Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Barutana 020 [program]

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 65431
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 23.07.2020. 11:44 
Naslov:  Barutana 020 [program]
Od 24.07.2020. 21:00 do 29.07.2020. 20:59 (uključivo)
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

- Barutana 020 uz film "Kuda idemo, ne pitajte"


Od 24. do 29. srpnja 2020. uz podršku Ministarstva kulture i Grada Osijeka te njegovog Kulturnog centra, Udruga M-art organizira kolažnu umjetničku manifestaciju Barutana 020

Koncert otvorenja - Šumski! održat će se u petak, 24. srpnja 2020. s početkom u 21.00 sat na trgu Eurodoma Osijek, ispred Kulturnog centra Osijek. Ulaz je slobodan za sve posjetitelje svih programa manifestacije Barutana 020 (ulaz bez ulaznice).

"Od petka 24. do utorka 28. srpnja u prostorima novog osječkog Kulturnog centra i na otvorenom trgu između Centra i zgrade Eurodoma u kojoj je novoosnovana Galerija Knifer, održat će se serija koncerata, umjetničkih izložbi i projekcija dokumentarnih filmova koji će zasigurno i u ovo d oba koronakrize privući značajnu pozornost osječke kulturne scene, kao i ostalo zainteresirano građanstvo" istaknuo je na predstavljanju manifestacije Barutana 020 ravnatelj Kulturnog centra Ivan Kristijan Majić.

Program:

Subota, 25. srpnja 2020.
21:00 sat - projekcija filma i razgovor s autorom: VLADIMIR GOJUN: „TIMES OF GREAT DEPRESSION“

Skriveno: 
„Times of Great Depression“, 2018., 64''15'
Redatelj i scenarist: Vladimir Gojun
Snimatelj: Joško Morović
Zvuk: Hrvoje Petek
Montažer: Ana Štulina i Vladimir Gojun
Glazba: Adam Semijalac
Producent: Siniša Juričić
Produkcija: Nukleus Film

Kratak sadržaj filma: Radi li se o dječaku na kojeg je bačena vječna kletva ili o besposlenom i nenadahnutom umjetniku koji se neuspješno bori s vlastitim demonima? Skrivajući se po zamračenim kutcima zadimljenih klubova, on se ispovjeda objektivu i pritom niže mantrične misli o beskrajnoj tuzi i usamljenosti, te nesigurnostima koje dostojanstveno dijeli sa svijetom. Što je umjetniku za činiti jednom kad se suoči s vlastitom dešperancijom uzrokovanom umjetničkim nezadovoljstvom i nedostatkom samoispunjenja? Suočava li se konačno s vlastitim strahovima i nesigurnostima te stvara vlastito remek-djelo naoružan svim mogućim sredstvima?

Recenzije:

https://www.dokumentarni.net/2019/12/23/top-10-najbolji-hrvatski-dokumentarni-filmovi-2019-godine/
https://ravnododna.com/bebe-na-vole-times-of-great-depression-blues-napacene-duse/
https://www.ziher.hr/time-of-great-depression-bebe-na-vole-recenzija/

Nagrade:

Najbolja fotografija - Joško Morović, 16. Liburnia film festival, 2018. - “U kategoriji najbolje kamere, nagrada ide filmu koji pokazuje širinu vizualnih postupaka, te nam time daje uvid u kompleksan i slojevit život protagonista, kako u totalu, tako i u krupnom planu.”

Special mention - Vladimir Gojun, 13. DORF, 2019. - „Moćan, intimističan film o Adamu Semijalcu, senzibilnom i iznimnom bluesmanu iz Zagreba, čija melankolična gitara i glas zvuče kao da dolaze ravno s delte Mississippija. Glazbeni dokumentarac koji se vizualno efektno poigrava s mitom o legendarnom napoličaru s američkog Juga koji na raskršću puteva prodaje dušu vragu u zamjenu za vještinu sviranja gitare, kao i formom video dnevnika, koji daju neposredan, gotovo pa komoran uvid u dušu, razmišljanja, čuvstva i tjeskobe ovog osebujnog i melankoličnog glazbenika.“

Osvrt Luke Kuveždića, urednika glazbenog programa manifestacije Barutana 020:

