Očima prolaznika: Kad bi svi ljudi na svijetu…

Prijatelj koji je vrijedno prikupio neke novinske napise na istu temu, gurnuo ih je preda me rekavši: „Evo, ovo bi bilo dobro za kolumnu…“

Znao je kako je i mene mučila sudbina jedne djevojke iz obližnjeg Čepina i koliko me pogodio njezin prerani odlazak, u kontekstu svega što se uoči toga događalo. Stoga ću po tko zna koji put u očima čitatelja ispasti zao i osoran i previše kritičan, jer većina ih, sudeći po komentarima na forumu, radije piše o meni nego o temi koje se, manje ili više uspješno, prihvatim.

Da, pišem o Martini, ali mogao bih isto tako i o Andrijani, Antoniji, Nataliji…, o bezbrojnoj djeci i mladima, pa i onima koje nazivamo starima (slutim za njih gorak i drzak komentar: „Pa i vrijeme im je…“). Znamo li uopće kako se odlazi s ovog svijeta i možemo li zamisliti kako se ostaje iza nekog svog?

Dobri ljudi

Jednoj se majci pred vratima sudnice nakon, bila je uvjerena, preblage kazne za cestovnog ubojicu njezina djeteta, otelo: „Dabogda ti se dogodilo isto, da razumiješ kako je meni“. Imajući i osobno to strašno iskustvo, ipak kažem: „Ne dao Bog nikome“. No, za Martinu je nade bilo!

Okupiše se dobri ljudi – pokrovitelji, gledatelji, organizatori, poduzetnici i sportski dužnosnici – na nogometnoj utakmici lokalne momčadi s osječkim prvoligašem u Čepinu i prikupiše novac za Martinino liječenje. Dadoše i ono najvrjednije, dio srca, no tek kada se to dijete (ta bilo joj je svega 16 godina) obratilo javnosti, jer joj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije platio nužne ampule i lijek. A sve to skupa stoji 2.300 kuna (dvije tisuće i tri stotine kuna!), pa nije bilo nade niti da će joj platiti operativni zahvat u Italiji.

Jednom mladom životu, djevojačkim nadama i stremljenjima, silnoj volji i želji da se odupre opakoj bolesti, ispriječili su se birokrati: oni koji vas vrebaju iza vrata na kojima piše „pauza“, koji ne podižu telefonsku slušalicu kada ih zovete i ne odgovaraju vam na pozdrav, čije tajnice i savjetnici traže da se najprije njima ispovjedite kao bi ocijenili hoće li vas propustili kroz svete dveri iza kojih sjedi namrštena službujuća osoba, oni koji vas sijeku pogledom čim se približite prozorčiću na staklu koje vas dijeli od Njegove svetosti – Birokrata!

Ogrlice

Ne znam je li HZZO ipak platio, na žalost, neuspješan medicinski pothvat u Padovi. Uostalom, to je za ovu temu nevažno.

I naša sugrađanka Andrijana traži pomoć, jer otkad zna za sebe boluje od emotivnih i zdravstvenih tegoba kakve ne možete zamisliti. Prodaje ogrlice što ih sama izrađuje, prikupljajući novac za liječenje i najviše je boli „neosjetljivost ljudi i njihovi podrugljivi komentari kada vide da nemam kosu.“

Pokušat ću je pronaći na Sajmu antikviteta u Tvrđi, kupiti poneku ogrlicu i pokloniti je nekoj majci koja je izgubila dijete.

Za malu Antoniju čitatelji jednog dnevnika prikupili su čak 650.000 kuna, kako bi platila operaciju u Švicarskoj, a HZZO se javio tek nakon javne prozivke na HTV-u.

- Pomoć dobrih ljudi znači nam sve na svijetu, reče majka nemoćne djevojčice nakon što je uzalud gubila vrijeme ne nalazeći pomoć u birokratskim zavrzlamama.

Jesu li njezine riječi i djetetova zahvalnost stigli do uvaženih gospodara tuđih sudbina, koji na jedan stranački domjenak potroše desetine tisuća kuna – to uporno ponavljam – našeg novca?

Bijeli križ i cvijeće

- Da, moja je kći bila teško bolesna, ali mogla je još poživjeti, možda i dobiti tu bitku. Ali indiferentnost i bahatost HZZO-a nisu joj to dopustili i oni su je poslali u smrt, javno optužuju ogorčeni Natalijini roditelji.

S jedne strane fotografije djevojke što ih u rukama drže klonuli majka i otac, a s druge Hrvatski zavod indiferentnosti i bahatosti. Između njih tek skromni grob bez uobičajenog betonskog okvira, bijeli križ, četiri dogorjele svijeće i buket bijelog cvijeća.

„Sigurno vas sada nehaj živih peče“, napisao je o onima koji počivaju izvan naših (ne)ljudskih postupaka Charles Baudelaire, jedan od onih prokletih majstora stiha. Ravnodušni i bahati reći će: „Briga me“

Da se razumijemo, nije ovdje riječ o novcu. Pitajte one koji ga nemilice troše, što su imali prije negoli su se obogatili? (Legalno, a kako drugačije? Toliko čak, da je i sam Al Capone u odnosu na naše maestre bio tek nedoučen šegrt, jer su njega ipak ukebali.).

