Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Filip Ude: "Osjećam se bolje nego prije 10 godina, novi gimnastički pravilnik produžit će mi karijeru"

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 65649
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 29.03.2024. 9:19 
Naslov:  Filip Ude: "Osjećam se bolje nego prije 10 godina, novi gimnastički pravilnik produžit će mi ka
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Samo nekoliko dana prije početka Svjetskog kupa u Osijeku za koji se trenutno sprema, jednog od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena ulovili smo na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, netom nakon što je položio jedan od ispita.

Ostala su mi još tri. Nadam se da ću do kraja ljeta diplomirati i postati magistar gimnastike. Završio sam već prije višu trenersku, sada sam na specijalizaciji”, otkrit će Filip Ude, srebrni olimpijski, svjetski i dvostruki europski medaljaš i priznati “bitno mi je obrazovanje”.

Zašto ne bih završio studij ako imam prilike i vremena? Puno ljudi percipira sportaše kao ne baš pametne, pa samim time bih htio dati suprotnu sliku da se uz treniranje može završiti fakultet. Uostalom, taj “papir” mi jednoga dana nitko ne može uzeti.

Posljednja dva mjeseca Filipu su poprilično pretrpala raspored. I dalje su u tijeku olimpijske kvalifikacije, krajem travnja čeka ga i Europsko prvenstvo u Riminiju, a sljedećeg tjedna i DOBRO World Cup u Osijeku.

Od jeseni smo se žestoko pripremali. Bio sam krajem godine stvarno u top formi, spremao najtežu vježbu sa startom 6.3, spreman boriti se za Pariz. Čak se i trener Kriajimskii čudio da sa 37 godina tako treniram. Ali, onda sam se razbolio, dobio streptokoknu anginu, 5 dana bio na infuzijama i to me udaljilo, tjedan dana nisam trenirao. To je razlog zašto trenutno nisam u boljoj poziciji za Pariz. Iako, ekspresno sam se vratio, ali onda mi se upalila tetiva palca i 10 dana nisam mogao na konja. Jedva sam se spojio za Svjetski kup u Cairu, odradio na adrenalin. I sad vidim danak ta tri tjedna koje su mi bolest i ozljeda uzeli. Ali ne dam se, treniram i dalje, u dobroj sam formi, start 5.9 mogu napraviti bilo kada i sprman sam za Osijek. Bilo bi lijepo ući u finale, da me moja kćerkica Eva opet vidi na televiziji, da bude ponosna. Eva je moj motiv, zato se baš veselim Osijeku.

Ove godine 15. po redu.

“Iskreno, nemam osjećaj kao da je 15., možda eventualno peti, iako znam da sam prije 10 godina osvojio zlatnu medalju u Osijeku. Ma, mislim da ćete vi mene gledati i na 20. Osijeku”, samouvjereno će Filip.

Novi pravilnik koji dolazi u sljedećem olimpijskom ciklusu meni ide na ruku. Sa 10 idemo na 8 elemenata i bit će lakše boriti se s tim dečkima koji imaju puno teže vježbe. Sada ako naprave najtežu vježbu, nisam im blizu, moramo biti realni. No, s novim pravilnikom bit ću 2 desetinke od najboljih, ne više pola boda. A imam i prednost jer čišće izvodim elemente. Zato se baš veselim novom pravilniku i već sada si slažem vježbu za sljedeći olimpijski ciklus.

Iako iza sebe ima operaciju ramena, koljena, dva bruha, padove na glavu, Filip kaže da se danas s 37 na leđima “osjeća puno bolje nego prije 10 godina”.

Do 33. sam radio višeboj, a to su muke. Možda će zvučati kontradiktorno, ali kad sam strgao nogu prije 5 godina, mjesec i pol prije kvalifikacija za Tokio, u tom trenutku mi se srušio svijet, ali istovremenio bio sam jako sretan. Ne zato što sam si strgao nogu, nego sam znao da je gotovo s višebojem. Iskreno, počeo sam se bojati sprava, a to je najgore za gimnastičara. Najčešće gimnastičari odustanu kad se krenu bojati sprava, kao ja preskoka. Uvijek sam mislio sam da će mi se na njemu nešto dogoditi. Nije tajna, višeboj sam radio samo da bih otišao na Olimpijske igre i zbog toga se dugo godina nisam mogao fokusirati samo na konja.

Često mu znaju reći “da nisi radio višeboj, možda bi osvojio više medalja na konju s hvataljkama”.