»Times of Great Depression« Vladimira Gojuna je dokumentarni film o hrvatskom blues glazbeniku Adamu Semijalcu, koji djeluje pod imenom Bebè Na Volè. Adam Semijalac autor je triju albuma, izuzetno dobro prihvaćenih od kritike: »Time of great depression« (2015), »Hate is a wonderful thing« (2018) i »Tanac za crnega vraga« (2020). Glazbeni dokumentarac, sniman dijelom u Baranji, odnosno u Kopačkom ritu koji u filmu – kako kaže sam redatelj – ima autoironijsku i eskapističku ulogu, dijelom u Adamovoj radnoj sobi, dijelom na Semijalčevim nastupima u klubovima, dijelom na prosvjedima protiv Vlade u Zagrebu 2012. godine, ne izbjegava suočavanje s temama kao što su depresija, siromaštvo, usamljenost i problemom prisvajanja tradicionalnih muzičkih i poetskih obrazaca bluesa, koji su nastajali na američkom Jugu, na engleskom jeziku, da bi se izreklo i odsviralo nešto autentično i vjerodostojno, ili kako to u filmu kaže Adam Semijalac: »Blues je izvrstan jer mi je dao neku legitimnost, za koju ti zapravo ne moraš biti previše inovativan, nego jednostavno moraš biti uvjerljiv. Međutim, onda te glad koju imaš u sebi prisiljava da vidiš postoje li ta tri tona koja ti možeš pronaći, koja su nekako tvoja, ali opet uspiješ svoju dušu izbaciti kroz to. Mislim da mi je to bio velik izazov, zato što se suočiš s nečim što je toliko unaprijed već postavljeno i onda gledaš kako iščeprkati to neko malo mjesto za sebe, s kojega onda mogu izgovoriti free me from myself ili fuck the government«.

Riječ »autor« pridobila je današnje značenje »stvaratelj, tvorac« razmjerno kasno. U latinskom jeziku auctor je prvotno označavao onoga tko sudjeluje u pravnom činu maloljetne osobe, kako bi joj dodijelio dodatnu valjanost. Među najstarijim značenjima koja auctor ima kao riječ pravnog i političkog kruga su i prodavatelj (auctor fundi, prodavač imanja, Cic.), savjetnik (auctor pacis sum, savjetujem mir, Cic. Caes.) i jamac (celeberrimos auctores habeo, imam vrlo slavne ljude koji jamče, Tac.). U najstarijim uporabama riječi auctor također označava onoga koji daje suglasnost čemu, koji odobrava u senatu (Cic.: auctor consilii publici, odobravatelj javnog mnijenja, tj. senator čiji je glas bio odlučujući), zbog čega se senatore naziva i patres auctores, a njezino značenje, koje nas ovdje posebno zanima, je i »jamčitelj, uvjeravatelj, izvjestitelj, onaj koji daje jamstvo za što, svjedok«, te je kod Cicerona nalazimo u izričajima cuius eloquentiae est auctor Ennius, a tog govorništva svjedok je Enije, famma nuntiabat te esse in Syria; auctor erat nemo, glasine se šire da si bio u Siriji, nema nikoga tko bi to potvrdio, Polybius, bonus auctor, Polibije, vjerodostojni svjedok istine. Kod pjesnika i povjesničara izraz auctor ima značenje utemeljitelja grada ili roda (auctor urbis, utemeljitelj grada, Liv.; Troiae auctor, utemeljitelj Troje, Verg.). Znamo li da je auctor imenica za vršitelja radnje od augeo, odnosno da je riječ o izvedenici iz glagola augere koji izvorno znači »činiti da što raste«, a obično se prevodi sa »povećati, umnožiti, osnažiti«, te da je opće značenje augere, kako ga određuje veliki francuski lingvist Émile Benveniste, »postaviti u bitak«, moramo se upitati kako na neki način objediniti različita značenja imenice auctor, koja je značila i odobravatelja i jamca i svjedoka, sa značenjem glagola augere. Kako pojašnjava suvremeni talijanski filozof Giorgio Agamben, auctor znači svjedoka zato što njegovo svjedočenje uvijek pretpostavlja »nešto – djelovanje, stvar ili riječ – što opstoji prije njega, čiju realnost i valjanost treba potvrditi i zajamčiti. … Svjedočenje je dakle svagda čin ʻautoraʼ, svagda sadrži bitnu dvojnost u kojoj se neka nedostatnost ili nesposobnost dopunjuju i pridobivaju valjanost«*. Stvari se dodatno razjašnjavaju prisjetimo li se da klasični svijet nije poznavao stvaranje »ni iz čega« (creatio ex nihilo), koje kao pojam božanskog stvaranja svijeta svoj strogi izraz kao i svoje filozofsko i teološko objašnjenje nalazi tek u povijesti kršćanskoga vjerovanja i mišljenja, te da prvi filozofi ne prihvaćaju nastanak svijeta u smislu stvaranja ni iz čega i nastanak svijeta poimaju kao proizvođenje kozmosa iz nekog već postojećeg tvoriva ili nesređenoga, kaotičnog materijala. Stoga svaka kreacija uključuje nešto drugo, »bezobličnu materiju ili nepotpun bitak«, koji potrebuje upotpunjavanje i »rast« (auctus). I zato je »svaki stvaratelj svagda sustvaratelj, svaki autor koautor. I jer auctor svojim činom dovršava čin nesposobnog, daje dokaznu moć onome čemu samom nedostaje, i život onome što samo ne bi moglo živjeti, možemo, obrnemo li, reći da daju značenje činu ili riječi auctora, svjedoka, nepotpun čin ili nesposobnost koji postoje prije njega i koje autor dopunjava. Autorov čin koji bi pretendirao na valjanost sam po sebi jest besmisao«. U oslonu na ranije značenje riječi odsada želimo misliti o Adamu Semijalcu i Vladimiru Gojunu kao autorima.

