Tjedan vrhunskog bluesa u Osijeku

Dozvolite da vam predstavimo sjajne blues glazbenike koje ćemo imati prilike slušati i vidjeti sljedećeg tjedna. Ovi izuzetni umjetnici, majstori bluesa svirali su na najvećim pozornicama bluesa širom svijeta, a u njihovoj karizmi, energiji i ljubavi prema bluesu moći ćete uživati i u Osijeku.

3. Međunarodni blues festival Osijek 2007, pod generalnim pokroviteljstvom Slavonske banke, održat će se od 12. do 16. studenoga 2007. u Hotelu Central. Svi koncerti počinju u 21:00 sat, a ulaz na sve je slobodan.

Ovogodišnji blues festival otvorit će bluzeri iz Zaboka - Little Pigeon's ForHill Blues (Zagorski blues malog goluba).

12. studeni 2007. godine (ponedjeljak) u 21,00 sati
LITTLE PIGEON`S FORHILL BLUES – Hrvatska
Little Pigeon`s ForHill Blues (Zagorski Blues Malog Goluba) akustični je projekt nastao u prosincu 2001. iz želje usnoharmonikaša Tomislava Golubana (alias Tomi „Little Pigeon“) da se u Hrvatskoj oživi ostavština country/delta blues izričaja. Iako su se na početku koristili isključivo akustični instrumenti, mogućnosti elektrifikacije dodali su novu dimenziju u ovaj još uvijek „akustični“ sastav.

Repertoar Little Pigeon's ForHill Bluesa temelji se na obradama county blues, zydeco, ragtime, gospel napjeva, ali se također upotrebljavaju note klasika rocka i funka u spoju sa zagorskim etno elementima.

Njegovu okosnicu danas čine tri glazbenika, svi iz Zaboka, smještenog u srcu Hrvatskog zagorja, pa je naziv grupe doslovno prevedena igra riječi Tomijevog prezimena i kraja iz kojeg dolaze ovi bluzeri. Iza njih je jedan studijski album (Pigeon`s Flight, 2005.), dva videospota i mnoštvo koncertnih nastupa. Na red su došle i autorske skladbe koje bi svjetlo dana trebale ugledati početkom 2007. godine na njihovom nosaču zvuka.

Prvotna duo formacija Ante Prgin (akustična gitara) i Tomislav Goluban (usne harmonike), djelovala je godinu dana pod imenom AP/LP Low Voltage. Novi naziv sastava (Little Pigeon`s ForHill Blues / Zagorski Blues Malog Goluba) dolazi zbog kompliciranog izgovaranja starog. Nikola Herceg (električni bas) glazbeno je pojačao ForHill Blues krajem 2002. Ovaj sastav svirao je zajedno pune četiri godine, snimili su prvi nosač zvuka „Pigeon`s Flight“, dva video spota, nastupali na nizu međunarodnih jazz i blues festivala te otvarala koncerte legendama žanra poput Billa Wymana, LA Jonesa i Guya Daviesa. Novo poglavlje otvoreno je početkom 2006. kada se sastavu priključio gitarist Krunoslav Dobričević „Krumpa“. Postava se s vrmena na vrijeme „pojačavala“ vrsnim glazbenicima: Nikola Santro, Ivica Vrdoljak, Tomislav Novak, Goran Cetinić „Koča“, Ivo Kukuljica „Kukac“, Pjer Žardin, Žan Jakopač, Tomislav Jurina, Dražen Mišerić „Mungos“, Ivica Kostelić, Ivioca Dajak... samo su neki koji su svojim neponovljivim likom i djelom pridonose kvaliteti i orginalnosti Pigeona. Osnivač i frontman sastava zagorski je usnoharmonikaš Tomislav Goluban. Na Svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike „World Harmonica Festival 2005“, u njemačkom gradu Trossingenu, osvojio je četvrto mjesto u konkurenciji osamnaest sudionika u kategoriji Solo diatonic Blues/Rock/Folk/Country i time kao jedini hrvatski predstavnik potvrdio svoju kvalitetu. Njemački web-site specijaliziran za usnu harmoniku-Harp Online, 2004. godine je Tomi „Little Pigeona“ proglasio glazbenikom s najnemilosrdnijom

U tri riječi: veselo, pozitivno, originalno.

