Izložba
27. slavonski biennale otvorena je jučer u
Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Obzirom na okolnosti u kojima se trenutno nalazimo, uzrokovane koronavirusom, a u cilju pridržavanja propisanih epidemioloških mjera, otvorenje se moglo pratiti isključivo
on-line na društvenim mrežama Muzeja likovnih umjetnosti.
Ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti,
Eduard Hudolin pozdravio je, uz par uvodnih riječi, sve koji prate prijenos otvorenja, a nakon njega riječ je preuzeo predsjednik Ocjenjivačkog suda, dr.sc.
Krešimir Purgar koji je održao kratak govor o samoj izložbi. Čast proglašenja pobjednika pripala je višoj kustosici MLU-a i kustosici izložbe 27. slavonski biennale,
Valentini Radoš. Za kraj se putem video snimke obratila ministrica kulture i medija, dr.sc.
Nina Obuljen Koržinek koja je i proglasila otvorenje izložbe.
Laureati 27. slavonskog bijenala su:
GRAND PRIX: SHIR HANDELSMAN za video rad Recitative (2019.)
NAGRADA VLASTIMIR KUSIK (samostalna izložba u produkciji MLU.): MIRAN BLAŽEK za rad Izložbeni zid (2020.)
TRI JEDNAKOVRIJEDNE NAGRADE EX AEQUO:
PREDRAG PAVIĆ za rad Paraplan (2018.)
VIKTOR POPOVIĆ za rad Bez naziva (Arhiv Zenišće) (2020.)
TONI MEŠTROVIĆ za rad Krug (2019.)
TRI JEDNAKOVRIJEDNA PRIZNANJA:
ANA PETROVIĆ za rad Rezanje (2020.)
LUANA LOJIĆ za rad Bits of real: for development purposes only (2020.)
GILDO BAVČEVIĆ I TANJA VUJASINOVIĆ za rad Izvoditi / reflektirati / promatrati (2019./2020.)
Izložbu 27. slavonski biennale – Slika kao virus može se posjetiti od petka 11. prosinca u redovnom radnom vremenu Muzeja (utorak- petak 10 – 20, vikendom 10 – 13 sati), uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera.
27. slavonski biennale ostaje otvoren
do kraja veljače 2021.
Slavonski biennale svoje je prvo osječko ostvarenje doživio 1968. godine. Od tada je prošlo više od pola stoljeća, što je samo po sebi respektabilan broj godina, broj koji očekivano sadrži mnogo toga, bilo da pričamo o ljudskim životima bilo o izložbenim manifestacijama. Od početnog, revijalnog prikaza recentnog stvaralaštva Slavonaca do nastojanja proboja u šire umjetničke scene, od mirnih vremena do ratnih biennala, od razdoblja rasta do razdoblja odmora..., 27. izdanje naše manifestacije u budućim će se pregledima izdvajati po pandemijskoj specifičnosti vremena u kojem je ostvareno – vremena u kojem je izložba postavljena u izolaciji muzejskog prostora, a posjetitelji su je razgledali u svojim domovima. Muzeološki izazovi kako izlagati beskontaktno, virtualno, gotovo skrivajući se od nevidljivog neprijatelja, ostat će trajna oznaka 2020. godine. No naziv Slika kao virus nije nužno samo izravna referenca na virusnu ugrozu koja je obilježila tekuću godinu (iako nam je to možda prva i prirodna pomisao), već je referenca i na širu sliku suvremenosti i sveprisutne funkcionalne zakonitosti ljudske vizualne kulture.
Valentina Radoš (iz izložbenog kataloga)
Prije ove milenijske zaraze samo su rijetki teoretičari u samom načinu funkcioniranja modernog društva zapazili virusnu ugrozu, doduše ne patogenu u medicinskom smislu tog pojma, nego kao model pomoću kojeg funkcioniraju intersubjektivnost i vizualna kultura. Primjerice, američki teoretičar W. J. T. Mitchell već je u svojoj knjizi What do Pictures Want iz 2005. prepoznao u slikama umjetnosti i popularne kulture jednu začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije, ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji. Iz laičkih spoznaja o virusologiji znamo da virus ne može opstati bez drugog živog bića, mora se na njega vezati i u njemu nastaniti; bez čovjeka virus umire (zato virusi najviše “vole” najotpornije među nama). Mitchellov pojam “živih slika” odgovara metafori slika kao virusa: bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike i općenito objekti vizualnih komunikacija samo su mrtvi predmeti, poput stolice ili isključenog televizora. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena.
Ovogodišnje izdanje Slavonskog bijenala pod nazivom Slika kao virus želi propitati reakcije umjetnika na potpuno novu situaciju u kojemu se putevi nevidljivih neprijatelja (virusa) i hiper-vidljivih vizualnih komunikacija susreću i često razmjenjuju uloge. Pozivamo umjetnike svih medija da pokažu na koji način vide umjetničku komunikaciju danas kada je ono čega se najviše bojimo nevidljivo. Može li u takvom strahu ono umjetnički i medijski vidljivo uopće prikazati ono patogeno nevidljivo? Ne ustručavamo se postaviti ni očekivana pitanja, poput: kakva je i u čemu se sastoji snaga umjetnosti u doba ugroze ili kakav je smisao umjetničkog djelovanja u dominantnom medijskom narativu zaraze? Želimo da u naslovu Slika kao virus umjetnici prije svega prepoznaju stilsku figuru vremena u kojem živimo, vremena pandemije koje je snažno uzdrmalo temelje demokratskog poretka, društva blagostanja i međuljudskih odnosa. Krešimir Purgar (iz teksta natječaja)
- Shir Handelsman; Recitative, 2019, video
- Miran Blažek; Izložbeni zid, 2020., print na platnu
- Predrag Pavić; Paraplan, 2018., papir, paučina, prašina, drvo, staklo, trikloretilen xerox transfer
- Viktor Popović; Bez naziva (Arhiv Zenčišće), 2020.
- Toni Meštrović; Krug, 2019., video/zvučna instalacija
- Ana Petrović, Rezanje, 2020., HD video
- Luana Lojić; Bits of real: for development purposes only, 2020., dvokanalna adiovizualna instalacija
- Gildo Bavčević i Tanja Vujasinović; Izvoditi/ reflektirati/ promatrati; 2019./2020.
- Performans / video instalacija
Tekst: Katica Kaniža
Nebitno