Da, možda, a možda ne bi osvojio niti jednu. Hvala bogu da mi je konj najboja sprava jer bi prije 5 godina prekinuo s karijerom, a konj mogu trenirati i natjecati na vrhunskoj razini sigurno barem još ciklus do Los Angelesa. Stvarno se osjećam puno bolje nego prije 10 godina. Samo zato što sam tada radio višeboj. Bio sam stalno umoran, nisam mogao ići u šetnju, nisam mogao rolati, leđa su me boljela, noge… Sad mogu šetati, voziti bicikl, role… Sada sve to mogu. Puno sam slobodniji. Jedva čekam toplije vrijeme da na trening idem s biciklom zajedno sa svojom Evom. Uživam u toj slobodi.”

Uživa li još uvijek i u gimnastici?
Pitaju me ‘je li ti lijepo trenirati’? Ne. Lijepo mi je kad uspijem. Treniram za sekundu i pol do dvije koje slijede nakon dobro odrađene vježbe. Kad pustim jednu ruku i počnem padati na strunjaču. U tih sekundu i pol znam da više ništa ne mogu zeznuti. Za to treniram. To je moja sreća. Doskok. Opet, uživam. Na konju s hvataljkama, na moju žalost, valjda u povijesti nije bila toliko jaka konkurencija kao sada, a s druge strane najbezopasnija je sprava. To je jedina sprava gdje ti možeš napraviti sve elemente “s pola snage”, da primjerice opustiš noge i da se ne ozlijediš. Sve ostale sprave ne smiješ se opustiti n sekunde, jer može biti pogubno. Na konju ti se posklizne ruka, ali ništa ti se neće dogoditi. Na parteru malo prerotiraš i ozlijediš se. Konj je opet najteža sprava za natjecanje, svi to kažu, ali i najteža sprava za treniranje jer svaki dan moraš peglati tog konja, stalno isto.

I nikada mu ne dosadi?
- Ne dosadi jer uvijek hoću bolje, veću ocjenu, bolji rezultat… Znam da ako super napravim, da sam i dalje među 10 na svijetu. Rekao sam si dok osjećam da sam među 10-15 u svijetu i dok mogu ulaziti u svjetska i europska finala, to ću raditi. I sve dok se probudim ujutro a da ne moram šepati, niti piti tablete ili da se gegam po dvorani. Sve dok se super osjećam, radit ću ovo. Jedino sada ne mogu trenirati puno kako bih htio. Sad me trener zna tjerati iz dvorane ‘daj Filip, dosta je, ostavi nešto za druge dane u tjednu’. A prije me nije pustio van dok nisam sve napravio. Sada moram dozirati treninge. S 37 treniram preciznije, manje pokušaja, ali kvalitetnijih, točnijih.

Olimpijsko srebro iz Pekinga 2008., svjetsko iz Nanninga 2014., europska iz Lausanne 2008. i Mersina 2020, mediteransko iz Pescare 2009, pa europsko juniorsko srebro iz Ljubljane 2004., 17 medalja u 67 finala na turnirima Svjetskog kupa… Ima li uopće još nešto što sanja ostvariti?

Kad sam bio mali, zacrtao sam si da želim osvojiti sve najveće medalje.

To je već odavno odradio.
Da, ali nikada nisam bio prvi na velikom natjecanju. To je san koji se možda u nekom raspletu ostvari. Ako se ne ostvari, OK, ali neću odustati tako dugo dok u jednom trenutku ne odlučim da je to - to, da ne ide više, da sam napravio i više nego 99% njih u gimnastici. Ali, ako sad odustanem kada i pravilnik ide na moju ruku, kada mogu, kada sam još uvijek top, ne bih si to nikada oprostio. I još jedna stvar, nemam četvrte OI. To mi je isto bio san. Ne znam zašto četiri, a ne tri.

Jer tri ima. Povezao je Peking, London i Rio.

To sam si nekako postavio kao cilj. Četiri. Tokio je trebao biti taj broj 4 čime bi san o OI bio ostvaren. Kažu mi ‘joj pa bio si na 3 OI, super’. Ne, ja samo jedne pamtim, Londona i Rija se ne želim sjećati, jer to mi je bio neuspjeh. Prvi put mi je bilo samo da odem na OI, nacrtam kvačicu i ne moram više nikada ići. Ali, ako idem, idem na medalju, ne idem nastupati. Nije bitno samo da sudjelujem. Ne, nije mi bitno da sudjelujem, meni je bitna medalja. Ako radim koliko radim, hoću medalje, a ne sudjelovati. Da znam da primjerice idem na Svjetski kup i da nemam nikakve šanse, da idem na izlet, ne bih išao. Meni gimnastika nikada nije bila izlet. Što si bolji, manje vidiš grad u koji dolaziš. Što si lošiji imaš više vremena za razgledavanje. Meni je uvijek bio cilj što manje vidjeti. Ja i kada idem na more pokušavam svaki dan napraviti bar snagu. Gimnastika i treniranje su moj način života.