13. studeni 2007. godine (utorak) u 21,00 sati
RAPHAEL WRESSNIG feat. Sax Gordon, Alex Schultz - Austrija
Godinama je Raphael Wressnig stvarao jedinstveni stil na orguljama koji je i elegantan i i eksplozivan. Etablirao se u jednog vrhunskog glazbenika nove generacije orguljaša na internacionalnoj jazz i blues sceni.

Raphael je rođen 14. listopada 1979. u Grazu u Austriji. Samouk je i na klaviru i orguljama i sa šesnaest godina se zaljubio u blues, jazz i funk i ostao mu vjeran. Na Raphaela su najviše utjecali veliki tradicionalni jazz orguljaši Jimmy Smith, Jack MCDuff, Jimmy McGriff, „Groove“ Holmes i Hank Marr. Ostali utjecaji uključuju moderne interpretatore kao što su John Madeski, Larry Goldings, a također i rock, soul i gospel orguljaš Billy Preston. Razvijajući izrazito osobni stil, Raphael je uskoro osnovao Raphael Wressnig`s Organic Trio s kojim je 2002. snimio svoj debitantski album „Manic Organic“. Započeo je četverogodišnju suradnju s austrijskim gitaristom i skladateljem „Sir“ Oliverom Mallyjem. Čuveni bluzer Larry Garner iz Baton Rougea u Louisiani pozvao je Raphaela da se pridruži njegovom sastavu. Ta je suradnja traje godinama i nastavlja se i danas. Tijekom godina Raphael je nastupao na turnejama i svirao s nekim od najpoznatijim i najcjenjenijim blues sviračima na svijetu, uključujući Phil Guya, Louisiana Reda, Sugar Bluea (dobitnika nagrade Grammy za „Miss You“), Jamesa Armstrongsa, Johna Mooneya, Stevea Jamesa, Sharriea Williamsa i Douga McLeoda. Svirao je također s nekolicinom najboljih jazz svirača kao što su Horacio „El Negro“ Hernandez (dobitnik nagrade Grammy), Craig Handy, Jim Mullen, Pete York. Dijelio je pozornicu s mnogim popularnim umjetnicima kao što su Tony Monaco (majstor na jazz orguljama iz Ohaja), Billy Paul (dobitnik nagrade Grammy za pjesmu „Me and Mrs.Jones“), Sonny Rhodes, Ronnie „Baker“ Brookes, da spomenemo samo neke.

Tijekom nekoliko zadnjh godina Raphael Wressnig se usredotočio ponajprije na sviranje u triju za orgulje ili u malim sastavima s orguljama. Njegova grupa „Raphael Wressnig`s Organic Trio“ s Georgom Jantscerom na gitari i Lukasom Knoflerom na bubnjevima je prepoznata kao jedan od najkreativnijih orguljaških trija na europskoj sceni danas i smatra se jednim od najžeščih sastava u Austriji. Časopis Concerto je 2004. izabrao njihov album „In Between“ za najbolji jazz album godine. Nastavili su preoblikovati zvuk klasičnog orguljaškog trija preuzimajući nove pravce u albumu „Boom Bello“ koji je objavljen 2006. sa solistima Alexom Schultzom, Sax Gordonom, Christianom Bachnerom i Louisom Ribeirom. Raphaelova suradnja s proslavljenim gitaristom Alexom Schultzom rezultirala je bezbrojnim turnejama i kao mekani i kao tvrdi blues sastav. Ta grupa uključuje i legendarnog blues pjevača Finisa Tasbyja iz Dallasa u Texasu. Raphael podjednako vodi i mali R&B sastav „R&B Explosion“ sa saksofonistom Sax „Gordonom“ Beadleom koji je četiri puta nominiran za nagradu W.C. Handy. Raphael je 2006. objavio album „Mosquito Bite“. Taj CD je bio rezultat dugotrajne i stalne suradnje s mladim, višestruko nagrađivanim gitaristom Enricom Crivellarom koji kombinira stari i moderni jazz i blues.

2007. Raphael Wressnig je postao članom jednog od danas najizvrsnijih projekata: „Women of Chicago blues“ - sastava triju Chicago blues diva: Dietre Farr, Zore Young i Grnae Louise plus all-star Chicago grupe „the Ladies Men“ s čikaškim gitarističkim asom Billy Flynnom, Kennyjem „Beedy Eye“ Smithom, Feltonom Crewsom na basu, Otisom Clayom, Otisom Rushom, Charieom Musselwhiteom i Raphaelom Wressnigom na B3 i klavijaturi.

