu, po uzoru na Sirka, njegove su najbolje melodrame upravo ti «prljavi», pa čak i «zaudarajući» filmovi, koji duboko svjedoče o patnji - premda ta patnja nije blistava niti scenografski dotjerana. S druge strane, ne mogu se poreći reprezentativnost i dosezi njegove «kasne» trilogije o poratnoj Njemačkoj što sadržava naslove Brak Marije Braun (1979.), Lola (1981.) i Čežnja Veronike Voss (1982.). To je već Fassbinder u finim rukavicama; prva dva filma promatraju poduzetnost dviju spretnih i snažnih junakinja što stvaraju sebi mjesto u novoj Njemačkoj. Čežnja Veronike Voss, pak, govori o propasti bivše zvijezde kojoj, deset godina nakon svršetka rata, ostaju samo uspomene i morfij.
Iako veoma poznata, melodrama Lili Marleen (1981.) ne pripada boljim redateljevim ostvarenjima (treba i napomenuti kako je Fassbinder uvijek bio scenarist ili koscenarist svojih filmova). Što se tiče umjetnikova zadnjeg filma, stilizirane erotske slikovnice Querelle, riječ je više o prezentaciji bizarnog i začudnog gay-svijeta Jeana Geneta, nego o autentičnim Fassbinderovim preokupacijama. Genet i Fassbinder, naime, divlji su na vrlo različite načine.
Fassbinderov opus tek je tu naznačen: tu su još i kazalište te televizija - treba se sjetiti golema tv-projekta Berlin Alexanderplatz, prema Döblinovu romanu. Rainer Werner Fassbinder odista nije gubio vrijeme; gubio je samo živce, osjećaje, možda i razum. Umjesto Ljudske komedije stvorio je Ljudsku farsu, i zato, opraštajući se u ovom trenutku od njega, možemo pozdrav iz Ratova zvijezda - May Force be with you - preoblikovati u nešto drugo: May Farce be with you. (Dražen Ilinčić)
Više o filmovima...
Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf)
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1974, igrani, digitalno, boja, 94 min.
Uloge: Brigitte Mira (Emmi Kurowski), El Hedi ben Salem (Ali), Barbara Valentin (Barbara), Irm Hermann (Krista), Karl Scheydt (Albert Kurowski).
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder
Fotografija: Jürgen Jürges
Sadržaj: Priča o zabranjenoj ljubavi udovice u šezdesetim godinama, Emmi, i marokanskog radnika Alija - dvadesetak godina mlađeg. Kad popusti vanjski pritisak predrasuda, i kad dvoje ostanu sami, počinje se otkrivati dosad nepoznati unutarnji pritisak koji donosi novu prijetnju njihovoj vezi. Otvara se pitanje može li se Ali prilagoditi sredini i životu s Emmi…
Martha
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1974, igrani, digitalno, boja, 116 min.
Uloge: Margit Carstensen (Martha Salomon), Karlheinz Böhm (Helmut Salomon), Barbara Valentin (Marianne), Peter Chatel (Kaiser), Gisela Fackeldey (majka Heyer).
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder (prema priči Cornella Woolricha)
Fotografija: Michael Ballhaus
Sadržaj: Martha i Helmut Salomon sve su samo ne idealan bračni par. Ona je naivna, nezrela i egoistična, a on sebičan i posesivan te pravi sadist. Po vjenčanju, Helmut Marthinu majku smjesti u mentalnu ustanovu, Marthi zabrani da nastavi raditi posao koji voli, a po povratku s medenog mjeseca smješta je u novu kuću, zabranivši joj da uzme stvari iz staroga doma.
Sotonska pečenka (Satansbraten)
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1976, igrani, digitalno, boja, 112 min.
Uloge: Kurt Raab (Walter Kranz), Margit Carstensen (Andrée), Helen Vita (Luise Kranz), Volker Spengler (Ernst Kranz), Ingrid Caven (Lisa).
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder
Fotografija: Michael Ballhaus, Jürgen Jürges
Sadržaj: Crna komedija o nes(p)retnom piscu koji se na sve moguće načine pokušava domoći novca. Između brata koji je opčinjen muhama, supruge koja broji dane otkako je posljednji put spavao s njome, bogate mazohistične ljubavnice koju slučajno upuca i još barem jedne ljubavnice, uspijeva naći vremena da se proglasi reinkarnacijom Stefana Georgea, njemačkog gay pjesnika iz 19. stoljeća.
Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun)
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1979, igrani, digitalno, boja, 120 min.
Uloge: Hanna Schygulla (Maria Braun), Klaus Löwitsch (Hermann Braun), Ivan Desny (Karl Oswald), Gisela Uhlen (majka).
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder (priča), Pea Fröhlich, Peter Märthesheimer
Fotografija: Michael Ballhaus
Sadržaj: Maria Braun provodi dane čekajući na vijesti o mužu koji je poslan u rat. Kad joj dojadi uloga pasivne žene, zapošljava se u ilegalnom baru za američke vojnike. Uskoro do nje dođe vijest o smrti supruga; ona potom odlazi u bar i moli jednog vojnika da pleše s njom. No, kako to često biva u ratnoj konfuziji, njezin suprug ipak nije mrtav već je bio u zarobljeništvu. Njegov povratak zakomplicira stvari, ali Maria Braun ipak ima načina da se otme ulozi koju joj žele nametnuti drugi. Na putu do uspjeha, ona ima vlastiti plan…
Lili Marleen
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1981, igrani, digitalno, boja, 120 min
Uloge: Giancarlo Giannini (Robert), Hanna Schygulla (Willie), Mel Ferrer (David Mendelsson), Karl-Heinz von Hassel (Henkel)
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder, Manfred Purzer, Joshua Sinclair (prema romanu Lale Andersen)
Fotografija: Xaver Schwarzenberger
Sadržaj: Priča o ljubavi između žene koja pjeva za naciste i židovskog kompozitora. Wilkie pomaže Robertu pri prebacivanju Židova na sigurno. No, Wilkie postaje sve popularnija s pjesmom Lili Marleen, te je čak i sam Hitler poželi vidjeti. Unatoč svemu, Wilkie ne zaboravlja na Roberta.
Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss)
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1982, igrani, digitalno, c/b, 104 min.
Uloge: Rosel Zech, Hilmar Thate, Cornelia Froboess.
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder, Pea Fröhlich, Peter Märthesheimer
Fotografija: Xaver Schwarzenberger
Sadržaj: Posljednji dio Fassbinderove post-ratne trilogije (prva dva dijela su Brak Marije Braun i Lola) amalgam je nekoliko priča iz stvarnog života. Veronika Voss je glumica za koju se priča da je bila Göbbelsova ljubavnica. Sad stvari za nju više ne idu tako dobro, postala je morfijski ovisnik i liječnica izvlači novac iz nje. Jedina osoba koja joj želi pomoći, čak i po cijenu gubitka svoje djevojke je sportski novinar Robert Krohn.
Lola
Režija: Fassbinder, Rainer Werner, 1981, igrani, digitalno, boja, 113 min.
Uloge: Barbara Sukowa (Lola), Armin Mueller-Stahl (Von Bohm), Mario Adorf (Schukert), Matthias Fuchs (Esslin), Helga Feddersen (Frau Hettich).
Scenarij: Rainer Werner Fassbinder, Pea Fröhlich, Peter Märthesheimer
Fotografija: Xaver Schwarzenberger
Sadržaj: Lola je pjevačica i plesačica u cabaretu. Von Bohm je građevinski inspektor opčinjen Mariom-Luise, kćerkom stanodavke. Dobivši zadatak da istraži moguću korupciju u lokalnome noćnom klubu, Von Bohm otkriva kako je njegova Marie-Louise zapravo Lola, noćna zabavljačica. To otkriće će ga prisiliti da bira između žene koju voli i posla u koji vjeruje.
Želim samo da me volite (Ich will nicht nur, dass ihr mich liebt)
Režija: Pflaum, Hans Günther, 1992, dokumentarni, digitalno, boja, 103 minute.
Scenarij: Hans Günther Pflaum
Fotografija: Manfred Burkle, Werner Kurz
Sadržaj: Dokumentarni film o životu i radu Rainera Wernera Fassbindera s brojnim insertima iz njegovih filmova i komentarima prijatelja i suradnika. |
Muško