* Giorgio Agamben, Ono što ostaje od Auschwitza. Arhiv i svjedok, s talijanskog preveo Mario Kopić, Antibarbarus, Zagreb, 2018., str. 104–106., v. i Émile Benveniste, Riječi indoeuropskih institucija, Disput, Zagreb, 2005., Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, Jozo Marević, suautorice K. Filipović, M. Gašparović, Marka/Matica hrvatska, Velika Gorica/Zagreb, 2000.

VLADIMIR GOJUN, rođen 1979. godine u Dubrovniku. Montažer je nagrađivanih dugometražnih igranih filmova (IZA STAKLA, BUICK RIVIERA, TI MENE NOSIŠ, HOUSTON, IMAMO PROBLEM!, RUDAR, MUŠKARCI NE PLAČU, ŽABA, SAM SAMCAT), dugometražnih dokumentarnih filmova (CASH & MARRY, KRALJ, MOJ SVIJET NAOPAČKE, BUFFET ŽELJEZARA) te više nagrađenih kratkometražnih (ŽUTI MJESEC, SLUČAJNO, A NEW HOME, DAH) i eksperimentalnih filmova. Također je režirao četiri dokumentarna filma za koje je bio nagrađivan (CIKLUSI, TIMES OF GREAT DEPRESSION).

Film se prikazuje ljubaznošću autora.

Zahvala: Siniša Juričić, Nukleus film, https://www.nukleus-film.hr/


Ulaz na projekciju je slobodan.

Ponedjeljak, 27. srpnja 2020.
21:00 sati - Projekcija filma "Kuda idemo ne pitajte"
Lokacija: Kulturni centar Osijek

Uvodni komentar: Ivan Paić
Projekcija filma, uz prikazivanje fotografija Gotovčevih performansa, održava se povodom desete obljetnice smrti autora.

- Barutana 020 uz film "Kuda idemo, ne pitajte"

Skriveno: 
Sinopsis uvodnog komentara, Ivan Paić:

Hommage Tomislavu Gotovcu, izvrsnom hrvatskom avangardnom umjetniku, sastoji se od prikazivanja njegovog filma, snimljenog 1966. godine pod nazivom „Kuda idemo ne pitajte“ i prikazivanja slajdova njegovih performansa održanih u Zagrebu u periodu od 1979. do 1991. godine.

Gotovčev film problematizira fragilnu ali i nepokolebljivu ulogu i funkciju pojedinca u opoziciji naspram totalitarnih sustava, dok njegovi - svojedobno po mnogim umjetničkim standardima jedinstveni i šokantni performansi - ukazuju na artističko reagiranje u odnosu na prostor grada, referirajući se pritom i na druge umjetničke vrste.