Kaže “jedan mi je čovjek rekao da je gimnastika glup sport”.

Već sam htio nasrnuti na njega. A on kaže ‘čekaj malo da ti objasnim’. I krene… ‘Znaš gdje ti je natjecanje?’ Znam. ‘Znaš u kojoj je državi?’ Znam. ‘Znaš u kojem gradu?’ Znam. ‘Znaš u kojoj dvorani?’ Znam. ‘Znaš kako ta dvorana izgleda?’ Znam. ‘Znaš gdje je točno konj s hvataljkama u toj dvorni?’ Znam. ‘Znaš kojeg je proizvođača taj konj?’ Znam. ‘Znaš koji dan nastupaš?’ Znam. ‘Znaš u koliko sati i u kojoj si grupi?’ Znam. ‘Jesi li probao tog konja?’ Jesam. ‘Pa u čemu je onda problem?’ I onda vidiš da je 9 od 10 parametara na tvojoj strani. Na svakom natjecanju 9 na tvojoj strani, a taj jedan da imaš 30 sekundi da pokažeš što znaš, e to je ljudima teško objasniti. To da se borim sam sa sobom, nemam protivnika da se hrvam s njim. A borba sam sa sobom je najteža. Tih 9 parametara mi ništa ne znači nego mi je ovaj 1 teži nego tih 9. Kažu mi ‘pa kak’ to ne možeš napraviti, radiš to svaki dan na treningu i dođeš na natjecanje i padneš’? Onda ja kažem ‘ajde kuhaj si kavu dva puta dnevno 4 godine, za četiri godine dođeš na Olimpijske igre pred 10.000 ljudi i skuhaj si kavu pred njima svima’. Zakipi, zagori, nije tog okusa, komad šećera ti padne van, mako proliješ… Pospremi to i gibaj doma kuhati kavu. Vidimo se za 4 godine. S time da za 4 godine moraš biti neozlijeđen, mentalno najspremniji, fizički najspremniji, zdrav, 4 godine si stariji i još trebaš napraviti tu vježbu. Nije to baš samo tako. I ja bih da je puno lakše i jednostavnije, ali na žalost nije. Odabrali smo takav sport koji je kompliciran. Ali ne žalim. Znam da sam rođen baš za gimnastiku.

Njegov put na velikoj sceni bio je sve samo ne lagan. Pogotovo u početcima kada je uz Roberta Seligmana probijao led za sebe, ali i sve one generacije koje će hrvatska gimnastika kasnije stvoriti. Nije baš jednostavno bilo nekim klincima iz ne baš gimnastičke Hrvatske doći pred suce s CROATIA na leđima i očekivati objektivnu ocjenu. Tin Srbić je često znao reći da je njegov put bio lakši jer su Ude, Seligman i kasnije Možnik “prokrčili put”.

Tin je imao jednu prednost koju ja nisam imao, on je znao da je to moguće. Da je moguće otići na Olimpijske igre i osvojiti medalju. Ja sam se nadao da je to moguće, vjerovao da je to moguće, ali drugi nisu. Samo treneri Mario Vukoja, Igor Kriajimskii i ja smo vjerovali. Tin je imao prednost što je vidio da je moguće - ako puno treniram i ja mogu na OI. Nije nemoguće. S Tinom sam dobar prijatelj, družimo se i van gimnastike, rezultatski je bolji od mene i ako imam i malu ulogu u njegovom uspjehu, ja sam sretan. Zbog mojih 30 sekundi nastupa u Pekingu otvorilo se puno gimnastičkih klubova u Hrvatskoj. Znači, vrijedilo je. Ako je jedno dijete zbog mene ostavilo loše društvo ili loš način života, bilo što negativno i da je počelo trenirati gimnastiku ili bilo koji drugi sport, to je to. Ja sam uspio u životu i sportu.


Tekst: DOBRO World Cup Osijek
Foto: Marko Banić/Reroot

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: