Ne radi se više o
Osijeku kao gradu, o
Slavoniji i Baranji kao županiji...
Što se mene tiče,
ljudi odlaze radi dva osnovna razloga: prvi je
egzistencijalne prirode, drugi pak
ideološke. Ja sam jedan od onih koji se svrstavaju u drugu skupinu. Za ljude poput mene postoje
dvije struje: jedni smo mi, a drugi su oni. Oni su ljudi koji plaćaju
obnovu vodotornja u gradu ponosa, a propuštaju vidjeti (svjesno ili nesvjesno) kako u istom tom gradu ljudi
gladuju. Busaju se u prsa nekim kvazi lokalpatriotizmom, domoljubljem koje odavno
nije domoljublje već primitivizam koji nerijetko postaje fašizam.
Oni su ljudi koji godinama
biraju vlast koju biraju, vlast koja i dalje ima legitimno pravo prijaviti se kao konkurent na izborima iako čitavo društvo zna da su
lopovi i kriminalci (koji k*rac?!). "
Narod koji bira korumpiranu vlast nije žrtva već suučenik" - tako je rekao jedan veliki čovjek. Isti taj narod godinama dopušta da "
Mamići" vladaju nogometom, zajedno sa Šukerom, tipom koji ne zna izgovoriti dvije prosto proširene rečenice, isti taj narod podržava Markićku i njoj slične, istovremeno osuđujući sve koji imaju oprečne stavove, bez da uopće i promisli radi čega je to tako. Isti taj narod
dopušta plaćenicima iz Savske da 555 dana provedu u šatoru glavnoga grada, dok isti i iste financiramo upravo mi,
prosvjedujući protiv, pa valjda ni sami ne znaju protiv čega.
Umjesto da ih studenti kao u vrijeme Radića pobacaju sve redom u Savu na
duhovno i mentalno triježnjenje. Oni su ljudi koji i dalje pričaju o Bleiburgu i debatiraju u lokalnoj birtiji uz 6. pivo o velikoj istini. Oni su ljudi kojima je svejedno sto nam je čelni čovjek države samo
marioneta, tip koji usko kolerira s vodećom svjetskom korporacijom u industriji "hrane" (čitaj: trovanja ljudi), tip koji
nikad nije ni bio na izbornim listama (opet, koji kurac?!). Oni su ljudi koji će doci
pozdraviti oslobađanje ratnog profitera i kriminalca "G" u ogromnom broju, uz fašističke povike ne srameći se pritom sto žive u 21. st. , oni su ljudi koji će obuci crno i otići u neku dvoranu
raditi kirbajce od sebe, ponosno marširajući u krug za velikog vođu. Oni su ljudi koji će podržati odabir vlasti da nam
ni-sam-ne-znam-koju-godinu-po-redu plate tamburaše da nas zabavljaju na glavnom trgu povodom Nove godine, oni su ljudi koji uživaju u činjenici kako u gradu imamo
3 poštena mjesta za izaći a da pritom nismo umno silovani taktovima stvorenim za radost maloumnika (cajkama), oni su u velikom broju studenti (sramota), koja će se okupiti na roštiljadi kod kampusa, pa uživati u stihovima Mate Bulića i njemu sličnih, uzvikivati i divljati od sreće i ponosa kad isti krene vijoriti barjakom uz pjesmu "
Moja Hercegovina", dok će već sutradan isticati kako je upravo njihov grad aplicirao za
grad prijestolnice kulture. Koje jebene kulture?!?!