Umjetnički rad Tomislava Gotovaca - sudeći po reakcijama umjetnika-sljedbenika njegove ideje, aktivnih u današnje vrijeme - izuzetno je intrigantan i provokativan. Izazivanje vizualne, misaone, pa i verbalne reakcije gledateljstva, bila su njegove temeljne namjere, vidljive u gotovo svim njegovim perforamtivnim istupima. Gotovac svojom aktivnošću obuhvaća veoma širok medijski i umjetnički prostor, autor je četrdeset i pet eksperimantalnih filmova, više od pedeset performansa izvedenih u Mostaru, Zagrebu, New Yorku, Beogradu, Osijeku, Ljubljani, Beču, Splitu itd. U prvoj fazi umjetničkog djelovanja izrađivao je kolaže estetski ravne onima Kurta Schwitersa i Wolfa Vostela. U „staroj“ i „novoj“ sredini obilježenoj konstantnom rigidnom politikom i ignoriranjem umjetnika i njihovih radova, začetnik je ideje proširene fotografije i happeninga, urbani mag i pionir performansa na ovim prostorima, glumac, multimedijski i konceptualni umjetnik s margine društva, izborio se za svoje visoko mjesto, ne samo u području hrvatske već i europske pa i svjetske umjetnosti.

Tijelo kao šok, medij i alat:
U svojim specifičnim, žestinom izvedbe beskompromisnim i angažiranim performansima, naglašeno ističe tijelo podložno promjenama (Gotovcu je, po njegovim riječima, „tijelo šokantna kategorija“) . Tom provakativnom umjetničkom izrazu kao što je njegov performans, prethodi delikatna promišljenost, mentalna profinjenost. Sve te značajke upućuju nas na njegovu nekonvencionalnu, vaninstitucionalnu erudiciju, senzibilnost i ekspanziju ideje slobodoumlja. Njegov - posebice filmski prosede - karakterizira čvrsto strukturirana dokumentarističko-fikcionalna eksperimentalnost, potom pomno režirana i realizirana ideja, koja svojom višeslojnošću zadire u samu srž beskompromisne umjetničke prakse i izraza. Inspiriran filmskom umjetnošću – kapitalna filmska remek-djela izvanrednih autora poput Akire Kurosawe, Vsevoloda I. Pudovkina, Sergeja M. Eisensteina, Howarda Hawksa, Johna Forda, Yasujira Ozua, Roberta Bressona, Michelangela Antonionija, Douglasa Sirka, Jean-Luca Godarda i dr.- gledao bi i više od desetak puta, potom izjavljujući svoju poznatu sintagmu „ Film, život ....sve je to movie“ ili „Ujutro kad otvorim oči, vidim film“. Gotovo u svakoj je izvedbenoj prilici spominjao ona velika umjetnička imena koja su mu bila poticajnim impulsom u njegovu stvaranju, veoma često im je, s neskrivenim ponosom, posvećivao svoja djela. Sebe je doživljavao kao autora lociranog negdje između filmskog medija i likovne umjetnosti, preciznije slikarstva.

Umjetnost versus politika:
Likovna svjetska povijest umjetnosti bila je gotovo specijalizirano područje njegovog zanimanja. S nevjerojatnom analitičnošću, preciznošću i lakoćom, tumačio je zakulisna povijesna kao i recentna sociopolitička gibanja globalne i lokalne politike, anticipirajući kroz svoja izlaganja i predavanja današnja kaotična zbivanja. Formalno se obrazovao za filmskog redatelja, diplomirao je na Filmskoj akadamiji u Beogradu u klasi profesora i renomiranog redatelja Aleksandra Petrovića, u stvarnosti bio je auto-didakt ili „renesansni čovjek“, što se obično govori za one ljude koji imaju golemi fond znanja iz određenog, u ovom slučaju, humanističkog područja. Znao je prenijeti tansformiranu ideju minule u suvremenu umjetnost, inkorporirati je u svoja djela kao i istu idejnu misao – impregniranu antiumjetnošću, apsurdom, subverzijom i radikalnošću - dovesti u fokus publike. Tomislav Gotovac završio je svoj tegoban, mukotrpan, turbulentni životni put prije deset godina, njegov rad ostaje trajno zabilježen u području naše medijske umjetnosti, kao jedinstveni pokušaj osvajanja umjetničke i ljudske slobode. Definitivno se može reći kako je Gotovac svojim originalnim artističkim iskazom proširio granice umjetnosti, mijenjajući shvaćanja o umjetnosti kao lijepoj, estetiziranoj, otmjenoj kategoriji. Gotovac je deestetizator linearno-narativne, konvencionalno-tradicijske umjetnosti. Ne negirajući povijesnu dimenziju svih umjetničkih pravaca, on je pretvara u slobodnu i novomedijsku formu, konglomerat vizualnog ritma, zvuka, jazz i blues glazbe, filma, teatra i likovnosti.

