Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Galerija Kazamat: 19. Performance Art Festival: Krhkost kao otpor [2019.]

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Online
Avatar

Ukupno postova: 65441
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 15.11.2019. 9:56 
Naslov:  Galerija Kazamat: 19. Performance Art Festival: Krhkost kao otpor [2019.]
Od 19.11.2019. 19:00 do 20.11.2019. 18:59 (uključivo)
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

19. Performance Art Festival: Krhkost kao otpor održat će se 19. i 20. studenog 2019. u Galeriji Kazamat.

Program:

19:00 sati - Studio Artless: “Preokret ili kraj”
Skriveno: 
Predstava “Preokret ili kraj?” Studija Artless nastala je u proljeće 2019. prema motivima predstave “Ende oder Wende” kazališne grupe Ulješura (jedne od frakcija Kugla glumišta) Željka Zorice Šiša iz 1983./84. Polazimo od starog predloška i izvrćemo rodne uloge – muški lik zamjenjujemo ženskim i istražujemo kako se iz njezine pozicije vidi i doživljava konfliktni odnos uronjen u širi društveni kontekst. Predstava koristi multimedijska izražajna sredstva: glazbu, film, animaciju, grafiku, televiziju, pokret, ples i riječ. Radi se o uzbudljivoj ljubavnoj priči u kojoj ne nedostaje crne magije i horrora. Pratimo običan život konobarice Vere Z. Prije posla, Vera obavlja kućanske poslove. Nakon posla, vraća se kući i priprema ručak. Vera živi sa Zlatanom R., suborcem-ljubavnikom. Niz tajanstvenih okolnosti dovodi do izbijanja sukoba između Vere i Zlatana. Razvija se surova borba. Kojim alkemijskim postupcima uspostaviti ravnotežu? Kako razrezati vezu koja je sačinjavala jedan čitav svijet? Glavno je pitanje: preokret ili kraj?

Autorski tim: Josipa Bubaš, Morana Foretić, Ana Janjatović-Zorica, Mare Šuljak, Ivana Ognjanovac, Miljenko Sekulić, Zdravko Popović, Netko Netković, Domagoj Žunić

Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba te u suradnji s Centrom KNAP, festivalom Ganz nove Perforacije i Pogonom.

Umjetnička organizacija STUDIO ARTLESS organizira i producira umjetnička događanja, festivale, filmove, kazališne predstave, izložbe u području suvremene umjetnosti i teorije. Djelovanje Studija Artless ima i akcijski karakter jer pokreće i producira umjetnička događanja od vitalnog značaja za javni interes.

20:30 sati - Tajči Čekada: “Crvenjenje”
Skriveno: 
Naglo crvenjenje obraza je najneobičniji i najčovječniji izraz ljudskog lica. Ni jedna druga vrsta se ne crveni. Mi to činimo potpuno nesvjesno, obično zbog srama, krivnje ili neugode odnosno zbog osjećaja prouzročenog vlastitom, a ponekad i tuđom pogreškom. Crvenjenje potiče i iz neželjene pozornosti društva. Ljudi crvenjenjem poručuju da im to ne odgovara jer ne znaju kako se ponašati u takvoj situaciji. Crvenilo u licu se pojavljuje u situacijama u kojima postoji rizik da drugi otkriju što zapravo mislimo, a da to ne želimo. U tom slučaju crvenilo radi i kao ispravljač lošeg ponašanja te drugima javno signalizira nesvjesno grizodušje. Rumeni obrazi nastaju uslijed unutrašnje psihološke napomene. Originalna usvojena funkcija gorenjem lica ukazuje na neprimjereni čin te spoznaju da ga u budućnosti treba izbjeći.

Tajči Čekada je multimedijska umjetnica. Njezini su radovi uglavnom produkt eksperimentiranja i kombiniranja različitih medija – performansa, fotografije, videa, kostimografije, oblikovanja odjeće. Kroz svoje radove problematizira širok spektar tema, uglavnom aktivističke prirode, poput specizma, ksenofobije, eko feminizama i slično. Iako djeluje na širokom umjetničkom području, najčešće se izražava kroz formu video performansa.


Srijeda, 20. studenog 2019.
14:30 sati - Vlasta Delimar: “Pravo na orgazam iznad 60”, Izlog u centru grada
Skriveno: 
Žena u izlogu, u javnom prostoru, koja prividno stoji kao slika – lutka u izlogu i označava ispraznu osobu bez stava i načela, svojom izjavom PRAVO NA ORGAZAM IZNAD 60 ipak izražava ono što se mnogi ne usude izreći.

