HGSS Stanica Osijek oprostila se od
Maxa, belgijskog ovčara i dugogodišnjeg potražnog
psa koji je više od
15 godina sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja. Unatoč godinama, Max je do posljednjih dana s velikim entuzijazmom sudjelovao u potragama, ostavivši iza sebe niz uspješno odrađenih akcija i neizbrisiv trag među osječkim spašavateljima.
Facebook objavu prenosimo u cijelosti:
"
Napustio nas je naš dragi prijatelji i kolega Max. Max je bio 15,5 godina star belgijski ovčar. Službeni, potražni pas koji je u svojoj dugoj karijeri toliko toga dao našoj Stanici i iza kojeg je veliki broj odrađenih akcija. Odrađivao je akcije s uspjehom čak i u dubokoj starosti od 12 godina, jer drugog potražnog psa tada nismo imali. Odrađivao ih je velikog srca i s nevjerojatnim veseljem, željom i spremnošću, iako su ga noge već tada lagano počele izdavati. No, napustio nas je i naš četveronožni prijatelj s kojim svatko od nas ima nekakvu anegdotu koju ovih dana, nakon njegovog odlaska, dijelimo jedni s drugima u nadi da u njima pronađemo nekakvu utjehu.
Tko je Max bio u HGSS-u, nama u Stanici, njegovom vodiču i partneru u K9 timu
Hrvoju i njegovoj obitelji najbolje govore Hrvojeve riječi koje prenosimo u cijelosti:
„
Za svakog čovjeka njegov pas je jedinstven i nezamjenjiv. Valjda zato što su psi u svojoj bezuvjetnoj dobroti sposobni nadoknaditi nam velik dio onoga za što smo u životu bili prikraćeni. Ljubav, poštovanje, prijateljstvo, povjerenje samo su nešto od onoga što nam naši psi daju bezrezervno, najčešće u puno većoj mjeri nego što svojim odnosom prema njima zaslužujemo.
Maks je bio pas poseban na puno načina. Najviše od svega bio je obiteljski pas. Veći dio odrastanja mojih troje djece odvijao se uz njega. Siguran sam da su i oni danas bolji ljudi nego što bi bili da ga nisu imali pored sebe. Dirljivo je bilo gledati svaki njihov ponovni susret. Maks je bio i prvorazredni potražni pas HGSSa i to je jako dobro znao. Nakon svake naše akcije, vježbe, a osobito nakon što bi pronašao nestalu osobu držao se malo prepotentno. Zasluženo. Ogromna je odgovornost na vodiču potražnog psa kada dobije nekakav teren za pretražiti. Ako pas nikoga ne nađe trebaš izaći i reći da tu nema nikoga. Ako pas ne odradi dobro to znači da netko tamo može umrijeti nepronađen. S Maksom se tako što nije moglo dogoditi.
Njegov odnos prema kolegama iz osječke stanice HGSS-a je nešto što viđamo samo među "ratnim drugovima", onima koji zajednički rješavaju najteže zadatke i čiji uspjeh ovisi o međusobnom povjerenju i suradnji. Kada je ostario i prešao u mirovinu morao sam paziti ako idem na neku akciju ili aktivnost HGSS-a da se oblačim i uzimam opremu tako da on ne vidi, inače se ne bi smirio do mog povratka. Zadnjih godina više nije očekivao da ga vodim, bio je preslab. Samo bi nakon mog povratka dugo njušio moju odjeću i po mahanju repa znao bih da je prepoznao miris nekoga od kolega.
U Kopačkom ritu gdje radim kao rendžer imao je karijeru koju je jednako volio i ozbiljno shvaćao. Svi smo se uz njega osjećali sigurnije. Osobito noću, znajući da ako je netko skriven u tami, koga mi ne možemo vidjeti, Maks će na vrijeme lajati.
Živio je duže nego što obično žive radni psi njegove veličine. To možemo zahvaliti ponajprije mojoj supruzi Sieni koja je ušla u naše živote prije osam godina. Bojala se malo prilikom upoznavanja tog ogromnog psa kojeg je vidjela na slikama. Ubrzo je sjedio pored nje držeći jednu nogu u njenom krilu, kao da govori "ti si sad naša". Svu bezrezervnu ljubav i brigu koju je cijeli život dijelio od Siene je dobio nazad kad mu je zbog starosti i bolesti bilo najteže.
Dio svih nas koji smo ga voljeli odlazi nepovratno s njim. Jedino što mogu osjetiti osim tuge je ogromna zahvalnost.
Hvala ti Maks, prijatelju, brate, osloncu moj i ratni druže.“
Odmori sada, Max. Vidimo se opet negdje iza duge."
Foto: HGSS Osijek
Nebitno