Film se prikazuje ljubaznošću Instituta Tomislav Gotovac (Tomislav Gotovac Institute).

Kroz aktivnost Instituta Tomislav Gotovac, gdje je sadržan i sistematiziran cijeli njegov rad, umjetnički opus postaje dostupnim i konstantnim predmetom mnogih teoretskih razmatranja, domaćih i inozemnih eksperata, kao i znanstvenika i medijskih kritičara, kao i publike, koja - sudeći po zanimanju - neobično cijeni njegov umjetnički oeuvre.


Utorak, 28. srpnja 2020.
21:00 sat - Promocija knjige "Vrijeme bez namjere"
Lokacija: Galerija Knifer

Knjigu predstavljaju: Igor Kuduz i Janka Vukmir
Skriveno: 

Knjiga MARINA VICULIN: VRIJEME BEZ NAMJERE sadrži sedamdesetak tekstova povjesničarke umjetnosti, kustosice i nekadašnje ravnateljice Klovićevih dvora, Marine Viculin koje je pisala tijekom jedanaest godina između 2004. — 2014., do svoje preuranjene smrti početkom 2015. godine.

Tekstovi u knjizi podijeljeni su u dva poglavlja, od kojih svaki predstavlja jednu od višegodišnjih ciklusa izložbi koje je Marina Viculin inicirala, vodila i organizirala: Brzo okidanje/Snapshot 2004. —2014., u svojoj matičnoj kući, Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i seriju izložbi u galeriji Waldinger 2007. — 2014., u Osijeku. Knjiga je u cijelosti dvojezična i pristupačna međunarodnoj publici.

2019., ISBN: 978-953-8027-01-7
444 stranice, 5 c/b fotografija, 22,5 x 15 cm
Dvojezično hrvatski /engleski, meki uvez
Nakladnici: Institut za suvremenu umjetnost Zagreb (Institute for Contemporary Art, Zagreb) i Igor Kuduz
Urednici: Igor Kuduz i Janka Vukmir
Tekstovi: Igor Kuduz, Janka Vukmir i Marina Viculin
Prijevod: Zana Šaškin
Oblikovanje: Igor Kuduz — D72

Čitatelje u knjigu, razloge njezinog nastanka, te kontekst i sažetak Marininog rada, uvode tekstovi su-urednika Igora Kuduza i Janke Vukmir, a ispraćaju bilješka urednika, kronologija cjelokupnih navedenih izložbenih ciklusa i kazalo imena u knjizi navedenih umjetnika.

Marina Viculin (13. veljače 1957. – 19. siječnja 2015.) je povjesničarka umjetnosti koja je kroz svoju bogatu profesionalnu karijeru obuhvatila prostrano područje umjetnosti, radeći pretežno sa živućim umjetnicima i na području suvremene umjetnosti, ali je i s lakoćom prelazila granice u znatno ranija povijesna područja i različite profesionalne teme. Djelovala je na raznim institucionalnim razinama, na stručnim i upravljačkim mjestima. Od 1989. godine, do kada je radila kao neovisna likovna kritičarka i kustosica, bila je zaposlena na mjestu kustosa u Muzejskom prostoru, kasnije nazvanom Muzejsko galerijski centar i naposljetku Galerija Klovićevi dvori, gdje je stekla zvanje muzejske savjetnice i bila ravnateljica od 2012. do svoje preuranjene smrti 2015. godine. Kao doktorica znanosti, radila je i u akademskoj sferi.



Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: