Galerija Waldinger: Glazbeno-pjesnički susret posvećen Vukovaru i Siniši Glavaševiću

U prostoru Gradskih galerija Osijek, u galeriji "Waldinger" (Fakultetska 7, Osijek) u utorak 25. studenog 2008. održati će se Glazbeno-pjesnički susret posvećen Vukovaru i Siniši Glavaševiću. Odabrane tekstove Sinišinih priča interpretira i govori glumac i redatelj Rene Medvešek, a svojim ga pjesmama prati kantautor Čedo Antolić.

Program će se realizirati u suradnji s Centrom za kulturu i film August Cesarec iz Zagreba i Gradske galerije Osijek

Početak je u 20 sati. Ulaz je slobodan!

Ponekad, kada noću koračam pustim i razrušenim ostacima gradskih ulica, pitam se koliko bih mogao odmaknuti i kamo bih stigao ako bih tako nastavio. Stižu me odjeci vlastitih stopa, a ne želim ubrzati, ni stati. Jednostavno, čini mi se da se mičem s mjesta. Ne plaše me tišina i koraci, ni noć, nego me plaši mogućnost da će mi se netko prikrasti i pokušati me skrenuti s puta na koji sam se odvažio i kojim želim ići dok ne stignem.

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.

Priča o vremenu

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.

Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.

Siniša Glavašević
Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".

Rene Medvešek (Velika Gorica,1963.)
Diplomirao 1989. na ADU u Zagrebu, odsjek glume. Iste godine postaje stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Redateljskim radom bavi se od 1993. godine: Zimska bajka (Mig oka), Mrvek i Crvek (Mig oka), Hamper, Č.P.G.A., Brat Magarac, Naš grad (ZeKaeM), Nadpostolar Martin (GKL Rijeka), U lugu onomuj (KMD Dubrovnik), I drvo je bilo sretno (Teatar Exit), Najbolja juha! (ZKM), Glasi s planina (Dubrovačke ljetne igre i ZKM). Od 2001. predaje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Čedo Antolić
Pjesnik, kompozitor, pjevač, izvođač duhovne glazbe, ali i jedan od ponajboljih muških blues i jazz vokala u Hrvatskoj. Do sada mu je objavljeno pet nosača zvuka, kaseta duhovnih pjesama i jazz album. Voditelj i novinar na Hrvatskom katoličkom radiju.

Press cut

Vukovar Siniše Glavaševića
Rene Medvešek približio je publici, sugestivnom interpretacijom, desetak zapisa iz Glavaševićeve knjige »Priča iz Vukovara« koju su posmrtno objavili Matica hrvatska i Hrvatski radio.
…U iznimno efektnoj interpretaciji, bez patetike i povišenih tonova, govorom koji dotiče i prostore naše svakodnevice, Medvešek je predočavao Glavaševićeve slike grada što su kroz pamćenje pristigle u stvarnost. Vukovar iz njegova djetinjstva, šetališta, klupe, kina... svi, čak i oni skriveni kutovi, grada postali su bliski u ponedjeljak na večer gledateljima, koji su zajedno sa Sinišom Glavaševićem i Reneom Medvešekom lutali vukovarskim ulicama i u njima pronalazili tragove prepoznatljiva svijeta kojem je iznenada izmaknuto uporište. Jer poetski govor u »Pričama iz Vukovara« okuplja se oko svakodnevnih običnosti i svoju impresivnu literarnu snagu pronalazi upravo iz toga drugog ili drugačijeg pogleda na stvarnost što ga okružuje. (Dubravka Vrgoč , Večernji list)

Sjećanje na Sinišu Glavaševića
Glumac Rene Medvešek i glazbenik Čedo Antolić održali su protekle dvije večeri glazbeno-literarnu večer posvećenu Siniši Glavaševiću, novinaru Hrvatskog radija Vukovar, pogubljenog na Ovčari u studenom 1991. godine.
Gledalište Teatra Exit, nekadašnje kino »August Cesarec«, bilo je puno, a kao svojevrsnu uvertiru u recital pod nazivom »Grad – večer sjećanja na Vukovar«, novinar Hrvatskog radija Mladen Kušec podsjetio je prisutne kako je dobio Glavaševićeve tekstove. Nekoliko dana prije pada Vukovara Glavašević je faksom poslao tekstove kolegi Kušecu i tako su njegovi tekstovi otpočeli samostalni život. Vrhunac je bio prošlogodišnje objavljivanje Glavaševićeve knjige o Vukovaru »Priče iz Vukovara« u izdanju Matice hrvatske.
Glavaševićevi tekstovi pripadaju intimnim zapisima i razmišljanjima čovjeka koji na poseban način osjeća pripadnost svome gradu. Onome što je svojedobno o Glavaševiću napisao Miljenko Jergović, nemamo ništa dodati. Otprilike je Jergović kazao kako je Glavašević bio od onih ljudi koji nikada, pa ni u najgorim trenucima, nisu zaboravili svoju ulicu i svoj kućni broj. (R. Dragojević, Novi List)