Prvo nam se predstavio
Plišanom revolucijom u
Kulturnom centru (i osvojio i nas i stručna tijela - HDDU je predstavi dodijelio Nagradu hrvatskog glumišta, a i s Festivala glumca se vratila nagrađena), potom se prebacio na veliku scenu
HNK-a (i ondje u ožujku režirao Gospodara muha), a sada se kao redatelj predstavio i publici
Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Za probijanje leda u Donjem gradu
Vanja Jovanović je odabrao tekst koji supotpisuje s
Petrom Pleše (zaslužna i za dramatizaciju) -
Čudni kovačev sin. Kako sam kaže, to je ping-pong komedija i premijerno je izvedena – točnije praizvedena – 8. svibnja, kao treća ovosezonska premijera DKO-a (predstoji im u sklopu
Osječkog ljeta kulture koprodukcija s KC-om i HNK-om – Zmaj).
Angažirani raditi za kazalište za
mlade i najmlađe, dvojac tekstopisaca odlučio se za bajku pa nije nedostajalo princeza, kraljevstava, vitezova, konja, vještica i svih prijeko potrebnih bajkovitih elemenata. Vitez obično vitla mačem spašavajući već spomenute i obično unesrećene (najčešće otete i zatočene) princeze - tako je bilo i ovdje – ali ovaj je oružje zamijenio sportskim rekvizitom i to reketom za stolni tenis, tzv. ping-pong. Sve ostalo tipično je kao u bajci: bahati kraljevski par ima kćer, oholi i svirepi kralj (
Ping) ima još zločestijeg brata (
Ponga), neznani junak (
Igor Kovač) skroman je i hrabar (dobro, ovdje malo i luckast i ćaknut) i dobiva priliku koja se ne propušta: mora spasiti kraljevu jedinicu
Marlenu, koju je oteo – njezin stric! Da vam ne otkrivamo zaplet, ne propustite najnoviji naslov Dječjeg kazališta. Razlozi za to su razni.
Za početak, redatelj Vanja odan je svojim suradnicima pa je scenografiju i kostimografiju potpisao
Mario Tomašević, glazbu
Ljudevit Laušin (s obojicom je surađivao na projektu u HNK-u), oblikovanje svjetla
Igor Elek, a scenski pokret
Maja Huber.
Po četvrti puta mladi Sinjanin Tomašević surađuje s DKO-om. S obzirom na to da je predstava
lutkarska pa su glumci/lutkari/animatori u crnom od glave do pete, nije imao težak ni izazovan zadatak kostimirati glumačku petorku. No, sve ostalo nije bilo nimalo lako. Kada kreaciju scene, kostima i lutaka potpisuje ista osoba - rezultat je vizualna i tematska koherentnost. Sve je stilski i funkcionalno usklađeno - boje, materijale i oblici (reket i loptice), a taj skladan i prepoznatljiv identitet na sceni posebno je važan u dječjim predstavama koje se oslanjaju na maštovitost i jasnoću.
Reket za stolni tenis pretvoren u lutku je i predmet igre i oružje za borbu. Svaki pokret reketa/lutke je i napad i obrana i/ili izraz neke emocije. Svatko nosi svoj "reket", svoj alat i oružje u svakodnevnim bitkama.
Desetci reketa koji vise odozgor ili su stabla u šumi – kao da simboliziraju sve one “vitezove” koji možda – kao i naš junak Igor - od viteštva imaju samo viteško srce (a upravo je ono jedino važno i dovoljno za sve bitke i ratove).
Ono što je u ovoj inscenaciji posebno jest
dosljednost vizualnog jezika: cijela je simbolika temeljena na
stolnom tenisu pa je lako povući paralelu s viteštvom, kopljem, mačem, bitkom i bojnim poljem. Naime, u oba je slučaja bitan dvoboj i čast (preneseno u okvir sportske igre, umjesto na bojno polje). I vitezovi i sportaši bore se prema određenim pravilima i u određenom prostoru, poštuju protivnika i sportsku ili vitešku etiku. U oba su slučaja brzina, spremnost, strategija, preciznost važnije od snage i sile. Važna je igra! U ovoj su inscenaciji glumci – vjerujem i autorska ekipa – pokazali da su se zabavljali kreirajući, stvarajući, glumeći i neosporno je da će to prenijeti i na publiku svih uzrasta.