Oni su ljudi koji
nemaju nikakvih ambicija da se istrgnu iz tih okova obmana, manipulacija, laži, zaglupljivanja... pa kao da ne uviđaju represiju od strane policije koja se provodi po ulicama svakog mjestašca u Slavoniji i Baranji. Oni su ljudi
bez smisla, bez pameti, bez volje za promjenom, koji žive od vlastite taštine, ljudi koji valjda žive od nečega sto oni nazivaju hrvatstvom, ljudi koji ne čitaju, ne sazrijevaju, ne pokušavaju, koji sjede na istom mjestu već desetu godinu zaredom i ispod oka promatraju svakog onog koji je drugačije obučen. Oni su ljudi koji će i dalje uzvikivati "
Za dom spremni" kad god im se za isto pruži i prilika, oni će se okupiti na koncertima Thompsona i sličnih idiota i biti sami sebi dovoljni, oni su ljudi koji će već sutradan razbijati čaše uz taktove Mitra Milića; oni su ljudi koji će i dalje propagirati ideju kako je
vjeronauk neophodan u školama, i vjeruj mi, da se njih pita, ostale koji ne misle tako bi vjerojatno
palili na lomači vjerujući da su vještice i vračevi. Oni su ljudi koji su, bez obzira sto mi o tome mislili, u
velikoj, ogromnoj većini, a većina određuje sudbinu manjine. Najviše od svega me boli istina da moji istomišljenici svoje misli pretaču u retke koji stoje na nekim forumima, u namjeri da ispucaju svu silu frustracija koja im se nakupila, a sve to pod PSEUDONIMOM, da pseudonimom dragi moj Davore, jer se boje izraziti vlastito mišljenje. Jer su doživjeli već previse puta okus nepravde, provokacija, omalovažavanja a poneki i batina kad su isto učinili nekad ranije, ali u realnom svijetu, ne po forumima.
Što se mene tiče,
duša ovog grada i dalje živi, premda je
pretučena, prestrašena, silovana i suviše ugnjetavana da bi se za sebe pokušala izboriti. Ta će duša i dalje živjeti, samo ne u Osijeku, samo ne u Slavoniji i Baranji, samo ne u Hrvatskoj. Jer oni su nam zgadili sve što je hrvatsko, na žalost... i nekad me je toga bilo sram, sad sam i na taj osjećaj navikao, a to je upravo prestrašno. I da nadopunim... takve kao mene ne zanima materijalna sigurnost,
jebe se meni za novac. Mene zanima moralno dobro, ideološki smisao, nešto što se ne zove jednoumlje, zanima me različitost. Želim šetati ulicom i vidjeti
ćelavu žensku, želim vidjeti
eksces, ekspresiju, želim vidjeti bunt protiv sistema, želim vidjeti lezbe i pedere, ispirsane i istetovirane, rockere i repere, želim vidjeti grafite na fasadi lokalnih uprava, želim vidjeti političare svezane za banderu, želim vidjeti tisuće i tisuće ljudi koji bez dogovora izlaze na ulice kad se donese mjera o ukidanju doprinosa bolesnima, istinski bolesnima, želim vidjeti punkere kako divljaju pred
policijskom stanicom kad staru zenu privedu jer je prešla preko crvenog, želim vidjeti smisao u svom ovom besmislu, ne treba mi karijera, ne treba mi auto zapadno
njemačke proizvodnje, ne treba mi televizor da mi govori sto je dobro a sto nije, ne treba mi sustav koji nagrađuje mediokritet i poslušnost (u mjeri koja mu odgovara) , ne treba mi etiketa alternative jer govorim sto govorim (sama činjenica da me takvim smatraju dovoljno govori o ostatku naroda), treba mi umjetnost na svakom koraku, mladi koji će prestati doživljavati Tvrđu kao poligon za liječenje vlastitih kompleksa, treba mi mogućnost izbora, trebaju mi čudaci i osobenjaci, ljudi koji malo vise njeguju um i duh umjesto samo tijela u teretanama, treba mi filozofija vrijedna 21. st. , treba mi mogućnost razvoja, rasta i napretka, vizija onih koji sami sebe promiču u vođe vlastite prćije, treba mi entuzijazam, radost na licima mojih sugrađanki i sugrađana, treba mi, kao sto bi to
Milan Mladenović rekao, "
soba da primi pet hiljada ljudi s dignutim čašama" . To ovdje ne mogu naći, na žalost.
Tekst: Toni Ilakovac
Foto: Cacan/Foto-arhiv031
Nebitno