Raphael Wressnig neprekidno nastupa na turnejama širom svijeta s različitim projektima i traže ga mnogi vrhunski blues i soul jazz umjetnici u Europi, Skandinaviji, Sjevernoj Africi, Aziji, Karibima. Bilo kao vođa vlastitog sastava ili gost, Rafael je svirao u najpoznatijim klubovima kao što su New Morning u Parizu, Lionel Hampton Club u Parizu, Quasimodo u Berlinu, Stadtgarten u Koelnu, Moods u Zurichu, Babilon u Istambulu, A-Trane u Berlinu, Birdland u Beču, Porgy&Bess u Beču, Drop Inn u Kopenhagenu, Le Jam u Montepellieru, Crossroads u Antwerpenu i mnogim drugim. Svirao je na najpoznatijim svjetskim pozornicama uključujući Bagneux Blues Festival, u Francuskoj, Veneto Jazz Festival u Italiji, Bluesfestival Cordoba u Španjolskoj, Hanzame Dilirium Festival u Belgiji, Passions Festival Cognac u Francuskoj, Jazz in Catharge, Efes Pilsen Blues Festival u Turskoj, Burnley International Blues Festival u Velikoj Britaniji, Great British R&B Festival Colne u Velikoj Britaniji, Liburnia Jazz u Hrvatskoj i drugima. Nastupao je kao predgrupa mnogim najvećim imenima u glazbenom biznisu poput glazbenika kao što su Chuco Valdes (dobitnik pet Grammyja, Joe Cocker, Mavis Staples, Al Jarreau, Al Foster, Manu Katche, Dianne Reeves, Van Morrison, Randy Brecker, Lucky Peterson, Robben Ford, Roy Hargrove i bezbrojni drugi.

Raphael Wressnig je dobitnik nekoliko priznanja i nagrada uključujući pobjednika natjecanja Concerto u kategoriji Best blues album 2001 i „Best artist blues national 2001 za Blues Distillery i „Best album jazz“ 2004. za njegov CD „In Between“. International Archives for Jazz Organ izabrao ga je orguljašem mjeseca u srpnju 2006. a primio je i drugu nagradu na natjecanju jazz orguljaša. Bio je jedan od nominiranih za prestižnu nagradu „Hans Koller“ 2003. i za „French blues trphees“ u kategoriji Klaviri Europe 2005.

SAX GORDON

Sax Gordon Beadle je rođen u Detroitu 1965. godine. Svoja je prva glazbena iskustva stekao u Sjevernoj Kaliforniji s malim jazz ansamblima i velikim sastavima u području Sakramenta, da bi na kraju nastupao i snimao s velikim Johnny Heartsmanom prije no što je krenuo na sjevernu obalu Amerike. Rano je već stvorio reputaciju prepoznatljivog jakog, snažnog saksofonskog stila i vještine koja uzbuđuje publiku.

Od svog dolaska u Boston, Gordon postaje jedan od najpoznatijih i najtraženijih saksofonista u svojoj branšii i u studiju i na koncertima širom svijeta. Nastupao je kao solist i na turnejama i na snimanju ploča uz tako visoko cijenjene umjetnike kao što su Duke Robillard, Jay McShann, Matt „Guitar“ Murphy, Jimmy Witherspoon, Luther „Guitar“ Jr., Johnson i Roomful of Blooes. Njegova brilijantna sola se pojavljuju na nagrađivanim snimkama takvih legendarnih R&B pionira kao što su Jimmy McGriff, Champion Jack Dupree, Rosco Gordon, Pinetop Perkins, Jimmy „T99“ Nelson, Billy Boy Arnold i Charles Brown, a Gordon je bio pozvan uživo svirati i s mnogim velikim umjetnicima bluesa, jazza i soula uključujući Solomona Burkea, Little Miltona, Johnny Copelanda, Clarece „Gatemouth“ Browna, Herb Ellisa, Ben E. Kinga, Keely Smitha, Howard Tatea, Martha Reeves, Junior Wellsa, Mighty Sam McClaina, Charlie Musselwhitea, Reuben Wilsona i The Masters of Groove (sa solima Granta Greena mlađega i Bernarda Purdiea), Johnny Johnsona, Jamesa Cottona, Sama Moorea (iz Sam&Dave sastava), Huberta Sumlina, Big Jay McNeelya, Shermana Robertsona, Juniora Watsona, i Johna Hammonda.

