S obzirom na činjenicu da je objektivnost arbitražnog postupka o utvrđivanju granice na moru i kopnu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije nepovratno narušena, ORaH se zalaže za prekid Sporazuma o arbitraži. Zalažemo se za zaštitu hrvatskih interesa i održivu Hrvatsku, a temeljni preduvjet za to je poštivanje pozitivnih propisa, posebice propisa međunarodnog javnog prava. Ugovorna pravila značajna za rješavanje pitanja Piranskoga zaljeva sadržana su u Konvenciji o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1954. godine i Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. U konkretnom slučaju razgraničenja između Hrvatske i Slovenije mjerodavno pravo čine obje Konvencije budući da su obje države ratificirale sukcesiju ratifikacija kojima je SFRJ kao država prednica postala strankom tih konvencija.
Slijedom navedenog, a ukoliko se pitanje razgraničenja na moru u cijelosti depolitizira te svede na isključivu primjenu pravnih pravila pitanje može biti vrlo jednostavno riješeno. No, budući da su pregovori samih pregovarača i situacija oko arbitražnog postupka značajno udaljili pregovaračke strane, stajališta smo da bi države svoja nastojanja trebale usmjeriti prema međunarodnim pravosudnim tijelima. Osnova arbitražnog postupka (jednako kao i svakog drugog postupka) je načelo nepristranosti koje je posljednjim događajima teško narušeno. Kako bi se u sporu oko razgraničenja postigla nepristrana i vjerodostojna odluka, o istom treba odlučivati Međunarodni sud o pravu mora ili Međunarodni sud u Haagu, sukladno čl. 287. Konvencije o pravu mora.
Podsjećamo da je najvažniji slovenski akt referentan za ovu tematiku, Memorandum o Piranskom zaljevu iz 1993. godine u kojem Slovenija postavlja dva krucijalna zahtjeva prema Republici Hrvatskoj. No, usporede li se zahtjevi Slovenije s pravilima iz Konvencije o pravu mora, može se zaključiti da su predmetni zahtjevi s odredbama ove Konvencije u proturječju. Stav Slovenije jest da bi ostvarenje njihovih zahtjeva bilo pravedno, ali isto nije u skladu s pozitivnim pravom.
Prvi zahtjev Slovenije jest, kako se ista zalaže za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njenom jurisdikcijom i kompletnim suverenitetom, a sve uvažavajući specifičnu situaciju Slovenije. Dakle, slovenski zahtjev ide za tim da cjelokupni akvatorij Piranskog zaljeva i to podmorje, zračni prostor, dno i ukupni stup morske vode bude pod njezinom suverenošću.Zaljev može spadati u unutarnje morske vode (koje nemaju veze s teritorijalnim morem) samo pod uvjetom da se cijela obala u zaljevu nalazi u rukama jedne države. Ako zaljev nije u rukama jedne države tada se vuče tzv. crta sredine i dolazi se do jedne točke u dnu zaljeva. Međutim, Slovenija se protivi takvoj diobi, pa bi prema zahtjevima Slovenije Republika Hrvatska bila jedina država u svijetu čija suverenost seže do obale i prestaje ulaskom u more.
Drugi zahtjev Slovenije – za izlaskom na otvoreno more, neizvediv je ne zato što ih u tome sprječava Republika Hrvatska već geografski fakti. Naime, teritorijalnim morem, koje je dugačko svega 12 nautičkih milja nisu u mogućnosti dohvatiti otvoreno more ne kršeći pritom odredbu Konvencije koja je ius cogens. Vezano uz zahtjev koji se odnosi na lateralnu granicu, izvan Piranskog zaljeva, isti nije precizno definiran te nije razumljivo od koje bi se točke na obali vukla crta. Sijedom navedenog, a budući da Slovenija ne prihvaća pravilo crte sredine, Republika Hrvatska ne bi trebala ustupiti samo dio svojeg teritorijalnog mora unutar zaljeva, nego i izvan njega.
Slovenija se u Memorandumu poziva i na pravilo uti possidentis juris – te isto obrazlaže argumentom vršenja isključive faktične vlasti na Piranskom akvatoriju. Predmetnim argumentom Slovenija teži pretvaranju bivših administrativnih – republičkih granica u državne. Kako u Piranskom zaljevu nije bila ustanovljena republička granica predmetno je načelo neprimjenjivo. Naime, ne može se pretvoriti nešto što nikada nije postojalo i nije bilo određeno u državnu granicu, osobito jer se ne zna gdje bi se imala protezati. Vezano uz argumentaciju zahtjeva Slovenije za ostvarivanje prava na koridor – i to uz ostvarivanje međunarodnog priznatog prava slobode ribolova na dijelu otvorenog mora - valja istaknuti da je navedeni zahtjev bespredmetan, budući da je sloboda ribolova na otvorenom moru jedna od temeljnih sloboda čije ostvarivanje ne ovisi o uspostavljanju nikakvog koridora. Važno je istaknuti kako svaka država bilo obalna, bilo neobalna ima pravo sukladno članku 84. Konvencije o pravu mora na slobodu ribolova. Što se tiče prijevoza ribe na otvorenom moru Konvencijom je zajamčeno pravo tzv. neškodljivog prolaska te dužnošću strane države da ne ometa neškodljiv prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalne vode.
Vezano uz stav Slovenije kojim se s osnove tzv. historijskog naslova poziva na jurisdikciju nad cijelim akvatorijem valja istaknuti sljedeće: Tajništvo UN-a priredilo je Memorandum o historijskim zaljevima te su u njemu definirani uvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi se država mogla pozivati na kriterij historijskog naslova prilikom određivanja granica u zaljevu, a to su: da država efektivno i suvereno vrši vlast na zaljevu kroz dulje vrijeme; da je država službeno postavila zahtjev za 'historijskim vodama zaljeva'; da su susjedne države izrijekom prihvatile takvo stanje, odnosno da nisu protestirale; da se radi o zaljevu čija cijela obala pripada jednoj državi. Navedeni taksativno pobrojani kriteriji trebaju biti kumulativno ispunjeni kako bi bili primjenjivi u slučajevima uređivanja granica na zaljevu. Slijedom naprijed navedenog jasno je kako slovenski kriterij historijskog naslova nije primjenjiv u rješavanju pitanja granice na Piranskom zaljevu.
Tekst i foto: Tajana Maroši, dip. iur, Glasnogovornica regije Istok
Nebitno