Kroz desetljeća prisutnosti na likovno performerskoj sceni, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, susretala sam se s raznim kulturološkim različitostima po pitanju seksualnosti kao društvene norme, a koja bi trebala pripadati domeni ljudskih prava, uz sva ostala prava koja imamo uz Opću deklaraciju o pravima čovjeka.

I nadalje pokušavam ukazati na važnost seksualnog života i uživanja u poznim godinama, na što se mogu osvrnuti jer sam i sama prešla šezdesetu.

Tijelo je kao likovni izraz kroz razne medije oduvijek bilo baza mojeg djelovanja te sam dolazila do spoznaje da upravo tijelo kao elementarno tijelo ima svoju jaku egzistencijalnu komponentu – seksualnost koja je naša najjača tjelesna senzacija.

O pitanju seksualnosti ljudi treće dobi, u Hrvatskoj ne postoji dovoljno istraživanja ili su gotovo zanemariva. I nadalje živimo u zajednici koja zanemaruje mnoga ljudska prava.

Zato se ponovno vraćam u javni prostor ulice, koji je ponuđen svima. Moje dosadašnje iskustvo djelovanja kroz izvaninstitucionalne prostore, kao što je prostor ulice, pokazalo je praktičnost i korisnost u komunikaciji s publikom. Ovakav javni prostor publika osjeća više “svojim” i zbog toga bliskijim pa se javno mnijenje lakše i kreativnije razvija.

Javni prostor ulice, izlog neke galerije, trgovine ili lokala, koji gleda na frekventni prostor ulice kao sastavni dio društvenog života, tako postaje poligon za neposrednu komunikaciju autorice i publike, kroz vrlo konkretnu zajedničku egzistencijalnu problematiku.

Uz mene kao “sliku” u izlogu, postoji još jedan fenomen koji se tiče gledanja, kako je to dobro opisao G. Deleuze kada kaže: ne bojim se toliko toga da me diraju, koliko toga da me vide i ne toliko toga da me vide, koliko toga da sa mnom razgovaraju.

Vlasta Delimar rođena je 1956. godine u Zagrebu. Umjetnički rad započinje krajem 1970-ih godina. Uz prve performanse koje izvodi sa Željkom Jermanom, izvodi i niz samostalnih akcija izvan galerijskog prostora, a kasnije u svoj rad uključuje fotografiju, kombinirane tehnike i medije, instalacije. Godine 2005., u užarskoj radionici svoga oca započinje projekt Moja zemlja Štaglinec, koji prerasta u prepoznatljiv godišnji međunarodni susret umjetnika, a 2019. godine sravnjuje radionicu sa zemljom i zakopava materijal u njezine temelje, čime započinje nova etapa rada na toj lokaciji. Kontinuitet i aktualnost izvedbi svrstava je u najvažnije hrvatske protagoniste body arta. Izlagala je u Beogradu, Belfastu, Berlinu, Bolonji, Budimpešti, Buffalu, Duisburgu, Frankfurtu, Genevi, Glasgowu, Grazu, Kasselu, Klagenfurtu, Kyotu, Londonu, Lyonu, Ljubljani, Naganu, New Yorku, Odesi, Parisu, Pittsburghu, Quebecu, Pragu, Sarajevu, Sydneyu, St. Petersburgu, Thessalonikiju, Tel Avivu, Tokyu, Trstu, Uppsali, Beču, Weimaru i diljem Hrvatske.

20:00 sati - Nina Kurtela: “365 rutina”, Galerija Kazamat
Skriveno: 
U svibnju 2016. Hana Erdman i Nina Kurtela započele su projekt “365 rutina”. Kroz period od godinu dana, dvije umjetnice svakodnevno naizmjenično izmjenjuju osmerotaktnu sekvencu, kako bi stvorile jednogodišnju koreografiju. Pokret snimaju videom koji dijele putem e-maila te tako prakticiraju nadolazeće sekvence svaki dan. Sukladno tome, sekvenca se povećava za 8 taktova svaki dan i u jednoj godini doseže 2.920 taktova ili 48 minuta.

Kroz koreografiju grade kontinuiranu komunikaciju između dva različita kruženja – lokacije, jezika, pokreta, identiteta, prostora i vremena. Zajednički prostor gradi se kroz izvršenje zadatka. Kroz ovaj svakodnevni ritual, umjetnice se bave stvaranjem imaginarnog prostora te grade pripadnost koja nije fizička ili teritorijalna, već se bave stvaranjem emocionalnog i apstraktnog prostora. Ples postaje njihov dom te kroz koreografsku praksu preispituju pojmove komunikacije, prijateljstva i sudjelovanja.
Prevođenjem pokreta iz video arhive (dokumentiranog na različitim lokacijama širom svijeta – od Taipeija do Los Angelesa), istražuju pokret i tijelo u životnim uvjetima današnjih mladih umjetnika, kao što su stalna pokretljivost, dislociranost, beskućništvo, iscrpljenost – kroz putovanje i stvaranje rada s vremenskim i prostornim ograničenjem. Istodobno istražuju jednostavne pojmove plesne fraze i što to danas znači u kontekstu suvremenog plesa i koreografije.

Nakon što je generiran video material, odnosno jednogodišnja video koreografija, Nina Kurtela se obvezuje na učenje svih 365 rutina iz arhive pokreta u jednoj neprekinutoj sekvenci, stvarajući tako živu plesnu izvedbu koju izvodi u galerijskim i kazališnim prostorima uz originalni video.

Video: Nina Kurtela i Hana Erdman

Izvedba: Nina Kurtela


Bitno je ne samo slušati, nego i čuti ženske glasove. Pogotovo danas, kada je osjetna degradacija sloboda kao i jačanje patrijarhata, kada čak i ženski glasovi govore protiv ženskih prava, ciljeva i tek nedavno izvojevanih pobjeda. Cilj odabira radova jest ukazati na raznovrsnost ženskoga glasa i izraza, kao i na opasnost svođenja umjetnosti na jedan uski zajednički nazivnik. Kritična, intimna, radikalna, ekscesna, promišljena, konceptualna, organska, politična, poetična, glasna, hermetična, neuhvatljiva i konfrontacijska – sve je to umjetnost žena danas. Današnje je vrijeme – vrijeme fluida, kliznih identiteta i dostupnosti muškoga i ženskoga načela u brojnim formama, intenzitetima i omjerima. No, prate li društveni odnosi tu teorijsku slobodu? Ili postoje očekivanja, posebice u tradicionalnim društvima – prešutna, no vrlo glasna očekivanja – od ženskoga tijela i uma?

Ovogodišnji Performance Art Festival temelji se na ženskom izvedbenom izrazu. Nema posebnu temu, oslanja se samo na princip. Princip nikako nije jednoznačan, a možda se i sam urušava pod vlastitom težinom. Odabrani radovi odražavaju četiri različita autorska potpisa koja se više ili manje direktno bave “ženskim” i širokim rasponom koji ta kategorizacija podrazumijeva.

Vlasta Delimar svojim tautološkim, čistim statementom direktno prenosi poruku, koncentrirajući se na teme ženske seksualnosti, ovoga puta dvostruko problematične, budući da Vlasta otvara pitanje ženskog seksualnog zadovoljstva nakon šezdesete. Poznato je da je žensko tijelo povijesno bojno polje ideologije. Muško tijelo, uvijek u službi države, crkve ili vojske, nije moralo dokazivati legitimitet te je zaslužilo olakšanje, posjedovanje, penetraciju. Žensko je tijelo dvostruko servilno, služi obitelji, prokreaciji i društvenoj ideologiji i time mu se nužno odriče zadovoljstvo, kako bi zadržalo čistoću, kako bi ga se bolje kontroliralo, kako bi njegove snage ostale sputane, nepoznate. U javnom prostoru, u izlogu, Vlasta se direktno bori za žensko pravo – pravo na seksualno zadovoljstvo, neodređeno godinama, neodređeno konzumerističkom seksualnom željom utjelovljenom u mladim ženskim tijelima.

Nelagoda je svakako još jedna od tema usko vezana za društvene norme, ona je reakcija na nesrazmjer osobnog i društvenog, trenje između pojedinca i društva. Tajči Čekada bavi se izloženošću (izvedbenog) tijela i nelagodom pred očekivanjima društva. Svaki se sustav prepoznaje u odnosu na drugoga. Drugi je procjenitelj i prijetnja, izvor nesigurnosti. Drugi je i ogledalo, a i ono nije uvijek blagonaklono. Intima i društveni kod vječne su opozicije, čak i u svijetu koji se odriče binarnosti, prelazeći u fluid u kojemu je privatno javno, javno privatno, a sram je poprilično staromodan koncept. Ipak, mehanizmima tijela treba dugi evolucijski period da se prilagode novim društvenim kanonima. Izlažući nelagodu, Tajči Čekada se bavi temeljima izvedbenosti, kako u umjetnosti, tako i življenju samom.

