[INTERVJU] Berislav Puškarić, 25 godina na opernoj sceni

Četvrt stoljeća umjetničkog puta, pedesetak uloga i nebrojeni trenutci na sceni oblikovali su ga jednako snažno kao i život izvan nje. Glas koji je sazrijevao s njim, discipline koje su tražile odricanja, ali i čarolija koja se dogodi tek kada se svjetla upale i zastor podigne. U razgovoru nam Berislav Puškarić, prvak Opere HNK-a u Osijeku, otkriva kako ga je lik Sulejmana Veličanstvenog (od prvog susreta 2004.) pratio kroz različite faze života, što ga još uvijek drži na sceni i zašto vjeruje da je upravo opera prostor u kojemu se publika i izvođači „otključaju“ i susretnu u iskrenosti.

Danas, s iskustvom, zrelošću i neumornom glađu za glazbom, ističe kako je tek sada došao do „najautentičnijeg“ izraza – onoga u kojem se spajaju snaga i krhkost, disciplina i emocija, umjetnost i život.

Lik Sulejmana Velikog ima veliku povijesnu i emotivnu težinu - kako se Vaš profesionalni i osobni život promijenio u 25 godina na sceni i kako se to odražava u interpretaciji Sulejmana danas?
- Meni je vrlo zanimljiv i velik izazov promatrati sebe kroz sve te godine. Ista uloga - a ja se mijenjam; sazrijevam, psihološki, zrelošću, kao osoba. To naravno uključuje i sazrijevanje glasa i vokalne tehnike. Usudit ću se reći da je danas sve dobilo najautentičniji oblik. Glas je zreliji. Sulejmana sam prvi put pjevao u Osijeku s 30 godina, još davne 2004., u režiji pok. Ivice Krajača, zatim sam kao gost u istoj ulozi nastupao u HNK-u Zagreb i HNK-u Split. Nakon toga je uslijedilo uprizorenje u HNK-u u Osijeku 2014., u režiji Nine Kleflin, da bih ju sada opet pjevao 2025. u našem kazalištu, s redateljicom Leom Anastazijom Fleger.

Sulejman je lik koji ujedinjuje autoritet i ljudsku slabost. Kako njegovi unutrašnji konflikti komuniciraju s današnjim društvenim ili političkim izazovima? On nije samo povijesna figura, nego i nacionalni simbol.
- Sulejman Veličanstveni je bio vrlo obrazovan. Izučavao je povijest, biologiju, književnost i teologiju. Umijeće ratovanja je izučavao u palači Topkapi u Carigradu. Ondašnja je Turska pod njegovom vladavinom bila istinska svjetska velesila. S obzirom na sve to, jako je velik izazov prenijeti taj lik u operi. Naravno, bio je i ”samo” čovjek, imao je i svoje slabosti i dvojbe, kao i svi mi.

Je li Vam se dogodilo da Vas lik privatno dotakne - možda kao odraz osobnih dvojbi, snaga ili slabosti?
- U opernoj glumi (i glumi općenito) se moramo pokušati poistovjetiti s likom koji tumačimo. Jedno je uspjeh, onaj vanjski. Međutim, danas je nekako trend skrivati emocije, jer nisu ”u modi”. Svi trčimo za nečim i ”nemamo vremena” za slabosti. Ljudi kao da se „srame” pokazati krhkost i ljudsku stranu. I upravo je kazalište idealan medij za razotkrivanje emocija, i svojih, ali i publike, za pokazivanje ljudske sudbine u punom obliku. Opera kao takva nudi savršen spoj glazbenoga i glumačkoga prenošenja emocija. Ljudi se tu ”otključaju”, dožive nešto iskreno. I baš tu se, u ovom današnjem svijetu i vrlo nestabilnim prilikama, osjećam blagoslovljeno što se bavim ovim čim se bavim. Ljudi, i publika i izvođači, u umjetnosti se „otključaju”, ”otkrave”.

Kako ste tijekom godina balansirali na sceni vokalnu tehniku, glumački izraz i scenski izgled, da nijedna komponenta ne zasjeni druge?
- Stalnom introspekcijom, radom na sebi. Mi pjevači cijeli život učimo kako još više usavršiti vokalno umijeće. To je važno. Održavati tjelesnu kondiciju. Biti konstantan u kvaliteti je najbitnije, da bismo trajali na sceni desetljećima te stalno i iznova otkrivali neotkriveno u umjetnosti. Trajati. Nije me napustila stalna glad za tim. Mislim da nikad i neće.