Gordon je nastupao i u Europi, Australiji, Južnoj Americi, Africi, Srednjoj Americi, Skandinaviji, na Karibima, po cijeloj Sjevernoj Americi, a išao je na turneje s otvorenim sastavima poput čuvenih nastupa s Rolling Stonesima, BB Kingom i Neville Brothersima. S vlastitim sastavima ili kao solist, Gordon je nastupao na svjetski poznatim festivalima uključujući i Mantery jazz festival, New Orleans Jatzz&Heritage Festival, North Sea Jazz Festival (Nizozemska), Luxembourg Blues & Jazz Ralley, San Francisco Blues Festival, Newport Rhythm & Blues Festival, King Biscuit Festival (Helena, AR), Istambul Blues Festival, Boston Blues Festival, Memphis in May, Imatra Big Band Festival (Finska), Tanglewood Jazz Festival, Nescafe Blues Festival (Brazil), Blues Estafette (Nizozemska), Kabila Blues (Maroko)...

1998. godine Gordon počinje snimati za kuću Rounder`s Bullseye Blues & Jazz. Na svom prvom CD-u Have Horn Will Travel, Gordon privlači pozornost kritičara Crisa Morrisa koji piše za Billboard i Billa Milkowskog koji poše za Jazz Times svojim originalnim melodijama, snažnim zvukom i sposobnošću stvaranja stilova nadahnutim Sil Austinom, Freddiea Mitcella, King Curtisa, Gene Ammonsa, Ike Quebeca i Clifforda Scotta. Primio je nagradu „Trophees France Blues“ 1998., 2000. i 2003. i nastupao s vlastitim grupama u SAD-u, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj i Italiji. Njegov drugi CD, You Knock Me Out, je izašao 2000. na kojem Gordon pokazuje još širi raspon tradicionalnih R&B utjecaja poput J.T. Browna, Eddie Shawa, Maxwll Davisa, Lee Allena, Hank Crawforda, Joe Houstona, Earl Bostica i Arnett Cobba, no u isto vrijeme zadržava vlastiti zvuk i stil. U časopisu Living Blues piše „Sax Gordon svira s umijećem i ukusom i često muzicirajući na rubu veličanstvenog kaosa“.
Od tada Gordon nastavlja raditi u SAD-u s vlastitim sastavima kao i s drugim ujetnicima i nominiran je za W.C. Handy nagradu u kategoriji instrumentalisti- kornisti 2001., 2002., 2004. i 2005.

ALEX SCHULTZ

Alex Schultz je rođen u New Yorku 1954. i već u mladosti postao dijelom jazz povijesti toga grada.. Studirao je s gitaristom George Barnesom na Sveučilištu Berkley u Bostonu. Rana izloženost B. B. Kingu, James Cottonu i Butterfield Blues Bandu začela je doživotnu ljubav prema blues glazbi. Schultz se preselio u Los Angeles 1979. godine i istaknuo se kao basist i gitarist na korijenima glazbene scene radeći dvije i pol godine s pionirom rock and roll/rhytam i bluesa Hankom Ballardom. To mu je donijelo iskustvo nastupanja na turnejama, uključujući sviranje u Austinu, Texasu 1986. s Jerry Lee Lewisom, Albertom Collinsom i mnogim drugim velikanima. Početkom 1986. radio je s velikanom usne harmonike Williamom Clarkom:snimio je nagrađeni album „Blowing Like Hell“, svirao i snimao sa Smokey Wilsonom i pojavio se na sve četiri Clarkeove snimske, čikaške diskografske kuće Aligator. U tom razdoblju uvršten je na listu Who is who korijena glazbene scene Los Angelesa na kojoj su Coco Montoya, Debbie Davis, Finis Tasby, Steve Samuels, Rob Rio i bezbrojni drugi. 1988. započeo je sedmogodišnju suradnju s Rod Piazzom i The Mighty Flyers, svirajući na turnejama u Australiji, Japanu, Europi i Skandinaviji. Snimke su uključivale dva albuma diskografije Black Top i „Alive at BB King“ snimljen u Memphisu. Tijekom tog vremena the Flyers su pratili Jimmy Rogersa, Lowella Fulsona, Louisa Myersa, Pine Top Perkinsa, James Cottona, Roberta Warda, Earl Kinga, Snooks Eaglina, Alberta Collinsa, Larry Davisa i druge. Schultz je napustio grupu 1995. u potrazi za novim projektima nastupajući samostalno.

