Mia Dimšić: "Moje su pjesme sto posto ja!"

I Mia Dimšić, popularna mlada osječka kantautorica i jedno od najvećih osvježenja na domaćoj pop-glazbenoj sceni posljednjih godina, pridružila se onom slavnom klubu poznatih Osječana koji više-ne-žive-u-Osijeku-ali-Osijek-će-uvijek-živjeti-u-njima… Otprije nekoliko mjeseci preselila je u svoj stan u Zagrebu te promijenila adresu prebivališta i na osobnoj iskaznici.

Onima koji pažljivo slušaju njezine pjesme i znaju da su one ogledalo njezina života to nije iznenađenje. Mia je, naime, svoju odluku najavila i obrazložila najnovijom uspješnicom s početka godine Ovaj grad u stihovima: „Predivan je ovaj grad, al' već dugo nije moj…“ (…) „Ovo je maleni grad (…) „I za moje snove mjesta više nema“. Na kraju glazbenog spota otišla je s koferom u rukama za našim bezbrojnim mladim, pametnim, sposobnim i talentiranim sugrađanima kojima je ovaj grad postao uzak za ostvarenje snova, ostavivši iza sebe zid naslaganih praznih kofera da ih napune oni koji se spremaju na isti put.

Galerija 031: Portanova: Koncert Mie Dimšić
[Foto: Matej Volarević][18.5.2019.]
Napomena: Fotke pregledavate KLIKOM na fotku ili strelicama lijevo-desno, kao na Facebooku ;-)


„Pjesma je nastala iz moje osobne situacije“, ističe Mia. „Uvijek mi pjesme tako krenu i onda, kroz pisanje, dobiju neko šire značenje. Zbog raznih obveza na estradi već dugo gravitiram Zagrebu, tako da sam došla u fazu da se i nakon tri tjedna odsustva moram vraćati kući kako bih promijenila stvari u koferu. U jednom trenutka osjetila sam da si moram olakšati život i tu me uhvatila nostalgija. Puno mi se prijatelja već odselilo u Zagreb ili u inozemstvo i ostala sam u gradu čije sve ulice i svaki ćošak znam, a mnogo onih koji su mi činili ovaj grad u njemu više nisu. To mi je potaknulo pjesmu i napisala sam je iz osobne perspektive. Ponovno se dogodilo ono najljepše, jer je moja intimna priča postala i priča mnogih drugih.“

Zanimalo nas je, doživljava li uistinu Osijek gradom preuskim za ostvarenje snova? Ograničila je to na posebnost svoga posla:
„Osijek je predivan grad za ljude s određenom vrstom snova, koji s obitelji žele živjeti na mirnom, lijepom i sigurnom mjestu i baviti se poslovima koji ih ovdje ispunjavaju. Ali u mome poslu i sličnim kreativnim zanimanjima, ako si ambiciozan, jako teško možeš ispuniti svoj potencijal negdje drugdje osim u glavnom gradu. Kada dođeš do neke točke iza koje ne možeš dalje, a želiš napredovati, nemaš izbora. Meni se ta točka dogodila, na sreću, dosta brzo i za nove pomake morala sam stalno putovati u Zagreb. U tome smislu ovo je maleni grad i za moje snove mjesta više nema“, pojašnjava i kao da se opravdava, obrazlaže svoju odluku:
„U Zagrebu sam počela i snimati pjesme, tu se obavljaju i sva druga snimanja, castinzi, većina najjačih medija koji mi trebaju radi nacionalne promocije su u Zagrebu. Tu sam stalno imala obveza, poslovnih dogovora, važnih neformalnih susreta. Tu su najutjecajniji ljudi iz svijeta mode, autori velikih projekata, tu su velike radijske postaje kroz koje plasiram svoje pjesme… Važan dio posla su stalni kontakti s tim ljudima, moraš biti prisutan među njima, sudjelovati u različitim eventima, tu su gaže, mi sviramo po cijeloj Hrvatskoj i sve je to lakše organizirati iz Zagreba. Tu je i sve potrebno za izgradnju mog imagea, osmišljavanje stylinga, brendiranja, prezentacije...“


Jedno su, dakle, lokalpatriotizam i taština nas Osječana, a drugo stvarni svijet i okolnosti zbog kojih su Osijek davno napustili Vera Svoboda, Krunoslav Kićo Slabinac, Zlatko Pejaković, Adolf Dado Topić, Ratko Divjak, Josip Boček, Miroslav Škoro i mnogi drugi estradni umjetnici, glazbenici, glumci, novinari i spikeri…

I Mia bi više voljela stvarati, snimati nove pjesme i spotove, nastupati pred publikom i autorski se razvijati nego se baviti zahtjevnim popratnim aktivnostima, ali to sve jedino funkcionira u paketu.

„Ne mogu reći da ne uživam i u tom pratećem dijelu, ali voljela bih više vremena i energije posvećivati onom organskom dijelu posla“, priznaje Mia i ističe kako joj u svemu pomažu partneri i prijatelji s kojima dugo radi, prvenstveno Damir Bačić i Vjekoslav Dimter, autorski dvojac barem polovice njezinih pjesama.

Osječanin Boris Sekulić, koji puno radi izvan grada i države, režira joj video-spotove pa i onaj za pjesmu Ovaj grad. Njemu najviše povjerava taj dio posla, premda joj je Marko Zeljković napravio spot za pjesmu Snježna ulica, nominiran prošle godine i za Porina! U prvom hitu Život nije siv glumili su njezini prijatelji od kojih su joj neki pomogli snimiti i spot za Ovaj grad.

„Snimanje je bilo preinteresantno i jako emotivno jer smo radili u mome naselju. Dotad su mi to bila dva nespojiva svijeta, jer su mi kuća i ulica uvijek bile mjesto odmora, a sada su postale dio posla. Još se ne osjećam Zagrepčankom i navikavam se na novu okolinu, premda moram priznati da se osjećam ugodno. Neposredno društveno okruženje nije mi se puno promijenilo jer tu su mnogi moji prijatelji iz srednje škole, a oni su najmanje polovica svakoga grada“, kaže Mia koja još kao da se ispričava što je odselila onamo gdje je vodi posao i karijera.


Još prije snimanja prvog singla, čim je okupila svoj prvi tim, znala je kako je bavljenje glazbom njezin životni odabir.

„Sve sam si u glavi posložila i potpuno se tome predala. Znala sam da je to jedini način na koji se može uspjeti, posebno u nečem toliko konkurentnom kao što je estrada, jer danas se tim poslom želi baviti iznimno puno mladih. Sve sam tome podredila, potpuno se fokusirala na posao i uspjeh koji sam postigla nije došao slučajno. Ljudima danas nedostaje upravo te usredotočenosti na cilj koji su si postavili i spremnosti na odricanje, jer mnogi žele puno, a ne žele se ničega odreći. To je glavna boljka ovog vremena“, svjesna je Mia svojih prednosti i zna cijeniti to što je tako rano točno znala što želi.

„Odlučila sam to raditi onako kako želim ili nikako. Ne vidim gušt, sreću i radost u drugačijem pristupu poslu. Radije ću se baviti svojom strukom, sjediti u uredu i prevoditi s engleskog i njemačkog, nego raditi glazbu u koju ne vjerujem i koja mi se ne sviđa. Važno je što sam oko sebe imala ljude koji su to razumjeli, podržavali i znali da me moraju usmjeriti, ali i pustiti da budem ono što jesam. Ja ipak najbolje znam što sam i da na kraju dana moram stati pred publiku i donijeti joj tu pjesmu kojoj moraju vjerovati, inače ništa od toga ne bi imalo smisla. Možemo mi to umotati u celofan kakav hoćemo, ali na kraju ostaje samo jedno – iskrenost.

Ljude nije briga koju šminku imamo na sebi, čiju dizajnersku odjeću nosimo, koliko oktava možemo otpjevati. Prosječan slušatelj podsvjesno jako dobro prima poruku jesmo li iskreni, mislimo li to što pjevamo ili ne. Iza svega što radim, iza svakog stiha što sam napisala u svojim tekstovima čvrsto stojim. Te su pjesme sto posto ja. I pjesma Ovaj grad opisuje moju kuću pored pruge, na kojoj je parni broj. To nisu riječi koje sam stavila da se rimuju i lijepo zvuče, one su moj život i to mi je najvažnije.“


Mijin trio – Damir, Vjekoslav i ona – intenzivno pripremaju novi album i zajedno rade na svih deset pjesama koje bi se na njemu trebale naći do kraja godine.

„Nismo još završili sve pjesme i sve su još podložne promjenama. Većinom snimamo u studiju Croatia recordsa, malo šaltamo i kod Vjeke u Philadelphiji. Imam producenta i aranžera, Ivana Pešuta s kojim dosad nisam surađivala i koji je i sjajan gitarist.

U svakoj glazbi i tekstu puno je dogovaranja i suradnje, ali osnovna ideja je autobiografska. Toliko smo osobno uključeni u stvaranje da nam je teško odvojiti mozak od mozga i srce od srca. Da, nekad se i sporječkamo, ali to su slatke muke oko tekstova, stihova, vokalnih ili melodijskih dionica. Volim kritički prespavati svaku pjesmu i ako nisam zadovoljna, čekam novu ideju. Evo recimo, za pjesmu Život nije siv drugu strofu sam čekala sigurno dva mjeseca. Toliko sam bila zadovoljna s prvom strofom i refrenom, a kako mi druga nikako nije išla, odlučila sam bolje čekati takvo raspoloženje nego napisati nešto što me ne zadovoljava. I dočekala sam. Nekad mi se dogodi da mi na prvu dođe pjesma točno onakva kakva treba biti. Tako je, primjerice, nastala pjesma Bezimeni, ali to je iznimka. Napravila sam je za možda sat i pol i ništa više nisam dirala. Pred očima mi je bio pijanac koji nas je maltretirao za vrijeme jednog nastupa negdje u Osijeku, gdje sam svirala sa svojim pijanistom kada još nisam imala cijeli bend. Tražio je da sviramo nešto po njegovu izboru što nismo znali pa nas je počeo vrijeđati. Sve sam to odšutjela i nisam pokazivala osjećaje, ali sam mentalno zapisala i o tomu poslije napisala pjesmu. Nisam ga više vidjela i nemam pojma tko je on, ali pjesma je postala hit.“

Premda joj pjesme rado slušaju ljudi svih generacija, većinu njezine publike ipak čine djeca. No, ona se ne opterećuje time za koju kategoriju slušatelja radi pjesme.

„Nikada nisam razmišljala za koji profil ljudi pišem. Pjesme su uvijek dolazile iz potrebe da ih napišem. Biram teme koje me inače zaokupljaju i odraz su mojih osjećaja i razmišljanja pa kako se mijenjaju životne okolnosti i nailaze problemi, to se odražava i u mojim pjesmama. U zadnje vrijeme više mi godi moderna pop glazba koju prije dvije godine baš i nisam voljela pa će se i na novom albumu više čuti električne gitare i bubnjevi, a odmaknut ćemo se od potpune akustike i intime. U tekstovima, koji su mi u pravilu na prvome mjestu, bavit ću se i dalje onime što me muči. A to je, da je najteže biti ono što jesi i živjeti u skladu s time. Pitanje autentičnosti u nas je inače vrlo problematično. Želi nas se uniformirati od prvog dana, svrstati u neke kalupe, spriječiti nas da budemo ono što jesmo. To duboko osjećam i u problemima svojih prijatelja“, otkriva Mia i dio svoje profesionalne strategije.


Možda je upravo u tomu dio privlačnosti njezinih pjesama i odgovor na pitanje zašto su je obožavatelji tako brzo prihvatili. Možda ih njezin primjer ohrabruje u nastojanju da i sami tako učine, ostanu svoji i pokušaju uspjeti.

„Puno mi znači ako je to tako. Kao što i sama uživam slušajući omiljene izvođače, drago mi je ako se netko tako osjeća slušajući moje pjesme, posebno ako mu one poprave raspoloženje“, iskrena je Mia koja nikad nije krila želju za snimanjem i nastupom na inozemnim i prekomorskim destinacijama.

„Neispunjena mi je želja raditi u Nashvileu (SAD) kao kolijevci countryja, nisam nikad bila tamo. New York mi je preinspirativan i voljela bih i ondje snimati. Imam tu neke nacrte, nešto potpuno novih melodija namijenjenih tome tržištu, ali i prerađenih već postojećih pjesama. Ako se već krenem predstavljati u inozemstvo, mislim da bih trebala ponuditi naš domaći zvuk, a ne njihov koji je ondje svakodnevan. Volim country, ali izgrađena sam i na domaćim glazbenim standardima koji se osjećaju i u mojim pjesmama. No, za to još nemam slobodnog vremena jer u Hrvatskoj imam puno posla.“

Zanimalo nas je i kako se snašla među starijim kolegama, kremom hrvatske estrade?
„Zahvalna sam im kako su me prihvatili i nisam imala pretjerano neugodnih iskustava. Bila sam oduševljena osobnošću ljudi koje sam i inače voljela slušati. Ima dakako i zlobnika, ali ne shvaćam to tragično“, kaže Mia u svom stilu otklanjajući od sebe sve što nosi negativnu energiju.


Nedavno su dvije televizijske voditeljica razgovarale o događajima ne domaćoj estradi i spomenule je kao „malu slatkicu iz Slavonije“…

„Nekada takav image u praksi zna biti problematičan jer mi ljudi pristupe s takvim stajalištem i očekuju da ću prihvatiti sve njihove ideje, da sam uvijek neposredna, pozitivna i simpatična, da sve može. Ne postoji onaj tko će pristati na sve niti je itko uvijek pozitivan. Paradoksalno je da u glazbenom smislu uvijek znam što želim. Na estradnom nebu ima svakakvih ljudi i poslovnih prijedloga i misle da 'slatkicu' uvijek mogu pitati što im padne napamet pa to zna biti i nezgodno. Nekad mi zbog toga bude krivo i tu se baš pokazuje ono da što smo prema nekome bolji, to je taj lošiji prema nama.

Ljudi mi često šalju svoje pjesme. Imala sam dosta prijedloga za duete, ali tu sam vrlo oprezna jer ne mogu prihvatiti nešto što se ne uklapa u imidž koji sam stvorila. Neki se znaju naljutiti i zanemariti da imam ekipu s kojom radim i koja točno zna kako dišem. Bilo je i ponuda za neka sponzorstva, nude mi svakakve stvari koje nikako ne odražavaju ono što jesam i onda teško prihvaćaju moje odbijanje.“


„Uskoro ću snimiti prvi duet u karijeri i to s Markom Toljom iz Rijeke. S pjesmom ćemo nastupiti na Splitskom festivalu! Rezultati izbora izišli su baš prije tjedan dana. Marko je izniman, vokalno odličan i pjevat ćemo pjesmu mojih suradnika, Damira i Vjeke. Pjesma postoji već duže vrijeme i čekala je pravi trenutak, a čini se kako je napokon i dočekala.“





Tekst: Goran Flauder
Foto: Matej Volarević/Osijek031.com