U
Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek (Europska avenija 9) u četvrtak
10. travnja 2008. održat će se svečano otvorenje izložbe
"U potrazi za čudesnim" autora
Borisa Ivandića te promocija monografije
"Boris Ivandić" autora
Ante Glibote. Izložbu i monografiju predstaviti će
mr.sc.
Branka Balen, Ante Glibota i Boris Ivandić.
Početak je
u 19.00 sati.
Izložba u Galeriji likovnih umjetnosti bit će otvorena od 10. travnja
do 7. svibnja 2008., radnim danom
10–18 sati, subotom i nedjeljom
10–13 sati, ponedjeljkom
zatvoreno.
1951. - rođen u Puteševici, BiH
1971.-'76. - studirao Filozofski fakultet u Zagrebu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani
1982.-'92. - živi i radi u Parizu
od 1992. živi u Berlinu
O djelu...
Više od trideset godina od prve do današnje osječke izložbe nije samo vremenski okvir u kome se formirala umjetnička narav ovoga slikara. Slikar, kipar, grafički dizajner i umjetnički kritičar s akademskim obrazovanjem umjetničke prakse i teorijske potpore filozofije i povijesti umjetnosti trag je puta punog izazova, sumnji i iskušenja što su oblikovali intelektualnu fizionomiju s kojom je trebalo živjeti. Jer, stjecanju umjetničkih spoznaja, teorijskom znanju i umjetničkom iskustvu, vanjskom i još više unutarnjem okruženju racionalnog stajala je nasuprot iracionalna i krajnje neobuzdana narav divlje žudnje za slobodom. Osijek kao djetinjstvo i mladost, Zagreb početkom i Pariz sredinom osamdesetih te potom Berlin s dužim ili kraćim boravcima podno svodova osječke Tvrđe nisu bile romantične adrese slikarskog mira, naprotiv, bile su to adrese stalnih i iscrpljujućih sunovrata u najdublje ponore svih mogućih izazova. Mračnu tjeskobu stanja stvari vlastitog životnog iskustva i nadasve onog umjetničkog zaokružio je, iako ne i zaključio, izložbom u osječkoj Galeriji 1989. pod znakovitim nazivom Bolesti. Na žalost, bilo je to praskozorje tragičnog ratnog sumraka što je slijedio i, konačno, teškog ranjavanja prvog dana rata u ratnom gradu svoga zavičaja.
Danas, Boris Ivandić nije slikar i čovjek koji se svega toga rado sjeća, još manje na to gleda romantično i patetično. Za njega to su tek ožiljci koje je vrijeme zacijelilo i jedva da su vrijedni spomena. Ta su životna iskustva važna kao umjetničko iskustvo jer njihovo je značenje upravo u tome što ih treba staviti na stranu, veća im je važnost i vrijednost biti po strani negoli u središtu.
Da je tome tako pokazao je naš prvi poslijeratni susret na njegovoj izložbi u Berlinu 1993., kada smo napravili veliki intervju, na žalost tek djelomično objavljen. Čitajući ga danas, doživljavam ga kao dugu, preciznu i temeljitu projekciju jednog umjetničkog iskustva prožetog dilemama i sumnjama, koje je odgovore na pitanja što si je postavljalo pronašlo tamo gdje ih je s pravom i tražilo, u vlastitoj slikarskoj praksi. Pojašnjavajući odlaske i dolaske, iz Osijeka u Zagreb, iz Zagreba u Pariz i potom u Berlin, prepoznavajući svaki grad kao prostorno i kulturološko tijelo s povijesnom biografijom poput biološke naravi vlastitog tijela, Ivandić će krajnje precizno pojasniti vlastitu slikarsku poziciju: “Moja priroda, moje tijelo, određuje moju svijest. Nisam zadovoljan svojom funkcijom slikara, nisam slikar plastičke čistoće, slikarskih principa. Više volim sliku opteretiti svojom biografijom, svojom tjelesnom prisutnošću, naravno, istovremeno imati svijest o slici, o tome da slika ne služi tebi, tvojoj terapiji, već obrnuto, da si ti u funkciji jednog diskretnog sluge slikarstva. Da sam ja u funkciji slikarstva, a ne obrnuto.“
...Kao tihi i nijemi svjedok života ovog slikarstva moram posvjedočiti, slike su to savršenog unutarnjeg reda po sebi, no njihovo je ishodišno značenje primarno u njihovoj tjelesnoj, osjetilnoj, emotivnoj, taktilnoj naravi. To su slike dnevničkog sadržaja, dugog nastajanja, obilježene snažnim biografskim znakovima naoko krajnje rasutih evokacija, potisnute svijesti i skrivenih značenja. Njihov je dnevnički sadržaj mimo vremenskog slijeda, slikarski su to znakovi poput razbacanih pisama napisanih nepoznatom slikaru, možda samom sebi. Slika se gradi “sama od sebe“, no još više, slika je to neskrivenih svojstava tjelesnosti svoga tvorca. Mentalna i emotivna veza slikara i slike doslovno, preko svake ograde i granice, sraz je duboke bliskosti nedjeljivog slikarskog jedinstva. Sadržaj Ivandićeve slike oslanja se na najvišu razinu osjetilne tankoćutnosti i nadasve mentalnog sklada, reda i harmonije polučenog i odnjegovanog u dalekom svijetu indijskog potkontinenta.
... Sasvim sigurno, Ivandić je slikar kome teorija slikarstva formalnih slikarskih principa nije nepoznanica niti je slikar koji će to provjeravati ispraznim eksperimentiranjem. On zna da je slika drugo i autonomno biće, no njegovo je slikarsko uvjerenje da ono nije drukčije od bića tijela i tjelesnih, osjetilnih svojstava njezina tvorca. Zato će te formalne principe decidirano, beskompromisno i bez imalo kompleksa, s neskrivenom ironijom blagog humora, odbacivati stvarajući svoj unutrašnji red slike “kao slike čije slikarsko svojstvo“ reproducira vlastitu tjelesnu narav njezina tvorca.
(Vlastimir Kusik, predgovor u katalogu "U potrazi za čudesnim ili slikarski dnevnik Borisa Ivandića")
Muško