Prvi od tih projekata bila je trogodišnja suradnja s blues buntovnikom Lesterom Butlerom (bivši vokal i svitač usne harmonike „Red Devils) što je rezultiralo albumom „13 Featuring Lester Butler“ diskografije HighTone i s četiri europske turneje. U isto vrijeme, Schultz se pojavio na dvjema Delmarkovim snimkama sa starim njujorkškim prijateljem Tedom Robinsonom s kojim surađuje i dandanas: koproducirajući i svirajući na Tedovoj skladbi „Did You Ever Wonder“ 2005. nominirane za Handy u diskografiji Severn, brojnim festivalskim nastupima u SAD i Europi i svirajući na Tedovom CD-u „A New Point of View“ koji izlazi 2007.

Velika šarolikost rada kao slobodni umjetnik rezultirala je mnogim snimanjima i turnejama s umjetnicima uključujući talijanskog svirača usne harmonike Egiioa „Juke“ Ingala, „Sax“ Gordona, Sugar Ray Norcia, Jimmy Morelloa, klavijaturiste Benjie Porecki-ja,Kirk „Eli“ Fletchera, Mickey Championa, Frank „Paris Slim“ Goldwassera, njemačkog BB&the Blues Shacks, talijanskog gitariste Enrico Crivellaro-a i Austrijanca Raphaela Wressniga. Konačno, u listopadu 2004,, nakon gotovo 40 CD-a, Schultz je snimio svoj prvi solo album za diskografsku kuću Severn.

14. studeni 2007. godine (srijeda) u 21,00 sati
FRANCESCA DE FAZI BLUES 4TET – Italija
Francesca de Fazi
„Ne mislim da je blues krik boli, on je zapravo olakšanje od boli, energija, grubost, a Francesca de Fazi, verzirana u toj vrsti glazbe više no itko u vom gradu i vjerojatno najbolja blues glazbenica u cijeloj Italiji, daje nam dobar primjer na svojim snimkama, no još više na svojim nastupima.Nadarena je izvanrednim glasom, jakim, grubim, ludim i slatkim; gisvira gitaru fantastično (možda zatp što je rodđenaisti dan kao Steve Ray Vaughan). Odrastala je obožavajući Janis Joplin, a nastupima uživo daje strastveni dopruinos. I štoviše, ona je mlada, zgodna , otkaćena i osim glazbenog talenta ima i puno energije. Ona samu sebe naziva umjetnicom, materijalnim utopistom, sanjarom.... Provjerite, no pažljivo, jer nije se teško zaljubiti u njeno pjevanje, no kada se se na nj naviknete postat će manje intrigantno... (F.Zampa, Il Messeggero)

„Tko je rekao da je blues muški? Što je Bonnie Raitt? Francesca de Fazi? Mlada glazbenica koja dobro i s velikom predanošću svira Fender Telecaster uspjela je prebroditi macho ulogu gitariste i žestoko nastupala po klubovima, kod kuće i inozemstvu, nikada ne zagušujući svoju strast. Sada prima priznanja koja zaslužuje... (A.Saitto, Time Out)

Pjevačica, tekstpisac i gitaristica uspinje se na ljestvici u Velikoj Britaniji, a osobito u SAD gdje je počela nastupati s „Larry Knight Blowin Smoke Revue“, sastavom Larry Johnsona (S.Monica Harvelle`s House Band), svirala je u House of Blues, u B.B. Kingovom Blues Clubu u Venice Bistrou.

