Premijera predstave
Ja magarac održat će se u
petak, 1. srpnja 2016. u 21 sat u dvorištu
Prehrambeno-tehnološkog fakulteta.
Dramatizaciju je prema tekstu Zvonimira Baloga napisala Nives Madunić Barišić, redatelj je Dražen Ferenčina, scenografkinja i kostimografkinja Saša Došen Lešnjaković, koreograf Alen Čelić, dok je za glazbu bio zadužen Igor Karlić. U predstavi igraju Đorđe Dukić, Areta Ćurković, Aleksandra Colnarić, Tihomir Grljušić, Edi Ćelić i Kristina Fančović.
Riječ je o prvom i jedinom premijernom naslovu na Osječkome ljetu kulture, a nakon premijerne, reprizna je izvedba na rasporedu u
ponedjeljak 4. srpnja također u 21 sat.
Ukratko…
Cijeli svijet zrcali se u Balogovoj prozi i poeziji. Ali taj svijet uvijek je izokrenut naopačke, naglavačke, s kraja prema početku, iznutra prema van, straga prema naprijed i nikada naizgled nije logičan. Balog se igra i čini se da vješto improvizira. Ne dajte se zavarati jer Balog uvijek govori stvari duboke, iskrene, ispunjene ljubavlju i tugom. Njegova je poruga razigrana, a podloga joj je tuga koja raste zbog gluposti, sebičnosti, lažljivosti i zloćudnosti onih što poput kukolja niču posvuda po svijetu. Balog voli djecu, ali i odrasle. Ima razumijevanja za njihove slabosti i nikada ništa ne doživljava suviše ozbiljno: ni sebe, ni život, ni odrasle, ni djecu, ni strahove, ni nade, ni ljubav, ni tugu… jedino što shvaća ozbiljno su riječi jer one režu, bodu, bole, ostavljaju neizbrisive tragove na duši…
Zbirka kratkih priča Ja magarac istovremeno je poigravanje s formom priče i njezinim razumijevanjem, ali i jezično stilska igra. No, Balog nikada ne govori samo da bi uživao u vještini govorenja, slaganja slike i sroka…
Rastreseni profesor, bauk, sjena, hunjavica te dječak i djevojčica krenuli su u potragu za pričom. Oni je žele kušati, izmjeriti, popraviti, promijeniti, ali priča im se opire i kao svaka prava priča vuče ih za nos, mijenja ih, poigrava se njima. Dok jure na kotormotaču ili hodaju na rukama u potrazi za sebi sličnima, uče povijest ili nose jedni druge na leđima, likovi Balogovih priča u stalnoj su jurnjavi poput djece što trče, vrište, smiju se i love kratkoću školskog odmora između dva sata povijesti i hrvatskog… Stihovi antologijskih pjesama ušli su u tkanje Balogove proze kao trenutak osobnog usklika, uzdaha, predaha ili namjernog skretanja pogleda…
Ovaj koloplet sastavljen od detalja postaje cjelina tek kada se pogleda srcem, a ne samo očima. Mozaik je to istkan pokretom, slikom, riječju, stihom, mirisom, slutnjom, smijehom, tugom i svime onime čega se još dosjeti dobronamjeran gledatelj. (Nives Madunić Barišić)
Nebitno
