Stručnjaci za prehranu odlučili među svjetskom populacijom provesti anketu. Tražili su odgovor na pitanje: „Kakvo je vaše mišljenje o nestašici hrane u ostalim dijelovima svijeta?“.
Anketa se završila katastrofalno. U Africi nisu znali što je hrana, u zapadnoj Europi što je nestašica, u istočnoj Europi što je osobno mišljenje, a u Americi nisu znali što je ostatak svijeta.
Tako, otprilike, glasi šala koja, otkako smo izloženi stalnim poskupljenjima hrane, sve više nalikuje stvarnosti. Kako bi Hrvati odgovorili na anketno pitanje?
Svakako, dobro znamo što je hrana. Imamo Bogom dane uvjete za proizvodnju hrane s okusom, mirisom i bojom. Imamo svega za kupiti, iako uglavnom iz uvoza. Za mišljenje nas se baš i ne pita – to ne pripada našoj političkoj kulturi – pa nas tu i tamo iznenade prosvjedi poput onog srednjoškolaca i studenata. Dobro znamo i što je ostatak svijeta; odande dobivamo većinu namirnica.
Domaće je domaće
Dio života proveo sam na studiju u Rimu. Živio sam sâm i morao sam si povremeno kuhati. Opskrbljivao sam se namirnicama u obližnjim prodajnim centrima i kao bivši vojnik-kuhar uglavnom sam pripremao variva i juhe, kako bih želudac spasio od sendviča.
No, niti uz kilograme luka i mrkve juha mi nije imala okus one koju sam jeo kod kuće. Odlučio sam pokušati s trostruko skupljim povrćem što se nudilo u odvojenim hladnjacima s oznakom
domaće i
ekološki proizvedeno… Razlika je bila dramatična!
I u „našim“ prodajnim centrima pronaći ćete domaće povrće pravog okusa i mirisa, a trgovci vas za to neće oderati tako da se toga sjetite pri svakom zalogaju. Ali, do kada će tako biti?
Hoćemo li i mi skupo plaćati domaću hranu nakon što uđemo u EU? Ili ćemo je samo skupo prodavati na zapadnom tržištu, gdje su se u utrci za profitom tradicijske vrijednosti hrane često stavljale u drugi plan. Presudno je i tko će biti vlasnici zemljišta u Hrvatskoj, koje se još može kupiti za desetinu cijene onoga u zemljama EU-a.
Prirodne potencijale imamo, a ekonomski analitičari tvrde da možemo proizvoditi hranu za dvadeset milijuna ljudi! Ali uz navodnjavanje, hladnjače, strategiju, usmjeravanje na poljoprivredne kulture koje zahtijevaju više rada i proizvodnju za poznatog i sigurnog kupca.
Nagovještaji katastrofe
Hrvatska danas ima približno milijun hektara neobrađenog zemljišta. I što sada? Naplatit ćemo za to velike kazne, kako stoji u prijedlogu Zakona o poljoprivrednom zemljištu? Umjesto stimuliranja konkurentnih proizvođača hrane novcem iz pretpristupnih fondova, odrapit ćemo „lijene poljoprivrednike“ koji odbijaju ponuđene programe, ili barem prodati zemljište.
Zbog lošeg upravljanja sredstvima iz fondova EU-a, Hrvatskoj je lani
zamrznuto 130 milijuna eura! Mljekari iz Osječko-baranjske županije predvidjeli su kako će zbog divljanja cijena goriva i repromaterijala za sjetvu, propasti 70 posto farmera. Svinjogojska proizvodnja spašava se vatrogasnim mjerama interventnog otkupa 17.000 svinja viška u četiri istočnoslavonske županije.
Riblje ministarstvo
Koliko su naša ministarstva samodovoljna, vidi se i iz njihovih naziva. Nadao sam se da će barem termin
hrana postati dio imena jednoga od njih, kako je to običaj u razvijenim zemljama koje su davno shvatile značaj hrane za opću dobrobit. Ili riječ
potrošač. U Njemačkoj imaju Ministarstvo za hranu, poljoprivredu i zaštitu potrošača. Švedska ima Ministarstvo za poljoprivredu, hranu i ribarstvo, Francuska Ministarstvo za poljoprivredu, hranu i ruralni razvoj…
Iz naziva našeg Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja proizlazi da ribarstvo, kao grana proizvodnje hrane, ima veću važnost od hrane u cjelini i od potrošača. Od mesa najčešće jedemo perad i svinjetinu, znatno manje govedinu, teletinu rijetko, a potrošnja ribe prilično nam je mala. Za razliku od Švedske i Norveške, izvoz ribe i ribljih prerađevina čini tek jedan posto ukupnog hrvatskog izvoza.
No, bogati smo brojem ministarstava. Tu nam proizvodnja raste, dobro nagnojena koalicijskim apetitima. Kao i uvoz hrane, koji je 2007. godine dostigao rekordnih 2,15 milijarde dolara – 16,4 posto više nego godine prije. Istodobno, prema Državnom zavodu za statistiku pokrivenost uvezenih roba izvezenima u prva tri mjeseca ove godine bila je 44,9 posto, a u ožujku je pala na samo 42,2 posto.
Krumpir iz zemlje faraona
Vodno je gospodarstvo jedan od temelja razvoja poljoprivrede, pa iako smo po navodnjavanim površinama na pretposljednjemu mjestu u Europi (ispred Albanije), taj je sektor izdvojen iz Ministarstva poljoprivrede i premješten u
repni dio Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. Iz „vodnoga“ je ispalo i „a“, što na svoj način pokazuje odmak od hrvatske tradicije. Da Osječko-baranjska županija ne prednjači po novim navodnjavanim površinama u Hrvatskoj, vjerojatno bi nas prestigla i Albanija.
Neki dan sam kupovao mladi krumpir u jednom od osječkih trgovačkih centara. Čitam, zemlja podrijetla: Egipat. Nema uzgojenog u Hrvatskoj. Cijena 5,99 kn s PDV-om. Pitam se, kako se Egipćaninu isplati proizvesti i brodom prevesti krumpir u Hrvatsku po toliko niskoj cijeni, da u niti šest kuna za kilogram još stane zarada trgovačke kuće i porez državi? A 97 posto površine Egipta je pustinja!
Tajna je u navodnjavanju. Većina poljoprivrednih površina navodnjava se iz rijeka, podzemnih voda i svih mogućih izvora, a njih je malo. Nisu, kao Hrvatska, među prvih deset u svijetu po bogatstvu vodnih resursa i nemaju ih dvadeset puta više nego što im je potrebno, kao što imamo mi.
Ipak, danas je pustinjska zemlja Egipat u
top ten po proizvodnji naranči i limuna, a hvata zalet i u proizvodnji bresaka, banana, jagoda i grožđa. Parcele im nisu usitnjene kao naše, pomislit ćete. Naprotiv! Posjedi su još manji od hrvatskih (2,7 hektara) i u prosjeku iznose – 0,7 ha!
Autor: Doc.dr.sc. Boris Antunović
Nebitno
Žensko
Muško
