Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Rukopisi moje godine

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Zal Kopp
Offline
Avatar

Ukupno postova: 110
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 23.12.2007. 17:39 
Naslov:  Rukopisi moje godine
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Preda mnom je rukopis moje 2007. godine, 300-tinjak ispisanih stranica. Sjeo sam s namjerom da ih pročitam na miru, ali ove stranice ne mogu iščitati u dahu samo jedanput. Moram se stalno vraćati i priznajem već duže vrijeme se pripremam kako bih svakoj stranici posvetio dovoljno pažnje, ali svaka me od njih iznenađuje, jer nosi u sebi svoj poseban zapis vremena. Začuđuje lakoća kojom su pisane. Sve stranice svesti ću pod zajednički nazivnik rukopisa, međutim, nameće mi se pitanje kakav je to rukopis!? Neosporno je da pripada meni, i bez velikog napora u to su me odmah uvjerili prvi redovi koji jasno govore koliko sam sudjelovao u stvaranju ove knjige. Začuđuje što svaka stranica ima bezbroj ispisa pisanih svakakvim rukopisima, od onih čitkih i pažljivo pripremanih, do onih nečitkih u kojima se najbolje osjeća moja svakodnevnica protkana frustracijama, strahovima i nesnalaženjima, ali istovremeno na njima počiva silna želja da se pronađem u godini kojoj sam pristupio s velikom nadom, uvjeravajući sebe kako je upravo ta godina u kojoj će sve napokon krenuti kako treba.



Očekivanja. Čitam kroz uzbuđen rukopis kako su najjača bila na samom početku, pa ne čudi zbog toga što kao i prethodnih godina ni ova nije bila izuzetak. Piše kako sam prije nešto više od 300 dana jedva dočekao završetak prethodne godine, jer sam vjerovao kako će mi slijedeća godina ispuniti veliki dio očekivanja. Potajno sam upirao pogled prema svemiru tražeći u njemu nekakav znak potvrde svoje sigurnosti. I uvijek tako, cijeli svoj život očekujem nekakvo čudo misleći kako će se baš meni dogoditi. Sva moja očekivanja, uglavnom ona nerealna, prelaze iz godine u godinu po nekakvoj navici i zato me neka razočaranja previše i ne pogađaju. Uvijek postoji nešto u meni što traje, a to je uporno vjerovanje kako će sutra biti bolje. Zato su mi očekivanja postala svakodnevna mjerila i prema njima se odnosim kao trajnim rješenjima na osnovu kojih moj svijet opstaje.

Vjera. Ona je uvijek potpora, a to pokazuje blag rukopis. Bez vjere u sebe nikada ne započinjem i ništa ne planiram. S njom se doduše ponekad razbacujem, ali je nikad ne izbjegavam. Nosim je u sebi kao rijetki dragulj vlastitog ponašanja i taj dragulj neprestano promatram kroz norme svog ponašanja. U teškim trenucima pojačavam sjaj vjere, a kad se čini kako mi je lakše ili bolje rečeno osjećam nadolazak povoljnijih struja, njezin doprinos množim. Itekako je značajno spomenuti, a to piše u ovoj knjizi, vjera sama po sebi ne bi imala smisla da se nije rodila sa mnom i da ne živi u meni.

Zdravlje. Stabilan rukopis kako bih i trebao hodati kroz cijelu godinu. Bez vjere i zdravlja, godina je dijelom sušna. Iako je najdragocjenije, upravo sam najviše podcjenjivao zdravlje, jer uvjeren kako me neće zaobići izuzeo sam tankoćutne obzire prema samom sebi. A zdravlje je usko povezano s godišnjim dobima, mjesečevim mijenama i sunčevim javljanjem. Niti jedno mjesto u meni taj ciklus nije zaobišao i nije bilo milosti kad se nisam ozbiljno posvetio upozorenjima njegovih promjena. Zato je krajnje vrijeme da mu se istinski posvetim.

Sjećanja. Iskrivljen rukopis, jer su uspomene protkane svjedočenjem duše o mom prolasku kroz vrijeme i prostor. U njima su skrivene moje radosti i moja tuga. Pokatkad mi se čine jedinim mjestom sigurnosti, ali s druge strane te iste uspomene ponekad postaju nepoželjne i ne sjećam se rado boli kroz koju sam jednom već prošao. Suočavanje s vlastitim slabostima nekako najlakše prihvaćam u sjećanjima. Moja sjećanja su slike skupljene u nekakve imaginarne albume i pretrpane bezbrojnim fotografijama, ali zbog patine vremena s godinama neke od tih kontura su izblijedjele. U svakom slučaju, sjećanja mi pojačavaju osjećaj važnosti, jer uvijek postoji netko koga se rado sjećam i netko tko se rado mene sjeća. Zato povremeno i bježim u svijet uspomena, jer tamo se moja mašta dobro kreće.

Postojanost. Najkorektniji rukopis kao odnos prema meni samom, ali to je ujedno najteži oblik mog karaktera. Čvrstina o kojoj toliko pričam iziskuje ustrajnost, a do nje se ne dolazi samo iskustvom srca. Srce smatram najsvetijim mjestom ali ujedno i javno mjesto moga svijeta. Bezbroj puta me iznevjerilo, ali u njemu pronalazim zadnji atom snage. Znam kako je za njegove otkucaje potrebno ono do čega najteže dolazim, postojanost. Uzajamna veza između srca i karaktera uvjetuje moju stabilnost. Česta drhtanja posljedica su nesigurnosti, a nesigurnost se ne može izbjeći dok god sam sklon skrivanju pod okriljem tuđih mjerila. Ti utjecaji još djeluju na mene i po svaku cijenu se nastojim riješiti njihovog uvjetovanja.

Hrabrost. Toliko puta blizu mene, ali ipak teško uhvatljiva kao i veličina slova koja me stalno izaziva. Hrabrost je stidljiva, ali povezuje moja djela na najljepši mogući način. Pridaje dodatnu važnost kad nisam svjestan koliko sam učinio. Zato je dobro što svijest o hrabrosti prvo dopire do drugih, a tek poslije do mene, jer na tom putu od srca do hrabrosti, najčešće zastajem. Dvoumim se, a u pitanju je samo jedan korak i taj moj korak dijeli stvarnost na strah i obavezu. Skloniji sam prijeći na stranu straha, jer smatram da je to iskonska zaštita, bolje rečeno nagonsko traženje utočišta u koje ne navraćam često, ali ponekad očekivano zalutam.

Razumijevanje.
Oblik najtežeg rukopisa zbog odnosa sa sobom i nesporazuma s drugima. Velikim dijelom započeto, ali ne i dovršeno, pretvara se u nerazumijevanje. Pretrpan obvezama često puta se zateknem u škripcu s vremenom, pa tada koristim samo meni poznata opravdanja. Trudim se okončati poslove u što kraćem vremenu i bez obzira što u takvom naporu najviše izgaram grčevi jačaju moje pouzdanje, ali slabe razumijevanje drugih koje prerasta u otuđenje i sažaljenje. Klopka u koju najčešće upadam i bez ikakvog pretjerivanja u kojoj se ugodno osjećam, jer mi daje toliko potrebnu lažnu sigurnost.

Obitelj. Nježan i čitak rukopis. Dobro je što je u ovoj knjizi prva i zadnja stanica mog putovanja. Cijelim putem je bila u pogledu i cijelo vrijeme u mislima, ali priznajem nedovoljno jasno. Zamućen pogled niti nejasan glas duše nisu opravdanje. Traženja nisu završena, i to moje nesnalaženje dijelom je uvjetovalo nečitak rukopis. Stoga preskačem ovu stranicu, ne zbog straha, već jednostavno što je još moram iščitavati, jer želim u slijedećoj godini popraviti rukopis.

Osjećaji. Usne su latice ljubavi, i sa njih neprestano teku mirisi srca. Tim mirisima je protkana sva ljepota moje duše, a na ovim stranicama posebno je zapisana najljepšim rukopisom.

Ponos.
Puno precrtanog, jer sam ponekad samo gubio vrijeme s njim.

Sreća. Nazire se u smirenom rukopisu!

Smrt. Nema je u ovoj knjizi!

Život. Uskovitlan kao i rukopis.

Ti, moj lega. Na kraju, ali ne kao zadnji, jer ovo nije slijed po važnosti, već samo prelistavanje knjige. Zapravo knjiga je deblja i još nedovršena.

Sretan ti Božić, moj grade!


Tekst i fotografija: Zal Kopp

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: