U četvrtak, 24. studenog 2017., u 19 sati, u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku zatvara se retrospektivna izložba akademskog kipara Stjepana Gračana. Prigodom zatvaranja izložbe organizirano je stručno vodstvo za sve posjetitelje. Kroz umjetnikovu retrospektivu vodi autor postava i kustos izložbe, mr. sc. Daniel Zec.
Retrospektivna izložba Stjepana Gračana obuhvatila je veliki umjetnikov opus, od samih početaka do danas, uključivši sve periode umjetnikova stvaralaštva i prezentirajući gotovo sva njegova najvažnija djela. U kronološkom rasponu, izložbu je činio izbor djela od ranih radova iz 1960-ih, preko radova nastalih u vrijeme umjetnikova djelovanja u Likovnoj grupi Biafra (1970-1978.) te nakon Biafre, sve do najrecentnijih djela, ostvarenih na početku novoga milenija.
„Stjepan Gračan ostvario je neka od najsnažnijih kiparskih djela pobunjene, revoltirane, ljudski angažirane umjetničke svijesti, otjelovljene u krajnje uznemirujućim, masakriranim figurama ubojite, ekstremne poetike apsolutnog ekspresionizma“ (Zdenko Rus). Stoga je ovaj umjetnik jedan od najmarkantnijih autora hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća.
Veze s Osijekom
Skriveno:
Stjepan Gračan je u Osijeku završio osnovnu školu i gimnaziju, a u Osijeku je imao i svoju prvu samostalnu izložbu skulptura. Bilo je to u 1962. godine, u vrijeme njegova studija povijesti umjetnosti i psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, godinu dana prije no što je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Ta je izložba bila održana u osječkoj Galeriji mladih. U Osijeku je Gračan imao najviše samostalnih izložbi, ukupno deset.
Tijekom razdoblja 1969. – 1971. godine Stjepan Gračan bio je stalni likovni kritičar osječkog dnevnika Glas Slavonije, u kojemu redovito prati izložbenu aktivnost Galerije likovnih umjetnosti Osijek i Galerije Zodijak.
Godine 1974. u Osijeku je realizirao spomenik Augustu Cesarcu, danas poznat pod nazivom „Šetač“.
U Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku 1977. godine priredio je samostalnu izložbu skulptura. U Osijeku ponovno priređuje samostalnu izložbu 1983. godine, izloživši djela u dvorištu Galerije likovnih umjetnosti.
Stjepan Gračan jedan je od inicijatora osnivanja Umjetničke akademije u Osijeku, 2004. godine. Ondje je početkom nove akademske godine (2005.) imenovan voditeljem Studija likovne kulture. Zbog sve većih nastavnih obaveza na Akademiji u Zagrebu, rad na Umjetničkoj akademiji u Osijeku napustio je nakon dvije godine.
U osječkoj galeriji „Waldinger“ 2000. godine održana je Gračanova samostalna izložba skulptura Poslije svega II, a 2003. godine u predvorju osječkog HNK priređena mu je samostalna izložba u povodu četrdesetgodišnjice njegova javnog likovnog djelovanja. Početkom svibnja 2006. priredio je u osječkoj galeriji „Kazamat“ samostalnu izložbu skulptura pod nazivom Sjećanje na Bélu Hamvasa.
Posljednja Gračanova osječka izložba bila je izložba Kolaži 1962. – 1966. / 1972. u Muzeju likovnih umjetnosti 2014. godine, kojom je prilikom održana i promocija monografije Stjepan Gračan autora Zdenka Rusa. Monografija je realizirana 2014., kao izdavački projekt Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prigodom izložbe i predstavljanja monografije, umjetnik je Muzeju likovnih umjetnosti poklonio skulpturu Bez naziva XL iz 1981. Riječ je o djelu nastalom nakon razdoblja Gračanova djelovanja u Likovnoj grupi Biafra, u kojoj je bio jedan od glavnih protagonista.
U povodu ovogodišnje retrospektivne izložbe u Osijeku, Stjepan Gračan je Muzeju likovnih umjetnosti poklonio još jedan svoj rad, koji je uključen u samu izložbu. Riječ je o djelu „Biste“ iz 2002. godine, seriji od 9 različitih skulptura koje tvore jednu cjelinu. Ulaskom ovog novog, recentnijeg djela Stjepana Gračana u Muzejski fundus, pregled umjetnikova stvaralaštva u Zbirci kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti postaje potpuniji i na neki način zaokružen.
mr. sc. Daniel Zec
Iz predgovora Zdenka Rusa u katalogu izložbe:
Umjetnost Stjepana Gračana vidimo, osjećamo i razumijemo kao dugi vremenski niz pojedinačnih kiparskih ostvarenja fokusiranih na mračne dijelove ljudskog opstanka i civilizacije koja svojom mašinerijom skokovito napreduje, drobi i prerađuje svega čega se dotakne. Od kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas Gračan opsesivno širi i produbljuje prostor traumatskog djelovanja koje skulpture isporučuju gledatelju zgroženom njihovom ružnoćom i odbojnošću zbunjujući i one profesionalno upućene u situaciju moderne i suvremene umjetnosti koja je još od vremena dadaizma izbacila iz prostora i funkcije umjetničkog djela bilo kakvu vrstu ugode, lijepog, ljepote, s kojima je umjetnost, po definiciji, stoljećima bila vezana.
Motiv žrtve zauzima središnje mjesto u umjetnikovu biafranskom i postbiafranskom razdoblju, taj je motiv okosnicom autorova brutalnog plastičkog žrtvoslova koji, međutim, nema ništa s izazivanjem sentimentalnog žalovanja ili sličnih emocija. Riječ je o direktnoj liniji djelovanja koje unosi strašne istine života u estetsku dimenziju društvenoga bića. (…) Rasa čudovišta koju je Gračan uveo u svoje kiparstvo materijalni je i emocionalni izraz „svirepih činjenica života“.
U svom postbiafranskom razdoblju Gračan je manje glasan, manje buran, nije više, kao nekad, sklon ekscesnom radikalizmu, potpomognutom verbalnim sukobima. Međutim, što je osam godina ekscesnog radikalizma spram širine, dubine i vremena od tri i pol desetljeća, koliko traje period poslije Biafre? Njegov se radikalizam nije smanjio, otvorene su mnoge teme i ostvarene izvanredne realizacije. Zadržao se interes za aktualna zbivanja, globalna i lokalna. Poslije sto i više godina postalo je jasno da umjetnost ne može promijeniti svijet, ali se ni svijet ne može riješiti umjetnosti koja postavlja neugodna pitanja i odašilje još neugodnije poruke.
Zdenko Rus
Nebitno
U 
