Sjećate li se lika koji krajem prošle godine vrhunac slave doživio jer je
brutalno oborio na tlo 66-godišnju staricu,
zavrtao ruku i klečao joj na leđima te na kraju uz pomoć nekoliko kolega priveo. I to sve zbog toga jer je na pješačkom prešla kroz crveno i odbila se identificirati. Podsjećam, zbog navedenog slučaja starici se ispričao tada aktualni ministar
Ranko Ostojić, te je čak i platio izrečenu joj kaznu. Navedeni slučaj tada je, nažalost, podijelio javnost jer, dok je to većina shvatila kao bezočnu policijsku brutalnost, dio je smatrao da u postupanju brutalca barem
50 kilograma težeg i 30 godina mlađeg od starice nema ništa sporno te da je postupio u skladu s policijskim ovlastima i pravilima službe. Ništa sporno u svemu nisu vidjeli niti njemu nadređeni u PU Osječko-baranjskoj, no ja se, nažalost, nikada nisam pomirio s tezom da je obaranje starice na tlo u središtu grada usred bijela dana i zavrtanje ruku jedini moguć te prihvatljiv scenarij identificiranja. Nekoliko dana nakon ove sramote, na zidu nedaleko od mjesta događaja osvanuo je i grafit s portretom našeg slavnog djelatnika snaga reda i sigurnosti, s njegovim imenom i prezimenom te natpisom „sigurnost i povjerenje“. Očekivano, veći njegov dio uskoro je prebojan kako bi se sramota, valjda, brže zaboravila.
Sjećam se vrlo dobro i da je jedan dnevni list tada objavio „obje strane priče“ predstavivši lik i djelo slavnog
osječkog policajca čija je se supruga u istom tom listu žalila kako zbog pretjeranog medijskog publiciteta pate i strahuju njihova malena djeca. Djeca, kako je stajalo,
oca bez mrlje u policijskoj i privatnoj karijeri. E pa očito je došlo vrijeme da i ja kao roditelj malene djece izrazim strah i zabrinutost za njihovu sigurnost. I to jer je gospodin „
imam uporabu“, očito uz blagoslov nadređenih, u punoj formi i valjda u interesu dobrobiti zajednice i sigurnosti na cestama šalje sedmogodišnje bicikliste na prometne ulice.
Uvjerio sam se u to osobno u utorak vraćavši se s klincima iz parka u Kirovoj ulici u Osijeku u utorak oko 18 sati kada je iza
parkiranog policijskog vozila iskočilo iz medija poznato mi
policijsko lice i oglobilo nas zbog vožnje po nogostupu. Ok, budimo iskreni i jasni, Zakon je po ovom pitanju poprilično jasan, istovremeno, po skromnom mišljenju, ali i mišljenju brojnih prometnih stručnjaka, loš. Biciklisti bi se trebali kretati
cestom ili biciklističkom stazom ako ona postoji, što u Kirovoj nije slučaj. Budući da sam na sjedalici na biciklu vozio trogodišnju kći, a iza nas se vozio sedmogodišnji sin na svom biciklu, svjesno sam odabrao opciju da se s djecom ne vozim po prometnoj cesti u sumrak. No, junak naše priče, koji nastupe voli snimati policijskom kamerom, što je činio i u našem slučaju, nije dijelio moje mišljenje pa mi je zapaprio kaznu
od 300 kuna. I pri tome počinio nekoliko pogrešaka. Naime, prema istom tom Zakonu o sigurnosti prometa na cestama vožnja biciklima cestom dopuštena je djeci s
navršenih 14 godina ili s navršenih 9 godina uz pratnju najmanje 16-godišnjaka. U nekoliko navrata inzistirao sam da mi kaže je li po zakonu dopušteno 7-godišnjaka poslati u promet na cestu i u nekoliko navrata dobio sam odgovor kako smo počinili prekršaj i nekoliko floskula da se on neće uvlačiti u natezanja, jer dugo godina radi policijski posao i svega se nagledao. Godine obavljanja posla policajca, očito ipak nisu bile dovoljne da nauči elementarne stvari iz ZSPC-a, poput one da se sedmogodišnjake ne šalje s nogostupa na cestu. Probao sam i s ljudskim razumom, pa sam ga pitao bi li on svoju malu djecu na biciklima poslao s nogostupa na prometnu cestu, no ponovno, pogađate, nisam dobio odgovor, već samo tvrdnju da razgovor nema smisla i upit
želim li platiti pola iznosa kazne odmah ili cijelu kasnije. I tako poljuljanog roditeljskog autoriteta, kao otac koji je upravo pružio otpor policajcu ja i klinci krenusmo kući. Pločnikom. Uz prijetnju novih kazni valjda. Jer smo očigledno trogodišnja djevojčica, sedmogodišnji dječak i ja na biciklima koji se krećemo brzinama i do vrtoglavih 8 kilomatara na sat ogromna prijetna sigurnosti prometa. Puno sigurnije, bilo bi prema mišljenju „
imam uporabu“ lika ići tada već po mraku cestom kojom prometuje i javni prijevoz. Osim što je to suludo, činjenica da bi i to bio prekršaj, našeg službenika očito nije zanimalo.
To je ta naša "
sigurnost i povjerenje"! To su ti edukacijski centri policije po trgovačkim centrima i to je ta prevencija tijekom koje se
sedmogodišnjake s nogostupa šalje na prometne ceste. I to je ta lijepa naša Hrvatska puna neodgovornih službenika (dobar dio ipak je i na našu sreću častan), očito dobrim dijelom podobnih po bilo kojoj
interesnoj, stranačkoj, rođačkoj ili nekoj četvrtoj lini. To je taj naš lijepi običaj odricanja od odgovornosti svih onih koji su nadređeni "imam uporabu" tipovima, koje se, čini mi se, samo potapše po ramenu i kaže: frka će se za koji dan smiriti, a ovce će zaboraviti. I tako uistinu i bude. Pa se brzo zaborave i "uporabe" i prosvjedi biciklista protiv prekomjernog kažnjavanja, zaborave se i sjednice osječkog Gradskog vijeća na kojima se raspravlja baš o tom prekomjernom kažnjavanju. Zaborave se i floskule poput načela
oportuniteta, prevencije, instituta opemene i diskrecijskog prava policajaca, a pojedini službenici zaborave i pojedine članke Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Da ne bude
zabune, legalist sam i nastojim poštovati zakone i djecu nastojim odgajati u tom duhu. Nisam mrzitelj policije, na kraju krajeva brat mi je godinama kao liječnik radio u specijalnoj policiji, a potom kratko i u krimu. Imam puno prijatelja časnih policajaca i svjestan sam težine i odgovornosti svakog posla, kao i da većina službenika radi svoj posao časno, savjesno i prema pravilima struke. Nisam ni od onih koji smatraju da se sigurnost prometa ne postiže, između ostalog, i represivnim mjerama, ali te mjere ne smiju provoditi loše educirani, pristrani i nasilni službenici potpirivani željom da se javnosti zamažu oči, a pri tome i pomogne državnom proračunu. I na kraju, itekako sam svjestan broja poginulih na hrvatskim cestama, kao i činjenice da je riječ o enormnom problemu kojem do sada nitko, a pri tome prije svega mislim i na sve dosadašnje vlade, kao i na policiju, nitko nije ozbiljno i sveobuhvatno pristupio.
Na hrvatskim cestama od neovisnosti je poginulo preko 17.000 osoba. Na milijun hrvatskih stanovnika, u 2015. godini u prometu su poginule 82 osobe što Hrvatsku smješta na treće mjesto
crne statistike. Najmanje poginulih ima Švedska, 27, a najviše
Rumunjska i Bugarska s 95. Računa li se da je u Domovinskom ratu poginulo preko 21.000 osoba, samo čekamo kada će brojka mrtvih na cestama premašiti onu koja je posljednica agresije. Problem je to zbog kojeg bi netko trebao snositi odgovornost, a nikada nije i nažalost, kako stvari stoje i neće, kao što niti pojačane represivne akcije dugoročno nimalo neće popraviti statistike. Ponajmanje one akcije u kojima se sedmogodišnjake šalje na ceste.
Tekst i foto: Janko Rončević
Nebitno
Muško
