Muzej likovnih umjetnosti ima čast pozvati vas na otvorenje samostalne izložbe "
Mio Vesović - Portreti umjetnika fotografije" u
četvrtak 11. lipnja 2015. u 19 sati
O umjetniku
Mio Vesović rođen je 1953. godine u Gornjoj Dobrinji kod Užičke Požege. Studij filmskog snimanja završio je na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u klasi Nikole Tanhofera. Od 70-ih sustavno objavljuje fotografije u Poletu, Studentskom listu, Svijetu, Pitanjima, Vjesniku i nizu drugih novina i časopisa. Godine 1979. s Ivanom Posavcem osniva Studio MO (Meko okidanje).
Izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a stotinjak njegovih fotografija u zbirci je Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Posljednje veliko predstavljanje imao je na retrospektivnoj izložbi 2003. u Galeriji Klovićevi dvori (kustosica Marina Viculin). Živi i radi u Zagrebu.
O djelu
Mio Vesović je umjetnik, intelektualac i nadasve emotivac, koji prizor ima u glavi, ali vidi ga isto kada i mi - kada je fotografija gotova, kada se oko kamere poklopilo s njegovim emotivnim okom, koje će opet biti dijelom njegova bića. I tako je pred nama galerija u galeriji, vidimo umjetnika kao prizor nevidljiv u njegovim djelima, ali je to i prizor nakon kojega znanje, ili spoznaja, o djelu nije više isto kao prije. Nisu, naravno, svi portreti samo portreti umjetnika, iako je to svijet likova kojima je umjetnost sve ili ono blizu svega; ljudi su to iz svijeta umjetničke prakse ili teorije, važni, ali i marginalni statisti, ljudi iz središta umjetnosti, ali i s njezine periferije. I zato svaka fotografija posebno sadrži i sve što one sadrže zajedno. Jedna kao i sve one zajedno može se činiti previše, ali tome nije tako, sve važno na Vesovićevoj fotografiji jest ona toliko dragocjena odsutnost objektivnog, zajedničkog i općeg. Vesovićeva subjektivnost proizlazi ne samo iz naravi negovih posesivnih emocija već prije svega iz istančane vizualne tankoćutnosti koja isključuje suvišno i nebitno. Tako se stvara slika svijeta kao ikonografija toga svijeta. Ponajbolji je dokaz tome činjenica da su Vesovićeve fotografije u poletsko-studentskolistovskoj izvedbi postale znakom prepoznavanja vremenskog, prostornog, generacijskog, kulturnog i supkulturnog svijeta. Ali nikada to nisu bile Vesovićeve namjere, da slika veliki svijet, naprotiv, Vesovićeve su fotografije slike malog svijeta velikih ljudi, velikih po bilo čemu, ali prije svega po umjetnosti ili blizini umjetnosti u njihovu životu. Konačno, da te fotografije nisu zavirivanja u svijet nevažnosti dokaz je još jedno njihovo svojstvo - naime, ne samo da mi gledamo njih nego i one gledaju nas! "Ne slikam glave ni krpe već oči koje gledaju nas kako bismo ih mi bolje vidjeli. Oči su ogledala naših duša, s ove, ali i one strane kamere", reći će autor.
I to je to, gledamo i gledani smo sa slika Vesovićevih fotografija. Ti pogledi, pogledi duša, najveće su svojstvo, ali i vrijednost ovih fotografija.
Vlastimir Kusik, iz predgovora kataloga
Nebitno