Maja Huber imala je izazovan zadatak osmisliti
scenski pokret u predstavi u kojoj su lutke izrađene od reketa, a igra simbolizira viteški dvoboj. S obzirom na ton predstave, bitna je bila komika koja proizlazi iz fizičke komedije i lutkarskog humora: pokreti i animacija su pretjerani (pokretljivost reketa je ograničena, pa su kretnje prenaglašene) - trapavi „vitez“ ne uspijeva u početku pogoditi lopticu, zapinje, prtlja, a očekivani se hrabri nastup s reketom kao mačem – ne dogodi.. Komično je kada reket "glumi" ljudske emocije ili ponašanje. Tu su se osječki glumci majstorski snašli. Njihovi su pokreti bili baš poput ping-ponga brzi i ritmični.
Odličan je posao opet odradio i
Igor Elek, potpisujući dobro promišljen i
precizan dizajn svjetla, kao važnog
dramaturškog alata, a ne samo tehničkog dodatka. Dinamikom osvjetljenja oblikovao je atmosferu svake "bitke", a kontrastima i snopovima pretvarao reket-lutke u simbole.
Definitivno
najmoćniji element predstave – uz glumačke angažmane – glazba je kojom je
Ljudevit Laušin sve podcrtao. I glazbom i songovima.
Odmah na početku –
čembalo, koje u priči o modernom vitezu koji mač zamjenjuje reketom uvodi kontrast između prošlosti i sadašnjosti, pomalo je i ironično i nostalgično. Kao instrument renesanse i baroka, često ga se povezuje s dvorskom kulturom, elegancijom i klasičnim idealima vitezova i plemstva. U slučaju Igora Kovača – to je parodija suvremenog "
viteštva". Zvuk čembala učinio je atmosferu bajkovitom, ali se i referira na arhetipske motive, poput viteštva.
Scenu
dirljivog rastanka viteza i njegovog kravokonja podvukao je Laušin kontrabasom, čiji je duboki ton naglasio atmosferu unutrašnjih borbi, tuge i gubitka. Za scene zajedništva i prijateljstva odabrao je akustičnu gitaru, jer njezin nježan zvuk stvara osjećaj sigurnosti i povjerenja. Bubnjevima je najavio završnu partiju stolnog tenisa između dvojice braće, jer su bubnjevi simbol marševa, sukoba.
Ipak, zvijezde su predstave glumci.
Naslovnu ulogu Jovanović je dodijelio
Grguru Grgiću. Bio je to pun pogodak, jedna od dviju meč-lopti. Grgurov je smušeni kovačev sin neodoljivo šarmantan. Transformirao se u viteza Igora bez trunke rutine, imitacije, krajnje autentično. Baš kao i
Gordan Marijanović, koji je dajući život kravokonju koji postaje pravi viteški (kravo)konj nadmašio sam sebe (kao i uvijek). Svaku ulogu preoblikuje u nešto veće, dublje. Gotovo svaka njegova interpretacija pomiče njegove granice, kao da rasklapa vlastitu glumačku mašineriju i svaki ju puta iznova sastavi, ali uvijek preciznije i odvažnije. Doslovce pulsira autentičnošću. I iznimna je glumačka i umjetnička pojava pod hrvatskim kazališnim svodom.
Kraljeva uloga tražila je
dostojanstvo, suzdržanost i unutrašnju snagu, a
Srđan Kovačević pristupio joj je precizno – njegova je interpretacija čvrsta, nenametljiva i dojmljivo postojana.
Tena Milić Ljubić kraljevoj je ženi dala
toplinu i slojevitost, s kao i uvijek pažljivo izgrađenim nijansama humora.
Ivana Vukićević, suočena s izazovom višestrukih uloga, pokazala je zavidnu razinu suptilnosti i promišljenosti u svakom liku, dokazujući pritom i osjećaj za ritam i promjenu, što je predstava od svakoga od njih tražila.
Scena u kojoj tri kumice na tržnici Igoru pokušavaju prodati
mandarine i balone – jedna je od najzabavnijih. Teško se odlučiti je li autentičniji bio Marijanović kao baka iz Metkovića (s impresivno skinutim naglaskom) ili Tena Milić Ljubić kao njezina “prija(teljica)” iz Opuzena. Ništa manje zaostajala nije ni
Ivana Vukićević kao piljarica aka zla vještica. Odlična je i scena proglasa kralja i kraljice pred okupljenim pukom!
Dobrim se repertoarnim potezom pokazao angažman Vanje Jovanovića, jer je odabrao dobar tim, dobro podijelio uloge i
stvorio atmosferu koja je iz svih izvukla maksimum. Izvedba je bila jasna, zanimljiva i dojmljiva od početka do kraja. Promišljenim pristupom podarili su nam autentično kazališno iskustvo i još jedan reprezentativan repertoarni naslov Dječjeg kazališta.
Podvuče li se viđeno, na pamet mi samo pada niz riječi:
šareno, skakutavo, loptasto, lepršavo, energično, šašavo i nadasve kreativno.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Robert Petrić
Nebitno
