Autorsku RUNDU otvara Igor Bezinović!

Autorska RUNDA – novi program Filmske RUNDE

---

Prvu autorsku večer Filmske RUNDE, revije hrvatskog kratkog filma, otvaraju kratki filmovi redatelja Igora Bezinovića. Poznati hrvatski redatelj predstavit će osječkoj publici filmove: Natprosječan, Cartolina de Momijan 2, Vrlo kratki izlet, Susret, Čekanje, Kratki obiteljski film, Od Kršana do Peroja, Kierkegaard i Benjamin. Tim povodom novinar Danko Delač je u ime Filmske RUNDE postavio nekoliko pitanja autoru.

Prvo malo o tebi. Kad je počelo tvoje zanimanje za film? Prvo si studirao filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jesu li ti Akademije dramske umjetnosti i bavljenje filmom oduvijek bili u planu ili se interes razvio tokom prvog studija?
Interes za filmskom režijom mi se prvi put ozbiljnije javio pred desetak godina, kad sam sudjelovao na Fade In-ovoj radionici angažiranog dokumentarca, a to je bilo pred kraj studija na Filozofskom. Nedugo nakon radionice izašao sam na prijemni na ADU, pretpostavljam da je taj početak studiranja bio neki prvi korak bez kojeg možda i ne bih smogao hrabrosti i motivacije da se nastavim kontinuirano baviti filmom.

Ako gledamo medijsku eksponiranost, moglo bi se reći da se više redatelja bavi igranim nego dokumentarnim filmom. Smatraš li da je to tako, i ako jest zašto? Što je tebe privuklo k dokumentarnom filmskom rodu?
Čini se da se godišnje proizvede više dokumentaraca nego igranih filmova, jednostavno zato što su jeftiniji, ali su medijski puno manje razvikani. Mene je u početku privukla ta jednostavnost, produkcijska nezahtjevnost i dostupnost raznih filmskih tema koje nas okružuju, a ti mi faktori i dalje čine bavljenje dokumentarnim filmom zanimljivim.

Kako dolaziš do tema kojima se baviš; je li više stvar spontanosti, da se zaintrigiraš za neku temu pa istražuješ i vidiš kako se stvar razvija ili imaš neku temu u glavi pa nakon toga planski napraviš strategiju kako je najbolje prikazati?
Imam dojam da do sada nisam previše unaprijed istraživao teme filmova kojima se bavim... Pretpostavljam da mi na odabir tema utječu životni svjetonazor i osobni interesi, ali prije svega neki osjećaj oko toga može li se određena tema predstaviti na audiovizualno zanimljiv način.

Kad radiš dokumentarac, u većoj ili manjoj mjeri upravljaš pričom, tj. krajnjom prezentacijom. Koliko ti je važna autentičnost, gdje povlačiš granicu između nepatvorenog prikaza neke teme i unošenja svoje perspektive u film?
Nijedna priča ne može biti neutralna jer je autorska perspektiva određena već samim odabirom koga snimati i gdje postaviti kameru, ali to odsustvo neutralnosti i režiranost ne znači da je određeni film lažan ili izmišljen ili neautentičan, dapače, često upravo osjećaj autorskog rukopisa može doprinijeti osjećaju autentičnosti.

Znam da je vjerojatno teško odrediti, no imaš li svoj najdraži film koji si napravio?
Vjerojatno filmovi "Natprosječan" i "Susret", jer sam radeći na tim filmovima prvi put shvatio da se iz dva dana snimanja i s dvoje ljudi na terenu može ekspresno napraviti film. Ti su me filmovi sigurno ohrabrili da i danas radim dokumentarce.

Iz tema koje se provlače u tvojoj filmografiji se primjećuje da se često baviš socijalnim temama i dokumentarističkim aktivizmom. Gdje je počeo interes za to? Smatraš li da umjetnik treba biti društveno odgovoran autor i ako da, zašto?
Aktivizmom sam se bavio još na Filozofskom fakultetu, tako da ona nije vezana samo uz moj filmski rad...Mislim da svaki čovjek treba biti društveno odgovoran, ne samo umjetnici. Nema potrebe objašnjavati zašto je bitno da su ljudi društveno odgovorni.

Možeš li navesti neke uzore, kako domaće tako i strane, ako ih imaš?
Mislim da je bitno osvijestiti si što ti se sviđa i zašto pa onda probati imitirati i interpretirati te filmove u vlastitom radu. Neki filmovi koji su mi bili bitni su npr. "U međuvremenu" (Mike Leigh, 1983.) "Dragi dnevniče" (Nanni Moretti, 1994.), "Ljudski resursi" (Laurent Cantet, 1999.), "Kafilerija" (Manolo Nieto Zas, 2006.), "Tiho svjetlo" (Carlos Reygadas, 2007.) itd. Od dokumentarista volim Sergija Oksmana, Jean-Gabriela Périota, Agnes Vardu, Raymonda Depardona...

Imaš li neke preporuke za gledanje, neke novije dokumentarce i/ili neke koji su ti baš prirasli srcu?
Evo tri novija hrvatska kratka dokumentaraca koji sadrže sirovost kakvu volim vidjeti na filmu: "Dubrovnik!" (Josip Visković i Goran Vrbanić, 2008.) , "Pinokio" (Toma Šimundža, 2013.) i "Rezidba" (Katerina Duda, 2015.).



Najava: Galerija Waldinger: Autorska RUNDA s Igorom Bezinovićem