Pjesma
Riblje čorbe... Nije da ih slušam, zapravo ih
uopće ne smatram dobrim bendom, ali ono što kažu da čak i
ćorava koka pogodi zrno je istina. Riblja čorba je pjesmom
Kako je lepo biti glup pogodila baš dosta
veliko zrno. Glupim je ljudima predivno u životu...ali zaista je. Oni se ne zamaraju
rastom, ili padom BDP-a, sve dok ima
slanine u fižideru. Ne zamaraju se
inflacijom i stopom poreza, sve dok
Severina redovno
pokazuje sise u 24 sata. Ne zanimaju ih muzeji, jer smatraju da sve ono što se desilo prije njihovog rođenja, nije više nimalo važno. Ne zamaraju se čak ni vlastitim zdravljem, sve dok nešto ne počne boljeti do
granice neizdrživoti, ne prokrvari, ili ne ukoči...drugim riječima, dok ne bude kasno. Misle da je internet nešto što se u kutijama
uvozi iz Njemačke. Ne zamaraju se time kolika će im biti mirovina, sve dok sada, u ovom trenu imaju dovoljno love da odu u dućan i kupe kilu safalade sumnjivog porijekla i pet litara pive u rinfuzi na kojoj piše samo Beer i ništa drugo. Ne gledaju
Dnevnik...što je zapravo jako dobro i pametno, ali ne gledaju ni emsije kao što su
Otvoreno, ili Piramida, jer ne razumiju teme o kojima se priča, a ne prepoznaju ni goste emisije. Misle da je bivši ministar Kalmeta glumio negativca u nekoj retardiranoj domaćoj TV sapunjari kao npr.
Larin izbor, ili Vatre srpanjske, samo zato jer ih podsjeća na
Franu Lasića. Vi sad mislite da se ja sprdam i ismijavam s takvim ljudima, ali se grdno varate...jer to je sve super!
Fantastično čak.
Ja bih volio da mogu biti takav, makar i samo na jedan dan. Zašto, pitate?? Jer sve te teme koje sam naveo gore, o kojima
glupi ljudi ne razmišljaju su ustvari...virtualne! Ne mogu naći bolju riječ, pa će i ova poslužiti. Virtualne u smislu da mi, mali ljudi, ne možemo baš ništa promijeniti, niti utjecati na bilo koju od tih tema. Ja osobno
nemam nikakvu moć nad našim BDP-om, ili stopom nezaposlenosti, ali se svaki dan živciram kad čujem da smo na rubu bankrota i da će moja penzija, ako ju uopće i doživim, biti toliko mizerna da ću na roštilj umjesto ćevapa, bacati štakore i golubove. Pod uvjetom da budem dovoljno vitalan penzioner da ih mogu uloviti. Razlika između glupih ljudi i onih pametnih je jednostavna...glupi ljudi žive od jutra od sutra, dok pametni stalno žive u nekom strahu od budućnosti. Zato pametni ljudi džogiraju, vježbaju, više paze na zdravlje i jedu makrobiotičku hranu, jer žele doživjeti sto godina, dok se glupi ljudi uopće nimalo ne zamaraju tim stvarima i svejedno opet dožive sto godina baš zato jer se ne
zamaraju tim stvarima.
No, nije sve baš tako prozirno. I glupi ljudi su poprilično krivi za ovu situaciju, odnosno svijet u kojemu danas živimo. Nažalost, na ovome je svijetu puno više glupih nego pametnih ljudi. To dokazuju uspjesi TV serija kao što su
Puna kuća, Alf, Glee, Dadilja, Princ s Bel Air i drugih strahota u kojima su nedaće poput puknutog nokta, ili slučajno razbijene vaze prikazane kao ozbiljne životne drame. Pa onda tzv. glazbenika kao npr.
Beyonce, Bon Jovi, Michael Jackson, Justin Timberlake, te ostalo maloumno američko smeće, osmišljeno da vam ubije i to malo moždanih stanica,
umjesto da ih ojača. I to jednostavno nije fer! Al zaista nije! Jer pametni se ljudi uništavaju i fizički i psihički da nešto stvore, da daju svoj doprinos ovome društvu, da naše živote učine boljima, lakšima, zdravijima. Jako je malo genijalaca na ovome svijetu, brilijantnih umova s potencijalom da jednoga dana izliječe sve najgore bolesti koje nas danas ubijaju. I umjesto da se te ljude stavlja u prvi plan i da ih se medijski promovira puno više nego
Severinu, Cecu, Zdravka Mamića i slične beskorisne spodobe, na njih se ne obraća ni najmanje pažnje. Galileo ne bi nikada istraživao heliocentrični sustav da je
gledao Alfa. Isaac newton nikada ne bi otkrio zakon gravitacije da je slušao Nives Celzijus kako još uvijek pokušava pjevati. Čak je to sve otišlo toliko daleko, da spomenuta Nives, umjesto da pokušava pjevati tamo gdje joj je i mjesto...u kafani Sirovina i sinovi, pored autoputa na izlazu kod Novske, dopuste joj da održi dernek u Lisninskom?!? U koncertnoj
dvorani Lisinski, koja je ugostila neke od najvećih velikana i filharmonija u svijetu?! Ali to sad više nije važno, šteta je učinjena i nitko je ne može ispraviti. Jedino možemo pokušati odgovoriti na pitanje zašto onda pametni ljudi pate daleko više i fizički i psihički nego glupi ljudi. Zbog stresnog posla? Zbog toga što rade poslove koji su iznimno odgovorni, zahtjevni i iscrpljujući? Zbog svih onih vijesti koje svaki dan moraju slušati i gledati u medijima, a koje su toliko crne i loše, ili toliko glupe da moraju
popiti Aspirin da si stabiliziraju puls i disanje?
Ne, nije ništa od toga...ni najmanje. Jer to su sve stvari na koje su čak i pametni ljudi odavno naviknuti, mogli bi reći da smo svi već i oguglali na te gluposti. Razlog je zapravo puno gori, strašniji, jer nam na prvi pogled ne daje nikakvu nadu da će biti bolje. Dakle, što je onda glavni uzrok frustracija pametnih ljudi, dok glupi ljudi ne znaju ni što znači sama riječ frustracija? U tome što ne možemo ništa promijeniti...odemo na posao, dođemo doma, živimo svoj život, borimo se da uspijemo u
ovome cirkusu u kojemu živimo, svakodnevno se živciramo zbog svih
budalaština i bakanalija kojima smo izloženi, a nemamo moć da to sve promijenimo. E to je ono najgore! Što znamo kako, znamo što i na koji način treba mijenjati, ali ne možemo ništa učiniti, jer je sustav uvijek jači od nas i osmišljen tako da nam ne dopušta uopće i da pokušamo išta promijeniti, iako bi nam svima bilo volje. Danas dok pišem ovo, datum je 22.5.2015...odličan dan da pokušam vidjeti, odnosno barem nakratko iskusiti kako je to biti glup! Upravo javljaju po cijelom internetu da je procurio
pornić Tine Katanić...pretpostavljam da će sljedeća dva tjedna svi mediji lupetati samo o tome, stoga eto mi odlične prilike da sljedeća dva tjedna malo odmorim mozak! I zaboravim da ću morati roštiljati štakore kad
odem u penziju...
Tekst: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
Muško
Žensko