Ovdje je riječ o postupcima, o ljudskosti, o čovjekovu srcu. Eh, kad bi svi ljudi na svijetu bili ljudi i kada bi se oni koji to nisu, mogli promijeniti. Makar i milom…

Piše: Ivan Vekić

bravo, odličan teks

slažem se, odlično... to me podsjetilo na nedavni razgovor sa dvjema legica kad smo raspravljali o nekoj bezveznoj temi i netko je spomenio ništa se ne mora samo se umrijeti mora... no ja se nisam složio s time, da bi čovjek umro mora prvo živjeti, žalosno što se tako što dopušta da život, pogotovo mladih, samo tako ode, nestane, postane sjećanje onih koji ostaju, i to samo jer se njima ne da, dosadilo im primat takve zahtjeve, izgube osjećaj ljudskosti zbog "pretrpanosti" takvim slučajevima...

Socijalna i emotivna neosjetljivost za ljude kojima je potrebna i ole mala pomoć u ovakvoj teškoj svakodnevnici je naprosto porazavajuće prisutna. Rijetki su oni koji se osvrnu na nečiju bol, patnju i nemoć. Ne samo sugrađani , već je neosjetljivo cijelo naše društvo.
Pomoć takvim ljudima u bolesti ili u socijalnom rasulu trebala bi na neki način biti organizirana..a ne da roditelj koji vidi svoje dijete kako se zadnjom snagom bori za život mora sam da apelira javnosti i izlaze se javnom dodiru koji nije lak u takvim trenucima.
Mislim da bi trebala postojati određena institucija pri Gradu koja bi pomogla u organiziranju volonterskih i drugih oblika prikupljanja novca..a isto tako ne bi škodilo da Grad ima svoju određenu donaciju.(.neka smisli kako) za pomoć tako oboljeloj djeci.
E sad da li bi došlo do manipuliranja tim novcem...kod nas je moguće svašta...ali ine mora biti uz dobru organiziranost.

slažem se s DIVOM u smislu da grad treba iznaći sredstva za takve slučajeve. Evo, ja predlažem da novac koji se prikupi od parkinga u gradu ide u tu svrhu...

diva je napisao/la (Pogledaj post): › Socijalna i emotivna neosjetljivost za ljude kojima je potrebna i ole mala pomoć u ovakvoj teškoj svakodnevnici je naprosto porazavajuće prisutna. Rijetki su oni koji se osvrnu na nečiju bol, patnju i nemoć. Ne samo sugrađani , već je neosjetljivo cijelo naše društvo.

mislim kako te opovrgla akcija organizirana u Martininom slučaju. kao i bezbroj puta sustav se pokazao kao nehumanim. nekako se zapitam zašto dobijam uplatnice u kojima roditelji i rodbina oboljelih mole za pomoć oboljelima ili to rade putem bloga.

diva je napisao/la (Pogledaj post): › Pomoć takvim ljudima u bolesti ili u socijalnom rasulu trebala bi na neki način biti organizirana..a ne da roditelj koji vidi svoje dijete kako se zadnjom snagom bori za život mora sam da apelira javnosti i izlaze se javnom dodiru koji nije lak u takvim trenucima.

u nekakvoj teoriji sustav je zamišljen kako bi pomagao slabima ali je to samo teorija. sjećam se kada smo sakupljali novac za presađivanje koštane srži mome bratiću. sakupljeno je nešto više od tisuću kuna, nema veze količina novca već njihovo srce za razliku od radijskog voditelja koji je slučaj iskoristio za vlastitu promociju.

diva je napisao/la (Pogledaj post): › Mislim da bi trebala postojati određena institucija pri Gradu koja bi pomogla u organiziranju volonterskih i drugih oblika prikupljanja novca..a isto tako ne bi škodilo da Grad ima svoju određenu donaciju.(.neka smisli kako) za pomoć tako oboljeloj djeci. E sad da li bi došlo do manipuliranja tim novcem...kod nas je moguće svašta...ali ine mora biti uz dobru organiziranost.

nitko nije primjetio kako sve akcije za pomoć oboljelima su zapravo izvaninstitucionalan oblik onoga što nam sve institucije trebaju omogućiti po defaultu. samo što u Hrvatskoj institucije postoje samo zbog zaposlenih u njima i generator su velike nepravde te kršenja ljudskih prava. sa pravom trebamo preispitati kvalitete ljudi koji na izborima dobijaju velike količine glasova te svoj mandat najprije koriste za zapošljavanje bliske rodbine na državnim jaslama. drugo, pitanje je i provedbe pozitivnih zakonskih propisa koja je ruku na srce maglovita. to možemo zahvaliti ljudima koji nam se u predizbornim kampanjama smiješe sa plakata očekivajući vaš glas nudeći populistička obećanja i bivajući nam naši najbolji prijatelji dok traje predizborna kampanja. postizborni događanja su zapravo jedinstveni primjer kako se kažnjavaju birači. primjer naše sugrađanke martine je isuviše jasan zbog one suhoparne formulacije "krivo ispunjenog formulara" zbog koje bi u razvijenom demokratskom društvu ministar zdravstva radi pritiska javnosti i moralne obveze ponudio ostavku. samo što se kod nas glas javnosti svodi samo na izbore, a moralnost je kategorija nepoznata za političke veličine.

p.s. neka vas ne zavara ovaj jedak post. ja sam licemjer koji u životnom osiguranju ima osiguranu klauzulu isplate oveću svotu novca za slučaj obolijevanja od terminalnih bolesti pa može preskakati administrativne prepreke parazdravstvenih djelatnika i institucija. a i ako mi nešto zasmeta u tome posjedujem dovoljno hrabrosti i snage za nanošenje teških tjelesnih ozljeda kada se bude radilo o mome životu.

Ivane, zaista je tužno kad se bolesnik za život mora boriti protiv sustava, a ne protiv bolesti.

Da je Grad Osijek formirao neki fond za zdravstvenu intervenciju - recimo 500.000,00 imala bi takva osoba barem mjesto gdje joj mogu pomoći, kad se već ne može izliječiti.