Još jedan rad kroz izloženost i izdržljivost ženskog tijela progovara o širem društvenom kontekstu. Zajedno s kolegicom, Nina Kurtela stvara kontekst u kojemu se u jednostavnoj ideji odražavaju kapitalistički odnosi moći – suvremena utrka s projektnim životom, mobilnošću i samim sobom. U takvom sustavu, umjetnice, odlučivši svaki dan slati jedna drugoj osmerotaktnu koreografsku sekvencu, stvaraju vlastiti kontinuitet, odnos, dnevni ritual, koji održavaju u nemogućim uvjetima. Tijela su često premorena, bez mjesta rada i stalnog mjesta življenja, no upravo u srazu brzine, mobilnosti i nestabilnosti šireg konteksta i upornosti i izdržljivosti umjetničke odluke, nastaje rad koji dotiče širok spektar tema vezanih uz suvremenost, jedna od kojih je svakako položaj umjetnice u umjetničkim globalnim sustavima.

“Preokret ili kraj” multimedijalno je djelo nastalo kao reinterpretacija predstave “Ende oder Wende” Željka Zorice Šiša iz 1983./84. godine. Predstava koja odražava tadašnji društveni kontekst, a donosi i intimnu, alkemijsku priču o jednom ljubavnom paru, sada je prenesena u suvremeni kontekst, ispričana suvremenim sredstvima i izvodi se u ženskom ključu. Intimna ljubavna priča rezultat je društvenih i osobnih, psiholoških silnica koje se u ovoj predstavi isprepleću te ona donosi depresivnu viziju suvremenih odnosa moći, svedenih na prekarijat, nevidljivi ženski rad i emocionalnu iscrpljenost unutar intimnog odnosa u kojemu muškarac, izgubivši ulogu hranitelja, postaje potpuno pasivan i parazitira na višestrukom ženskom radu.

Četiri rada svjedoče o različitim aspektima: seksualnost/pravo na žensko seksualno zadovoljstvo, odnos društva i pojedinca, odnos tržišnih uvjeta i umjetničkog stvaranja, intimni odnos žene i muškarca u izrabljivačkom društvu. Svaka je tema određena drugačijim, autentičnim izričajem i realizirana kroz različite izvedbene kodove. Ipak, zajednički je medij svim radovima tjelesnost, izlaganje vlastitog tijela u svojstvu prijenosa poruke, misli, energije. U kartezijanskoj podjeli na um i tijelo, tijelo je uvijek pripadalo – ženama. Ono je bilo prijeteće, nekontrolirano, sklono ekscesu. Neumjesno je danas, u 21. stoljeću, navoditi razloge zbog kojih je ova duboko utkana civilizacijska greška upravo to, tek greška, no ona je duboka, sistemska, i podržavaju je brojne institucije moći. Nasuprot tome, izvedbenost prisvaja tijelo, u ovom slučaju, žensko tijelo koje promišlja, reflektira, izražava društvene stranputice i vlastitu intimu. I opstaje kao izvor otpora, povijesti i vlastitoj krhkosti usprkos. Josipa Bubaš

Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba te kroz rezidencije Pogonator POGON Zagreb, Q21 Vienna, GMK Zagreb, PC TALA Zagreb.

Nina Kurtela je vizualna umjetnica i plesačica čiji se rad zasniva na koreografskim i site-specific praksama. Izlagala je i prezentirala radove u različitim kontekstima – od muzeja i galerija do kazališnih i plesnih festivala, te javnih prostora (TanzIm August, Berlin; MUMOK, Beč; Transmediale, Berlin; Survival Kit, Riga; MSU, Zagreb; HKW, Berlin; Tokyo Opera City Gallery; 104, Paris; MMOMA, Moskva; ArsAevi, Sarajevo; Royal Albert Hall, London; Bonnefantenmuseum, Maastricht). Kroz svoju umjetničku praksu bavi se metodologijama izdržljivosti, ustrajnosti, prisutnosti i rituala, dok propituje pojmove nematerijalnog rada, identiteta, pripadnosti i položaja žene u umjetnosti i društvu. Dobitnica je nekoliko prestižnih nagrada, kao što su Japanese Media Arts New Face Award (Tokyo, 2017.), X-border Art Biennial Award (Švedska, 2013.), Henkel Art Award CEE (Beč, 2011.), Essl Art Award CEE (Beč, 2007.).

Organizator: M-art
Mjesto održavanja: Galerija Kazamat, Jagićeva 2
Direktor festivala: Ivan Faktor
Kustosica 19. Performance Art Festivala: Josipa Bubaš
Koordinatorica festivala: Ana-Marija Koljanin
Voditeljica Galerije Kazamat: Kristina Marić
Vizualni identitet: Ivan Klisurić

Performance Art Festival realizira se sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Osijeka.






Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: