Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Knjige na dobrom glasu - Gruzijska književnost

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 65440
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 16.03.2023. 10:29 
Naslov:  Knjige na dobrom glasu - Gruzijska književnost
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Nakon što smo vam predstavili mađarsku, španjolsku i ukrajinsku književnost, odlučili smo se za jednu, za nas, „egzotičnu književnost“. Naime, mnogo je sličnosti između ukrajinske i gruzijske književnosti, ali, također, i između gruzijske i hrvatske književnosti i povijesti. Gruzijci su, kao i Ukrajinci, susjedi s Rusijom. Obje države imaju problematične odnose sa susjednom Ruskom Federacijom još od raspada Sovjetskog Saveza. Ratovi i prijetnje ratom česta su pojava. Prisutni su brojni problemi te je samo iskra dovoljna da nastane veliki kaos. U takvoj nacionalnoj situaciji ratne su teme često zastupljene u svim porama života pa tako i u književnosti. Ondje se vidi jasna sličnost s nama. Kod nas je rat neiscrpna tema za književnost, ali i za film te druga stvaralaštva. Devedesetih godina, osobito u vrijeme ratnih sukoba, u domaćoj književnosti objavljeno je malo toga vrijednog trajanja. No, takva situacija nije specifična samo za ovdašnje kulture. Rat često utišava književnost, nacionalistička buka i bijes zamagljuju pogled, a kolektivističke ideje zatiru individualizam i originalnost. Najbolja antiratna proza često nastaje godinama nakon rata, u grozničavom sjećanju na proživljeno, kao što je slučaj i s jednim od najpoznatijih antiratnih romana uopće, Remarqueovim Na zapadu ništa novo, objavljenom desetak godina nakon Prvoga svjetskog rata u kojemu je i sâm autor sudjelovao.

Razliku između vremena radnje književnog djela i vremena pisanja istog djela u slučaju pojedinih tema i pristupa naveli smo ovdje kako bismo naglasili drugačiji put romana koji je u fokusu ovog teksta. Naime, Putovanje u Karabah gruzijskog pisca Ake Morchiladzea odvija se u vrijeme građanskog rata u Gruziji i sukoba u cijeloj kavkaskoj regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, a napisan je i objavljen gotovo istovremeno, već 1992. godine. Riječ je o dubinski antiratnom romanu modernog izraza u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije. Uz to, on se redovno navodi kao najpoznatiji postsovjetski gruzijski roman, štoviše kao prijelomno djelo koje je potaknulo svojevrsno oslobođenje te književnosti od tradicionalnih konvencija. Sudeći po nama dostupnim pregledima gruzijske književnosti, roman je važan u tamošnjem kontekstu i zbog svoje poetičke orijentacije: nepodržavanja sovjetskih literarnih kanona te okretanja zapadnim kulturnim utjecajima. Putovanje u Karabah kombinacija je romana ceste, psihološkog romana i antiratnog romana. Roman prikazuje anarhiju društava zarobljenih u ratu i borbama elitâ za vlast, besmisao etničkih sukoba na širem prostoru te izgubljenost generacije koja u tome odrasta. U podtekstu se sugerira da iza borbi za samostalnost često stoji borba za novac, iza junaštva tek nasilništvo i kriminal, dok permanentna nesigurnost, teror i stagnacija odgovaraju određenim društvenim grupama. No, demokratizaciju i razvoj u Gruziji i okruženju nisu zaustavili samo ratni kaos, nacionalizam i frakcijske borbe, već je sámo društvo dubinski patrijarhalno i tradicionalno, a rigidne društvene konvencije, ograničavaju slobodu mladih. Roman se odvija u dva zimska mjeseca građanskog rata u Gruziji i sukoba na širem kavkaskom prostoru. Glavni junak Gio i njegov prijatelj Goglik o politici ne razmišljaju, uglavnom dangube po gradu, opijaju se, drogiraju, posjećuju prostitutke, dilaju na sitno, a Giov utjecajni otac – bogataš i vođa paravojne skupine – osigurava im lakši prolaz. Jednoga dana u staroj Ladi odlaze u Azerbajdžan kupiti veću količinu trave kako bi je prošvercali natrag u Gruziju, no u potrazi za selom dilera zalutaju i nađu se u ratnoj zoni, u Gorskom Karabahu. U stožeru armenske paravojske i izoliranoj seoskoj enklavi, Gio se zapravo po prvi put sabire; razmišlja, analizira i kritički vidi stvarnost. Osjeća da se nešto mora promijeniti, pa – djeluje. U završnici, nakon namjerno trijumfalističkih scena bijega na džipu, junaci se vraćaju u Gruziju. Ipak, vraćaju se na staro, u paralizirane odnose i svijet bez perspektive. Aka Morchiladze (pseudonim Giorgija Akhvledianija) rođen je Tbilisiju, a nakon studija povijesti neko je vrijeme radio na tamošnjem fakultetu. Uskoro se ubacio u novinarstvo pa je godinama izvještavao o političkim i sportskim događanjima za ozbiljne novine, zatim uređivao popularni tabloid i vodio TV emisije o književnosti. Putovanje u Karabah njegov je prvi roman koji je odmah postao bestselerom i preveden na brojne jezike (na hrvatski s engleskoga, a ne originala). Do sada je Morchiladze objavio dvadesetak romana i tri zbirke proza za koje je dobio više puta najvažniju nacionalnu nagradu “Saba”.

Sljedeća knjiga koju Vam predstavljamo nosi naslov Brojalica, autorice Temte Melashvili. Nakladnik je Hena-com, a izdana je 2015. godine. Tamta Melashvili (1979., Ambrolauri) gruzijska je spisateljica koja radi kao profesorica na sveučilištu u Tbilisiju. Diplomirala je rodne studije na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti 2008. godine. Svoje prve priče objavljuje na internetu, a neke su od njih kasnije uvrštene u antologije. Za svoj prvi roman Brojalica (Gatvla, 2011.) dobila je nagradu “Saba” za najbolje debitantsko djelo 2011. godine. Njemački prijevod Brojalice (Unionsverlag, 2012.) proglašen je jednim od deset najboljih djela koja su objavili samostalni izdavači, a godine 2013. nagrađen je prestižnom nagradom „Deutscher Jugendliteraturpreis”. Autoričin je prvijenac o ratu u Gruziji 2008. godine kroz oči tinejdžera. Drskim mladenačkim žargonom prikazuje apsurdnost i okrutnost rata prema civilnom društvu – ženama, djeci i starcima. Ova zgusnuta i emocijama nabijena proza Tamte Melashvili svedena na tek stotinjak stranica zorno pokazuje da za dojmljivost priče nisu potrebne velike fabule, zapleti i gomila likova. U Brojalici je pripovjedna linija radikalno sužena, svedena na najnužnije, prikazana kroz dijalog dviju trinaestogodišnjih djevojčica Ninco i Cknapi – nerazdvojnih prijateljica koje se u ratom zahvaćenom zabačenom gruzijskom selu bore da svojim najbližima osiguraju najosnovnije za preživljavanje. Povijesna pozadina priče zapravo nije ni važna jer rat viđen očima Tamte Melashvili nije ni geopolitička igra, ni akcijski spektakl, a ponajmanje je herojska epopeja. Nju ne zanimaju politički ulozi u bespoštednoj partiji nadmetanja oružjem ni globalno poznati protagonisti sukoba. Jedino što je interesira jesu žrtve. A one su jednako i "naši" i "njihovi". Važno je tek da su ranjivi i izloženi, odnosno osuđeni na gubitništvo svojom rodnom i generacijskom pripadnošću jer su djeca, žene ili starci. Brojalica je priča o dvije prijateljice, Ninco i Cknapi, trinaestogodišnjakinjama koje bi u normalnom poretku stvari živjele u udobnosti, razmišljale o novoj garderobi, glazbi, dečkima i ispovijedale tipične tinejdžerske strasti i nevolje. No, rat ih je brutalno izbacio s kolosijeka normalnosti i prisilio da se na dnevnoj bazi sučeljavaju s do jučer nezamislivim strahotama.

Treća knjiga koju vam predstavljamo nosi naslov Smrt u trapericama. Autor je Dato Turašvili, a nakladnik je Sandorf, Zagreb. Izdana je 2012. godine. Roman Smrt u trapericama temelji se na najtragičnijoj i najskandaloznijoj priči 1980-ih godina, u vremenima sovjetske Gruzije. Sedmero mladih ljudi otelo je avion kako bi njime pobjegli iz Sovjetskog Saveza: radilo se o pothvatu bez presedana jer u to je vrijeme i sama pomisao na bijeg iz Sovjetskog Saveza predstavljala kazneno djelo. Sovjetske su vlasti za ovaj, više naivan, nego opasan čin većinu tih mladih ljudi osudile na smrt. Javno je mnijenje bilo podijeljeno. Dio je javnosti smatrao mlade buntovnike običnim teroristima. Ostali su proturječili tome stavu tvrdeći da je život pod sovjetskim režimom toliko nesnosan da se zbog toga može pravdati čak i otmica aviona. Dramatizacija Smrti u trapericama u Gruziji je doživjela brojne izvedbe te se smatra jednom od tamošnjih najuspješnijih kazališnih predstava.

Posljednja knjiga koju vam predstavljamo ovoga puta jest i najstarija od svih navedenih. Nosi naslov Bele zastave jer je izdana daleke 1988. godine, nakladnik je Novo delo, Beograd. Autor je Nodar Dumbadze. U rijetko bogatoj suvremenoj gruzijskoj književnosti ime Nodara Dumbadzea stoji među nekoliko najpopularnijih. Rođen je 1928. godine, a umro 1984. Rođen je i umro u glavnom gruzijskom gradu, Tbilisiju. U djelu Bele zastave pratimo desetoricu ljudi različitih životnih putova, zvanja, navika i individualnosti koji prekidaju monotoniju života u istoj zatvorskoj sobi vedrim šalama i doskočicama, ponekad surovim upadicama tragičnog ishoda. Zajednički im je gruzijski smisao za humor. Umjetnički materijal kratkog romana Bele zastave, prvog u piščevu bogatom opusu, koji je usput rečeno, izazvao burne rasprave i polemike, autor je u sebi nosio dvadesetak godina, dok nije u Bibliji pronašao odgovarajući okvir za slikanje života desetorice ljudi koji u istražnom zatvoru očekuju presudu, odnosno rješenje svoje sudbine. Ovaj je socijalni roman prožet i tipičnim Dumbazeovskim humorom te je, u svakom slučaju, privlačan prosječnom čitatelju.


Tekst: Krešimir Šokčević, dipl. knjižničar

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: