Galerija Waldinger: Otvorenje izložbe "Eumenide"

EUMENIDE - upisivanje tijela i jezika

Branka Benčić
U vizualnoj umjetnosti, književnosti, kazalištu ili filmu mit je često bio predmetom različitih pristupa i interesa. S jedne strane, umjetnička i kulturna produkcija bavila se mitom kao vrstom teme ili motiva, koji se nanovo reproduciraju i premještaju iz jednog (književnog) djela u drugo ili pak fokusira interes na arhetipske kategorije koje perzistiraju kao pokretačke konstelacije fabularnih obrazaca, likova i njihovih međuodnosa. (…)

U svojoj interdisciplinarnoj i višemedijskoj umjetničkoj praksi Lala Raščić objedinjuje različite pozicije i strategije, medije i jezike te najčešće polazi od teksta koji razvija naracijom i elementima dramaturgije i teatralizacije, interpretirajući ga nadalje u simbiozi različitih umjetničkih medija, poput audiodrame, izvedbe epskog pripovijedanja, instalacije, videa, performansa, crteža. Superponirajući medije i poigravajući se žanrovima, kodovima i konvencijama, Lala Raščić konstruira začudne, sugestivne ambijente na razmeđu stvarnosti i fikcije.

U mjestu susreta izvođenja, videa, govora, jezika i teksta razvija se umjetnička praksa Lale Raščić, a umjetnica se gotovo redovito pojavljuje u prvom licu kao nositeljica govornog, narativnog performansa, kao Govornica koja priča priče (…)

Lala Raščić spretno balansira upravo između jezika i performansa. Najčešća polazišna točka njezina umjetničkog istraživanja, bez obzira na to je li riječ o Eumenidama, Prokletoj brani, Sorry Wrong Number ili Invisibles, upravo je tekst, koji pokreće procese vlastitog razlaganja i raslojavanja. Sličan odnos prema tekstu i performativima pronalazimo i u novom radu Eumenide, koji u Lalinoj interpretaciji postaju rekonceptualizacija teksta i teatralnosti, kao i specifičnog vizualnog jezika.

Eumenide, jednokanalni videorad polazi od aproprijacije dramskog teksta Muhe Jean-Paula Sartrea i upisivanja novog značenja. Tekst se formira na temelju grčke mitologije, mitova o Orestu i Elektri, a pisan je 1941. za vrijeme njemačke okupacije Francuske. Muhe su drama u tri čina, dok Lala Raščić u svojim Eumenidama raz(g)rađuje postojeći tekst i donosi novi tekstualni segment, pridodajući (nepostojeći) četvrti čin.

O strukturi samog djela doznajemo u uvodnom govoru muškog glasa u offu. Prvi čin Eumenida u kojem progovara Orest temelji se na zadnjem monologu trećeg čina Sartreovih Muha, dok drugi čin funkcionira kao mjesto prekida /povezivanja ili komentara, kao svojevrsna eksperimentalna vinjeta, u kojem Furije/Erinije, božice osvete, progovaraju aludirajući na ulogu kora u grčkom teatru.

Razvijajući se kao četvrti čin Muha, Eumenide donose izlaganje o slobodi. Ono što nastaje novi je dramski tekst autorica Lale Raščić i Andreje Dugandžić.

Izgradnja novog teksta, kombinirajući mnoštvo referencija, od Sartrea, grčke mitologije, tragedije i egzistencijalizma, omogućava stvaranje novog narativa.

Eumenide tako postaju tekst koji se proširuje i reproducira unutar sebe. Zadržava tragove prošlih (pri)povijesti koje se nanovo upisuju i rastaču u novom kontekstu, prelamaju u nizu momenata, kolektivnih i individualnih, vidljivih i nevidljivih povijesti kao upisanih na marginama, u fusnotama. Bavi se oblicima transpozicije i prevođenja, ponovnog čitanja, sastavljanja i procesa proizvodnje značenja, kojima ukazuju kako se značenje premješta, a okolnosti diskursa mijenjaju iz konteksta u kontekst, rekontekstualizirajući ga kroz prepoznavanje ili ponavljanje.Novonastala situacija zamišlja Elektru na tronu, koja se nakon Agamemnonove smrti i Orestova odlaska obraća podanicima. Što to znači biti slobodan? – pita svjetina nakon više desetljeća podjarmljivanja. Govoreći o mogućnosti slobode, emancipaciji i utopijskom potencijalu, u potrazi za smislom, protagonisti se suočavaju s bremenom slobode i (ne) mogućnosti promjene...