Galerija Kazamat poziva vas na otvorenje izložbe
Damira Stojnića „
P(r)osvećenje proljeću“ u
utorak, 21. ožujka 2017. u 20 sati. Prije otvorenja, u 19 sati, pozivaju vas na razgovor s umjetnikom u kojem sudjeluju Damir Stojnić, Igor Loinjak, Miran Blažek i Ivan Roth.
P(r)osvećenje proljeću
Dugo već zimsko stakleno zvono u bijelom grču miluje grane i suhe travke koje u snovitoj umrtvljenosti priželjkuju buđenje. Čistoća zimskoga zraka mora skinuti veo budući da posredstvom apokalypsis-a spoznajemo puninu. Starica više nema izbora te se povlači pred mladom djevom cvjetne puti i bujnih grudi jer zaručnik je spreman i ne može više čekati. On već priprema todu – doduše, ona se i očekuje – ali ovoga puta u krvi koja će poteći iz nabreklih zelenih pupova jer zmija je još prije Demetrine tuge upila snagu spaljene jeseni kako bi napunila svoje dojke cvjetnim sokovima nove mladosti – one mladosti koja traži tek sjeme zaručnikovo da bi obilovala potomstvom u kojem će se ogledati sjaj brojnih iskrica otkinutih suncu ne bi li se porazio smiraj noći.
Proljeće nije samo uvertira u ljetni spokoj; ono je početak – a ujedno i kraj – jednog naraštaja jer što se ne oplodi, toga nema niti će ga ikada biti. Proljetni je seksualni čin vječan pa je i ono samo vječno te kao takvo biva upisano u duh prirode da ga stablo hrasta ne bi zaboravilo. Jer, kada nestane toga festivala plodnosti, nestat će i rađanja. Bez sjedinjenja nema pomirenja. Zato sve djevice, čija će osjemenjena krv tlo milovati plodnošću, moraju doživjeti orgazmički pad. Da, sve osim one jedne jer jedino je ona sposobna roditi sunce čija će snaga oploditi zemlju. Sprema se, dakle, vjenčanje u kojem svećenik „niže stvari združuje s punoćom i moćima viših stvari“ kuhajući ih s natruhama imelinog lista u bakrenom kotlu iz kojega ćemo svi skupa piti, napiti se i opiti ne bi li se u nama (po)rodila snaga iskona.
Tijelo je izgorena zemlja (...) Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris. Pepeo što ga dah proljetnoga vjetra raznosi zemlju hrani pa u nju treba staviti sjeme neka proklija. Kasnije će se ono u čovjeku (pr)očistiti jer „svako sjeme koje čovjek uzgoji, u njemu će sazrijeti i donijeti ploda“. U utrobi žene počiva vječno proljeće koje žudi za suzama sunca i njegovom toplinom da bi nakon potopa na ruke dobilo grančicu masline jer sperma je znak združenosti nižih i viših stvari u cjelinu – u kotač punine. Tijelo žene poput pupoljka čuva i skriva bogatstvo svijeta. Ako ga se ne posveti, neće dočekati sjetvu, a priroda traži spremu jer ona je „najpobožnija stvar u životu za one koji misle pravilno“.
Vatra pročišćava i žrtveni prinos treba spaliti. Proljeće se ne bi moglo roditi bez jesenske paleži koja preporađa zemlju koja je poput feniksa jer gori da bi se rodila još snažnija, ljepša i plodnija. U plamenoj se strasti orgazma javlja novi čovjek i vatra sjedinjenja utiskuje u njega lahor življenja, a sve samo da bi kasnije odbacio prah, predao ga zemlji i utone u visinu. „Bogovi su besmrtni ljudi, a ljudi su smrtni bogovi“, reći će Hermes pozivajući se na Dobrog Daimona. Međutim, uronjenost u vječno proljeće odagnati će smrtnost čovjeka koji je „smrtan zbog tijela, besmrtan zbog suštinskog Čovjeka“ – a baš zbog suštinskog Čovjeka može gledati esencijalno Dobro. Ipak, put do toga traži prolazak kroz vatru i ulazak u sunce koje je nakon zimskoga smiraja ponovno uskrsnulo da bi ispljunulo sjeme.
Nekada je dobro i snivati. Zima je sedmi dan i početak kruga kojim se duh prirode šeta tragajući za iskrom plamena koja će razbuktati život travke, lista, cvijeta, pčele, misli, tuge, ljubavi, sreće, daha..., premda tu iskru tada još ne nalazi. Čeka se proljeće... Čiste ruke prinosnice oprat će vatra ekvinocija... Iz plamene zvijezde isklijat će utroba velike majke u kojoj će cvasti latice plačnoga proljeća... koje neće proći sve dok smo mu posvećeni.
Nebitno
