Budućnost osječke kožare i dalje neizvjesna – stečajna agonija se nastavlja!

Nekoć jedan od ponosa osječke prerađivačke industrije, Tvornica koža d.d. Osijek (u narodu poznatija kao "kožara") i dalje grca u agoniji stečajnog postupka koji je otvoren na Trgovačkom sudu u Osijeku još davne 2000. godine.

Da podsjetimo, osječka je kožara prerađivala kožu krupne stoke još od svog osnutka 1873. godine. Najviše se razvila u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća kada je s 400 zaposlenih to bila treća po veličini kožara u bivšoj Jugoslaviji. Onda su došle 90-e i "zlatno doba" hrvatske privatizacije i tajkunizacije pa je i kožara "dala svoj život" za Domovinu, točnije zagrebačkog poduzetnika Miju Jelića koji je preuzeo tada još uvijek uspješnu tvrtku, isisao iz kožare sve što je vrijedilo, upao u dugove prema radnicima, dobavljačima i državi i to je bio kraj - stečaj je bio neminovan. Klasična hrvatska priča...

Stečaj je otvoren 2000. godine, tri puta su objavljeni pozivi za prodaju nekretnina javnom dražbom, no nije bilo interesa zbog previsoke cijene. Prvotno su nekretnine tvrtke procijenjene na 36 milijuna kuna, pa iako je nakon nekoliko neuspjelih prodaja cijena spuštena na 28 milijuna kuna, ni to nije pomoglo. Prije desetak godina kožaru su posjetili predstavnici kožarske industrije iz talijanske provincije Vicenza, no oni su odustali od kupnje kožare zaključivši da bi ulaganje u tvornicu bila preskupa i neisplativa investicija zbog devastirane zgrade, zastarjele tehnologije, nagomilanih dugova i neriješenih vlasničkih odnosa.

Osim previsoke cijene, druga otežavajuća okolnost u prodaji kožare je to što se odbor vjerovnika protivi završetku stečaja ovršnim postupkom Hypo Alpe-Adria banke (bivša Slavonska banka Osijek) koja bi onda sama mogla prodati nekretnine na tržištu. Banka koja ima založno (hipotekarno) pravo nad nekretninama kožare ponudila je radnicima isplatu dva milijuna kuna na ime potraživanja za plaće, no oni su to odbili. Dodatni je problem to što su tri objekta Kožare (vodotoranj, glavna zgrada i skladište kemikalija) proglašeni zaštićenim spomenicima industrijske arhitekture i urbanizma od strane Ministarstva kulture, što znači da svaka intervencija na tim objektima mora dobiti prethodno dopuštenje Ministarstva a to otežava prodaju.

Koje su stoga opcije za kožaru danas? Vrlo je vjerojatno da će stečajni upravitelj, nakon tri neuspjele dražbe, pokrenuti novi postupak prodaje uz daljnje snižavanje cijene kako bi se eventualno pronašao zainteresirani kupac. Stečajni upravitelj uputio je i prijedlog Ministarstvu kulture da ono otkupi cijeli kompleks kožare i prenamjeni ga u kulturne svrhe, ali ni to nije izvjesno zbog općeg lošeg stanja u državi. Grad Osijek je predložio da se na toj lokaciji otvori Tehnički muzej Slavonije i Baranje, ali ni od toga izgleda neće biti ništa u dogledno vrijeme, također zbog financijske situacije. Rušenje kožare i njeno pretvaranje u stambeno naselje, o čemu se također razgovaralo, nemoguće je zbog njenog statusa kulturnog dobra.

I tako se priča opet vraća na početak - prepoznatljivi kompleks osječke kožare u Donjem gradu i dalje će ostati napušten i zapušten, bez izgleda za neko rješenje u bliskoj budućnosti. Malo je vjerojatno da će itko htjeti kupiti tvornicu jer bi se ulaganja u kožaru vjerojatno pokazala neisplativim, plus tendencija je da se proizvodni pogoni ionako sele u industrijske zone izvan grada.

Tekst: M.M./Osijek031.com
Foto: Foto-arhiv 031

Velika šteta.
Administracija, birokracija, vrćenje u krug... neće joj na žalost biti spasa
A onda kada se počne rušiti sama od sebe iznenada će iskrsnuti opcije...moglo se, moglo se, moglo se...ali eto nije

Nisam strucnjak, ali koliko je pametno imati neki oblik kemijske industrije usred gusto naseljenog gradskog podrucja?* Kozara je u 19. stoljecu bila sagradjena na rubnom dijelu grada, danas to nije slucaj... Objekt, ako je nacionalno kulturno dobro, treba sanirati iz nekih drzavnih sredstava (kojih apsolutno nema), a pogon preseliti na mjesto koje ne ugrozava zdravlje i zivotni standard stanovnika.

A sve ce se to dogoditi kad na vrbi zasvrbi...

*Palo mi naknadno na pamet: koliko je pogon Saponie u Donjem gradu potencijalno opasan za ljude koji zive u neposrednoj blizini? Apsolutno nemam pojma o proizvodnim procesima tamo, pa bi mi bilo zanmljivo cuti / saznati nesto vise od nekoga upucenog u problematiku.

evil monkey je napisao/la (Pogledaj post): › *Palo mi naknadno na pamet: koliko je pogon Saponie u Donjem gradu potencijalno opasan za ljude koji zive u neposrednoj blizini? Apsolutno nemam pojma o proizvodnim procesima tamo, pa bi mi bilo zanmljivo cuti / saznati nesto vise od nekoga upucenog u problematiku.

pa opasno je i za radnike, odnosno njihovo zdravlje... kao i u svakoj kemijskoj industriji jel

evil monkey je napisao/la: › *Palo mi naknadno na pamet: koliko je pogon Saponie u Donjem gradu potencijalno opasan za ljude koji zive u neposrednoj blizini? Apsolutno nemam pojma o proizvodnim procesima tamo, pa bi mi bilo zanmljivo cuti / saznati nesto vise od nekoga upucenog u problematiku.

Mislim da je baš zbog toga Saponia krajem osamdesetih planirala seljenje kod Nemetina, gdje su sagradili sve, a onda je počeo rat.

Sad kad je vlasnik Saponie i Kandita ista osoba, Kandit se seli na dio tog zemljišta. Hoće li i Saponia za njim?

Tamo nekih sad već dalekih devedesetih je "ovo je iz pouzdanih izvora"nema čovjek razloga lagati,jedan od naših moćnika u gradu pitao da koliko će on dobiti provizije da bi se u ono vrijeme ovdje negdje otvorio pogon za preradu bio-dizela.Strani investitor koji je imao najbolje namjere se začudio na tako priglupo pitanje pa je onda od svega odustao...što je i normalno...pa se pitam jel se i ovdje očekuje neka pinka,ili se jednostavno danas "mora"raditi po zakonu pa odmah nitko nema interesa raditi po zakonu...žalosno ali izgleda istinito...

prostor se davno mogao prenamjeniti u nešto puno puno korisnije i potrebnije... ali ne...