2002. objavila je svoj prvi CD Blues Dues uživo u Big Mama, u Rimu u Home of the Blues sa svojim blues kvartetom, uključujući i klasične originalne pjesme. Ona se ponosi svojim stalnim nastupima uživo među kojima su: Pistoia blues opening za Davida Crossbya;SalerBlues Festivals Taj Mahalom; Macchia d`Isernia za Rory Blocak;Taranto Soul&Blues s F.Cerriem i Gege Telesfoeo;Pignola Blues s Willy Murphyem; Aventino blues. Svirala je uživo sa svojim sastavom na Radio rai 3 na programu Stanza Della Musica, a Blues Dues je emitiran na nacionalnom i lokalnom radiju: „Demo e tutta un`altra musica“ (Radio 1), Radio Rock Roma, Radio Citta del Capo (BO), Radionova(CA), Radio Falsh(TO), Kristall Radio(MI), Radio San Remo, Radio Merdijano, Onda Rossa, Spazio Radio; Međunarodni prijenosi:Buenos Aires-Argenrina Good Time Blues i Jefferson CitTY (mo) „Blues Flight“, „Blues&Grroves“ radio-slušatelji područja St. Louis, Kansas City&Soprinfield 1, Radio Holstebru u Danskoj za nacionalnu televiziju svirala je s orkestrom Mediaset pod vodstvom g. Mazza. Svirala je svoju glazbu u televizijsdkim programima, osobito RAI Sat, „Vintage in Italia“ dobivši veliko priznanje kao najbolja blues umjetnica. 2003. godine radila je sa Sister Biankom u projektu „Naughty Girls“ nadahnutim glazbom Beatlesa i koproducirala CD single SIR PAUL/DIARY-ROSARY u londonskom studiju Abby Road. Svirale su nekoliko puta sa svojom grupom The Bandogs i snimile zajedno posebnu verziju „A Hard Day/s Night“ opet u legendarnom Studiju 2, iizdavačke kuće Abby Road, tako sudjelujući u kompilaciji 40-godišnjice Beatlesa u Italiji. 2004. godine vraća se korijenima otvaranjem koncerta „ Playing Jazz Story“ Massima Nunzia. Ona interpretira B.Smith, R.Johnson, Memhis Minnie i druge da bi pokazala početke bluesa; počinje s ONE WOMAN BAND pjevajući sama ono što predstavlja korijenje bluesa samo uz akustičnu gitaru. Primila je priznanje „2004. Premio Battisti“ i još jednom pokazala da je jedinstvena i nadahnuta tekstospisateljica.

15. studeni 2006. godine (četvrtak) u 21,00 sati
BOOGIE BOYS QUARTTET - Poljska
Trio The Boogie Boys prvi je poljski klavirski sastav koji izvodi boggie-woogie glazbuz s nijansom crnog izvornika bluesa. Apsolutno nevjerojatan zvuk dva klavira koji zarobljava slušatelje i vodi ih u doba brzih lokomotiva i ludog ritma američke stvarnosti. Unatoč mladoj dobi, pijanost Bartok Szopinski i Michal Cholewinski, uz pratnju najmlađeg glazbenika u triju-Szymona Scopinskog sviraju bubnjeve, stvaraju vibru boogie-woogija koji slijedi glazbuz i originalnih bluesera i poljske beet scene.

Nevjerojatna kombinacija umijeća, strasti i karizme zajedno sa zapanjujućim idejama aranžiranja starih poljskih tema, pruža izvanrednu kombinaciju živahne glezbe koja jako pokreće srca ljudi različitih uzrasta i glazbenog ukusa. Glazbenici su se sreli u jesen 2002. u jednom od brojnih klubova u Poznanu gdjen su započeli improvizirati na klaviru. Do sada su sudjelovali u mnogim glazbenim događanjima, nastupajući na XI. Blues Express Festivalu i dajući brojne koncerte u Poljskoj i inozemstvu, svirajući uz najbolje boogie-woogie majstore poput Christophera Steinbacha, Frank Mushallea i Axela Zwingerbergera. Najmlađi su trio u Europi.. Boogie Boysi bili su pozvani na 50.-ti rođendanski koncert Vince Webera, apsolutne legende bluesa i boogija. Taj koncert bio je odskočna daska europske ekspanzije The Boogie Boysa. 2004. posjetili su pet europskih zemalja, nastupajući u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Nizozemskoj.

16. studeni 2007. godine (petak) u 21,00 sati
SUGGAR BLUE - SAD
Dobitnik nagrade Grammy, virtuoz na usnoj harmonici, Sugar Blue, nije tipični blueser. Rođen je pod imenom James Whiting, odrastao u Harlemu, u New Yorku, gdje je njegova majka bila pjevačica i plesačica u čuvenom Kazalištu APOLLO. Proveo je djetinjstvo među glazbenicima i zabavljačima koji su poznavali njegovu majku, a među njima je bila i Billie Holiday i naravno odlučio postati izviđač.

Prvu mu je usnu harmoniku poklonila njegova teta. Započeo je prateći na radiju pjesme Boba Dylana i Stevija Wondera, no uskoro je došao pod utjecaj jazz velikana poput Dexter Gordona i Lestera Younga.

Započeo je karijeru kao ulični glazbenik i napravio svoje prve snimke 1975. s legendarnim blues glazbenicima kao što su Bownie McGhee i Roosewelt Sykes. Godinu dana kasnije pojavljuje se na snimkama Victorije Spivey i Johnny Shinesam, a zatim se seli u Pariz prema savjetu blues pijanista Memphis Slima. Dok je bio u Parizu oduševio se članovima The Rolling Stonesa koji su se odmah zaljubili u njegov zvuk. Stonesi su pozvaliBluea da im se pridruži u studiju. Osim rada na albumu The Some Girls, može ga se čuti i na Emotional Rescue i Tatto Yout. Puno se puta pojavio uživo s tom grupom i dobio ponudu da stalno nastupa, no on je to odbio i umjesto toga vratio se u SAD i osnovao vlastiti sastav. Prije nego što se vratio u SAD 1982. snimio je nekoliko albuma, Crossroads i From Paris to Chicago.

Blueova odluka da se vrati kući bila je potaknuta željom da radi i uči od najboljih svirača blues harmionike. Tako je došao u Chicago i nastavio svirati s Big Walter Hortonom, Carey, James Cottonom i Junior Wellsom. Dvije je godine proveo na turneji sa svojim prijateljem i mentorom Willie Dixonom kao član Chicago Blues All Starsa prije no što je osnovao vlastiti sastav 1983. S vlastitim sastavom Blues Star nastavlja napredovati. 1985. primio je nagradu Grammy za svoj rad na albumu „Blues Explosion“ kojeg je snimao uživo na Jazz festivalu u Montreu. Snimio je glazbu na albumu Hidden Charms koji je 1989. dobio nagradu Grammy. Nastupao je na festivalskim pozornicama s klasičnim umjetnicima poput Muddy Watersa, B.B.Kinga, Art Blakeya i Lionel Hamptona, a pojavljivao se na televiziji i na filsmkom ekranu. Svirao je s Fats Dominom, Ray Charlesom i Jerry Lee Lewisom za Cinemax i pojavio se u filmu i glazbenom djelu hvljenog trilera Angel Heart kojega je 1987. režirao Alen Parker i u kojemu glumi Robert De Niro.

Blue je svirao i snimao s raznim glazbenicima od Willie Dixona do Stan Getza, od Frank Zappe do Jonny Shinesa i Bob Dylana, no najvjerojatnije je najpoznatiji po svom čuvenom sluhu(?)u hitu grupe The Rolling Stones „Miss You“ s njihovog albuma „Some Girls“. Blue izvodi svoju vlastitu verziju te pjesme na svom albumu, debiju „Blues Blazes“ 1993. U slijedećem izdanju u „In Your Eyes“, Sugar Blue izrasta u jedinstvenog, produhovljenog tekstopisca i čarobnjaka usne harmonike. Pojavljivao se na mnogim prestižnim festivalima u Americi, Europi i Africi. U Chicagu, Zurichu, Haagu. Antibima, Cannesu, Bernu... Nastavlja se pojavljivati u klubovima i festivalima širom svijeta.

Sugar Blue inkorporira ono što je naučio, u svoj vizionarski i jedinstveni stil, tehnički savršen, no u potpunosti duhovan. On svira i prosipa note simultanom preciznošću, kombinirajući fantastičnu tehniku s ekspresivnošću i stvarajući energiju koja bi mogla osvjetliti nekoliko gradskih četvrti. A kako tek pjeva! Njegov izražajan glas se usporedbi s njegovim instrumentalnim virtuoznim izvođenjem možda zanemaruje. On ima bogat, sezualan glas, s nijansom promuklosti što je samo po sebi nešto izvanredno. No, tu je i njegova usna harmonika...

Prethodni članak o 3. Međunarodnom blues festivalu Osijek 2007.

Plakat Festivala...


Generalni pokrovitelj: Slavonska banka d.d. Osijek, članica Hypo Grupe
Organizator: Hrvatska udruga za znanost, umjetnost i kulturu, Osijek
Pokrovitelji: Grad Osijek, Županija osječko-baranjska, Turistička zajednica grada Osijeka, Hotel Central
Medijski pokrovitelji: Radio Plus, Glas Slavonije