|
Redakcija 031
Ukupno postova: 70478 Spol:  Nebitno 
|
 Nakon više od deset godina predanog rada, bezbroj proba, premijera, gostovanja i uloga koje su osvajale publiku, mladi 34-godišnji bariton Leon Košavić odlučuje zakoračiti u novo životno i profesionalno poglavlje. Svakodnevnu dinamiku kazališta zamijenit će hodnicima muzičke akademije, studentskim glasovima i odgovornošću oblikovanja budućih naraštaja glazbenih umjetnika. Ova promjena nije samo profesionalna tranzicija - ona nosi i osobnu priču o sazrijevanju, promjenama prioriteta i novim pogledima na umjetnost. U razgovoru donosimo refleksije o godinama ispred i iza kulisa HNK-a u Osijeku i uzbuđenja pred novim izazovima.
Nakon više od deset godina na sceni, odlučili ste otvoriti novo poglavlje. Kako je došlo do te odluke, što je prevagnulo?
- Nakon završene akademije nisam mislio da ću ikada završiti u pedagoškim vodama, ali isto tako da ste me pitali kao petnaestogodišnjaka vidim li se gdje sam trenutačno, rekao bih vam - ni u najluđim snovima. Mislim da bi bilo sebično ne podijeliti iskustvo koje sam stekao i koje stječem nastupajući u Europi i svijetu. Veseli me nečiji napredak i sretan sam kada mogu pomoći u rješavanju problema ili nedoumica.
Kako biste opisali svoj profesionalni i osobni razvoj kroz godine provedene u osječkom, ali i brojnim drugim kazalištima diljem svijeta?
- Kao što sam puno puta rekao, ali reći ću još jednom; osječko kazalište, Osijek i Slavonija imaju posebno mjesto u mom srcu. Moja povezanost s ovim kazalištem uvelike je zaslužna za veliki dio moga profesionalnoga i osobnoga razvoja. Drago mi je da sam održao vezu s domovinom između svih tih inozemnih angažmana i drago mi je da sam bio dijelom tako ljudskoga i pozitivnoga kolektiva kao što je to osječko kazalište!
Koja je uloga ili nastup ostavio na vas najdublji trag i zašto?
- Teško je staviti prst na samo jedan. Međutim, jedna od dražih uspomena mi je produkcija Don Giovannija u Osijeku, jer je njome započela suradnja i ta dugogodišnja „ljubavna“ veza mene i Osijeka/Slavonije.
Prelazak s pozornice u učionicu nije mali?
- Svakako nije lak i bez velikih promjena, ali volim nove izazove i smatram da prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi, iako još uvijek se nadam da sam u skupini koja se smatra mladom i bez toga.
Što biste željeli prenijeti studentima, ne samo u tehničkom smislu, već i kroz iskustva iz prakse?
- Želio bih im prenijeti opuštenost i shvaćanje da iako se naš posao čini kao nešto izvanzemaljsko vrlo je povezano s našim bićem i da je taj poziv najpovezaniji s prirodom čovjeka.
Kada pogledate unatrag, postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?
- Ne, ne žalim ni za čim, jer je upravo ovaj put onaj koji sam odabrao da se poslije ne bih pitao što bi bilo da sam…
Kako su se vaši pogledi na uspjeh i karijeru promijenili od početka do danas?
- Veoma, ukratko, prava sreća se ne može mjeriti, nema te formule koja definira sreću, uspjeh itd. Postoje neke društveno prihvaćene norme, ali na kraju dana onoliko ćete biti sretni i zadovoljni koliko si dopustite.
Koje ste lekcije naučili surađujući s kolegama, dirigentima i redateljima - i kako će one oblikovati vaš rad s mladim glazbenicima?
- Ne bih ulazio preduboko u tu temu jer bismo se na ovom pitanju previše zadržali; reći ću samo da sam od svih sa kojima sam radio nešto naučio. Od nekih kako se ne ponašati i djelovati, od drugih upravo suprotno. Sve to trudit ću se prenijeti na nove naraštaje koji dolaze.
Je li teško balansirati između umjetničkih ambicija i privatnoga života, čemu sada dodajete i rad na akademiji?
- Najteže, barem za mene osobno. Djetinjstvo sam proveo u Ozlju, pitoresknom gradiću skrivenom uz tok rijeke Kupe; imao sam bezbrižno i prekrasno djetinjstvo. Teško se naviknuti na velike, užurbane i dehumanizirane gradove, ali imao sam tu sreću da me život uvijek vodio natrag u sredine koje su me nahranile za daljnju bitku s istima. Odnedavno opet živim u Ozlju, u komadiću raja kojega mogu nazvati svojim, tako da usudim se reći da se bitka još uvijek vodi, ali naše trupe čvrsto drže frontu uz pozitivan trend.
Što vas najviše veseli u ideji da postanete mentorom nekom budućem pjevaču - i postoji li nešto čega se pomalo pribojavate?
- Ne postoji strah, već samo osjećaj velike odgovornosti; odgovornosti za nečiji profesionalni život. Najviše me veseli onaj osmijeh, radost kada student napreduje i raste i to sam vidi i veselimo se tomu zajedno.
Koje ste izazove prepoznali u akademskom sustavu koje biste željeli promijeniti ili poboljšati? I sami ste bili student ne tako davno.
- Ne bih mijenjao puno; možemo sad razgovarati o broju sati, predmetima itd., ali mislim da je najbitnije studentima uz tehničko znanje dati i dobru psihičku podlogu, jer je naš umjetnički svijet okrutan. Osim dobre tehnike, studentima treba dati još jedno oružje, a to je čvrst um da ih ništa ne bi moglo poljuljati.
U čemu vidite najveću razliku između umjetničkoga izražavanja na sceni i pedagoškoga rada?
- Najveća razlika je u tom što moje misli, poglede i ideje ne prezentiram kao do sad bez posrednika, već se one miješaju s prirodom studenta i zatim izlaze na vidjelo.
Ako biste sami sebi, onom mladom pjevaču s početka karijere, mogli nešto poručiti sada s ovim bogatim scenskim iskustvom - što bi to bilo?
- Ne brini, sve će doći na svoje. Ako u nekom pogledu misliš da ipak nije, promijeni kut gledanja.
Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović |
|
|
|