Je li se vaš osjećaj za publiku promijenio - ne samo što oni očekuju od Vas kao pjevača, nego što Vi očekujete od njih?
- Publici ne možete podilaziti, ona prepoznaje iskrenost umjetnikove čežnje da prenese najiskrenije osjećaje. Volim to. Obožavam. Osjećaj odgovornosti prema publici je svojevrstan pritisak, a ”lijek” za taj pritisak je iskrenost, stremljenje da publika nešto doživi, da ne zaboravi izvedbu pola sata nakon predstave.

Postoje trenutci kada glas, scena, kostim, osvjetljenje, prostor - sve to zajedno - stvore nešto magično.
- Da, to je baš ”magija”, to su oni trenutci kada se dogodi ”ono nešto” na sceni. Volim reći da je to trenutak kad osjetim da ”lebdim” na oblacima glazbe i trenutak kada se prepustim, kada se sve stopi u ”ovdje i sada” i kada ništa drugo na svijetu na postoji. Publika to nepogrješivo osjeti, to se teško može opisati. Nešto prekrasno.

Kada se osvrnete, koji je trenutak najviše oblikovao Vašu karijeru i Vas kao čovjeka - trenutak nakon kojeg više niste bili isti?
- Prije 15-ak sam godina imao ozbiljnije zdravstvene probleme, našavši se u situaciji da se ”resetiram”, postavim prioritete u životu. To su bile bitke. Hvala Bogu, to je sve iza mene, zdrav sam ”k’o dren”, ali u glavi svakako drukčiji, zreliji.

Umjetnički poziv često znači odricanje - što ste najteže žrtvovali?
- ”Jurnjavu”, prihvaćanje svih izazova bez puno promišljanja. Mlad čovjek može sve ”gurati”, sve ide, ali u nekom trenutku shvatiš što je ”tvoje” i gdje si ”doma“ i da nije sve tako ”prevažno”. Sve to dođe s godinama.

Pjevanje je fizički i emocionalno iscrpljujuće - kako provodite trenutke kada se zastor spusti i ostanete sami?
- Šutnja, serije, filmovi, prijatelji, supruga, obitelj, pas, putovanje, sport… potrebno se maknuti fizički, a još više emocionalno. Ratio treba biti uključen, potrebno je svjesno se pokušati odmoriti, ne ”izgorjeti” nikada do kraja.

Postoji li uloga ili izvedba koja je ostavila najsnažniji emocionalni trag?
- Ima ih više, sve me to izgrađivalo kroz ovih 25 godina i 50-ak uloga u karijeri, što najvećih, što manjih. Svaka uloga nosi nešto svoje. Sulejman mi je svakako među favoritima.

Publika vidi završnicu - raskoš kostima, moć glasa i emociju izvedbe. Što biste voljeli da publika zna o onom tihom, nevidljivom dijelu puta do tog trenutka?
- Koliko truda, rada na ulozi, promišljanja, odricanja, znoja, dvojbi, odličnih proba, manje dobrih proba, traženja, teških trenutaka cijele ekipe kolega i vlastite, što je sve utkano u tih cca dva sata jedne predstave.

U 25 godina zasigurno su postojali i lomovi i sumnje. Kada ste bili najbliže odluci da odustanete – i što Vas je ipak zadržalo?
- Zadržala me ”glad”, stalna ”glad”, koju ta glazba proizvodi u nama… zapravo nikad i nisam razmišljao o odustajanju, to je nešto jače od vas.

Gledajući u vrijeme pred vama, s čim biste voljeli nastaviti eksperimentirati kao pjevač - bilo da je riječ o repertoaru, formi, suradnjama, tehnici - što Vas u ovom trenutku privlači?
- Najviše i prije svega - opera, tu se vidim. Volim kroz sve ove godine i oratorije, koncerte, barok, a nekad si za svoju dušu napravim odmak pa odem u ”lakše” note. Stari dobri rock’n’roll, hard rock, ma i ostali, vrlo različiti žanrovi. Ne volim se izolirati u ”kutiju” isključivo klasične glazbe. Veliki talijanski bas Cesare Siepi, operni velikan, se okušao i u evergreenima, to bi, recimo, moglo biti privlačno.

Ako biste mogli poslati poruku svom mlađem sebi, onomu koji tek ulazi u svijet opere - što biste mu šapnuli?
- Strpljenje. Sve dođe na svoje, prije ili kasnije. Sve je dobro i sve je upravo onako kako treba biti.


Tekst: Narcisa Vekić/HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović