U četvrtak, 23. listopada 2014., u 19 sati, u Muzeju likovnih umjetnosti održat će se promocija monografije Stjepan Gračan autora Zdenka Rusa i otvorenje samostalne izložbe akademskog kipara Stjepana Gračana Kolaži 1962. – 1966. / 1972. Monografiju će predstaviti Zdenko Rus, Stjepan Gračan i Vlastimir Kusik.
Monografija je realizirana 2014. kao izdavački projekt Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
O izložbi:
Skriveno:
Izložba Kolaži 1962. – 1966. / 1972. postavlja se u Muzeju likovnih umjetnosti prigodom predstavljanja monografije Stjepan Gračan.
Izložba predstavlja dvije specifične, po likovnoj tehnici slične, no kronološki i problemski različite grupacije likovnih radova Stjepana Gračana. Riječ je o do sada nepoznatom segmentu umjetnikova rada – njegovim kolažima, koji do sada nisu bili izlagani. Nastali su 60-ih godina 20. stoljeća, tijekom samih formativnih početaka Gračanove umjetničke prakse, odnosno 1972. godine, u zrelom razdoblju stvaralaštva, kada Stjepan Gračan djeluje kao frontmen i ideolog Likovne grupe Biafra.
Trajanje izložbe: 23. 10. – 2. 11. 2014.
Kustos izložbe: mr. sc. Daniel Zec
O umjetnikovoj donaciji:
Uz izložbu Kolaži 1962. – 1966. / 1972. izlaže se i skulptura Stjepana Gračana Bez naziva XL iz 1981. (poliester, boja, drvo, v. 173 cm) koju je umjetnik, prigodom izložbe i predstavljanja monografije Stjepan Gračan autora Zdenka Rusa, poklonio Muzeju likovnih umjetnosti.
Stjepan Gračan jedan je od umjetnika koji su ostavili dubok i distinktivan trag u povijesti hrvatskoga kiparstva, a njegov izniman umjetnički rad potvrđen je monografijom, koju predstavljamo u Muzeju likovnih umjetnosti. Stoga smo izuzetno počašćeni umjetnikovom širokom gestom donacije jednoga kiparskog djela iz njegova opusa.
Daniel Zec
Iz predgovora Zdenka Rusa u deplijanu izložbe:
Sve je moguće, pa i to da se kolaži Stjepana Gračana koji su nastajali od 1962. do 1966. te oni iz 1972. godine, prvi put javno izlažu. To je posve nepoznat materijal i samo zahvaljujući tome što ih je autor predao Ljerki Mifki, spisateljici i likovnoj kritičarki koja je izrazila želju da o njima piše, spašeni su da ne završe u trijumfu velikog požara Gračanova atelijera u lijevom krilu dvorca Siksta u Jakovlju u veljači 1979. godine. Predgovor nije napisan, izložba kolaža nije bila održana, godinama su ležali u Mifkinu stanu. Sada izlaze na svjetla pozornice, i mada već pomalo požutjeli, djeluju savršeno novi, blistavi u svojoj kreaciji. Nekolicina ih je reproducirana u Gračanovoj monografiji upravo predstavljenoj u istom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, u kojemu je postavljen taj nepoznati, a dragocjeni segment umjetnikova rada.
Na početku i tijekom prve polovine šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kolažima je ostvario posve slobodne, spontane akumulacije trganih komada novina i stranica iz ilustriranih časopisa, lijepeći ih na podlogu papira. U monografiji smo napisali da su te bezoblične tvorbe u tehnici kolaža skup radova koji u sebi sadrže najranije tragove buduće mračne žestine Gračanova figurativnog ekspresionizma, iako su sami po sebi u brazdi enformela te su bliži apstrakciji nego figurativizmu.
Druga, brojčano manja grupa kolaža koja je nastala tijekom 1972. godine, dakle u doba potpune Gračanove bijafranske naoružanosti tematikom nasilja, velikih regionalnih ratova poput vijetnamskog, unutardržavnih, građanskih ratova, političkih ubojstava, logora, genocida, oslobodilačkih pokreta, terorizma, odreda smrti, vječnih scena sukoba demonstranata i policije. Dokumentarni fragmenti reportažne fotografije, natopljeni uzdasima kistom nanesenog crnog tuša poprimaju, doduše, efekt umjetničkog, ali je konačni cilj iskoračenje na slikovnu pozornicu užasa stvarnosti u egzistencijalima (ne u kategorijama) čovječnosti i nečovječnosti, koji se neprestano dešavaju, sviđalo nam se to ili ne. Biafra, dakle i Gračan, djelovala je činovima destrukcije kako bi pojačala žeđ za humanijim svijetom. Jedno je zahtijevalo projekt, a drugo otpor u zagrljaju sudbine.
O umjetniku:
Stjepan Gračan rodio se 28. veljače 1941. u Prugovcu (Podravina). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku. Godine 1961. upisao je studij povijesti umjetnosti i psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1962. priredio svoju prvu samostalnu izložbu skulptura u osječkoj Galeriji mladih. Nakon završena četiri semestra na Filozofskom fakultetu, 1963. uspješno polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje se upisuje na odsjek kiparstva. Diplomirao je 1967., u klasi prof. A. Augustinčića te na istoj Akademiji nastavio jednogodišnji poslijediplomski studij monumentalne plastike u klasi istog profesora. Od 1969. do 1971. godine suradnik je Majstorske radionice prof. Antuna Augustinčića.
Zajedno s Brankom Bunićem, Ratkom Petrićem i Mirom Vucom 1970. godine osniva Likovnu grupu Biafra. Sudjelovao je na svih petnaest Biafrinih izložbi tijekom njezina osmogodišnjeg djelovanja. Istodobno djeluje i kao stalni likovni kritičar u „Glasu Slavonije“ (1968. – 1971.). Kao urednik surađuje i u likovnim časopisima „LL“ i „Likum“. Od 1978. do 1981. godine bio je predsjednik Zagrebačkog salona.
Godine 1971. dobiva prvu nagradu na natječaju za spomenik Vladimiru Nazoru, koji je naredne godine postavljen u parku Tuškanac u Zagrebu. Godine 1974. realizirao je spomenik Augustu Cesarcu u Osijeku. U Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku 1977. godine priredio je IV. samostalnu izložbu skulptura. Umjesto kataloga, Galerija mu je objavila omanju monografiju autora Z. Rusa.
Godine 1979. izgorio je Gračanov atelijer u Jakovlju. Izgorjelo je tridesetak, što većih što manjih skulptura, stotine skica i crteža, brojni rukopisi, knjige, dragocjeni inventar i alati.
Godine 1983. zaposlio se kao kipar i voditelj maketarnice i slikarne u kazalištu Komedija u Zagrebu. Tako mu je kazališna maketarnica na Kaptolu za neko vrijeme postala novi „kiparski atelier“. U Osijeku priređuje samostalnu izložbu, izloživši djela u dvorištu Galerije likovnih umjetnosti, što je izazvalo znatnu pažnju građana.
Godine 1989. izabran je za asistenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predavao je portret na prvoj godini Pedagoškog odsjeka. Sljedeće, 1990. godine raskida radni odnos s Kazalištem Komedija i postaje docentom na ALU Sveučilišta u Zagrebu. U studenome 1995. izabran je na Akademiji za prodekana za nastavu. Boravi sa suprugom Višnjom sedam dana u Parizu. U Kronici zapisuje: Od mog posljednjeg boravka u Parizu (1976. – op.) otvoren je Centar Pompidou, Muzej d’ Orsay, Muzej Picasso, temeljito je obnovljen Muzej čovjeka i izgrađeno ‘podzemlje Louvrea’.
Od 1997. je u zvanju je redovitog profesora na Akademije likovnih umjetnosti Zagrebačkog sveučilišta. Godine 1999. izabran je za dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uoči početka akademske godine 1999. – 2000. napušta Nastavnički odsjek na Jabukovcu i preuzima kiparsku klasu II. godine u Ilici. U zagrebačkoj galeriji „Arteria“ istoga je dana otvorio i zatvorio svoju samostalnu izložbu Poslije svega.
Godine 2000. u osječkoj galeriji „Waldinger“ održana je Gračanova samostalna izložba skulptura Poslije svega II. Na Akademijskom vijeću ALU 2001. je izabran za dekana u drugom mandatu. Sljedeće je godine dao ostavku.
U predvorju osječkog HNK 2003. godine priređena je samostalna izložba u povodu Gračanove četrdesetgodišnjice javnog likovnog djelovanja. Rektorica osječkog Sveučilišta prof. G. Kralik poziva Gračana, kao jednog od inicijatora osnivanja Umjetničke akademije, te Z. Kauzlarića, aktualnog dekana zagrebačke Akademije, na radni sastanak posvećen aktiviranju Umjetničke akademije u Osijeku. Krajem prosinca 2004. Gračan održava prve sate nastave kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Početkom lipnja 2005. dovršio je program poslijediplomskog doktorskog studija kiparstva na ALU u Zagrebu. Bio je to prvi studij te vrste u ovom dijelu Europe. Početkom nove akademske godine imenovan je voditeljem Studija likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Zbog sve većih nastavnih obaveza na Akademiji u Zagrebu, 2006., nakon dvije godine napušta rad na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Početkom svibnja priredio je u osječkoj galeriji „Kazamat“ samostalnu izložbu skulptura pod nazivom Sjećanje na Bélu Hamvasa. Samostalna izložba Klonklon postavljena je u okviru 20. Slavonskog Biennala 2006./2007., potom u Vukovaru, u prostorima polusrušenog dvorca Eltz (Gradskog muzeja Vukovar).
U noći 17. veljače 2008. srušen je u Osijeku Gračanov spomenik A. Cesarcu, omiljena skulptura osječkog Šetača. U povodu 40. godišnjice od osnivanja Likovne grupe Biafra, Galerija „Klovićevi dvori“ je 2010. u Zagrebu organizirala u veliku memorijalnu izložbu grupe Biafra.
Poslije 23 godine rada na Akademiji likovnih umjetnosti, Gračan 2011. odlazi u mirovinu kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Nastavlja svoj pedagoški rad na ALU kao mentor na poslijediplomskom studiju. Početkom studenoga 2012. izabran je u počasno zvanje professora emeritusa zagrebačkog Sveučilišta. Od 2013. u atelijeru lijeva negative novih skulptura, koje će izlagati – kako je predviđeno – na svojoj retrospektivnoj izložbi u organizaciji i u prostoru Gliptoteke HAZU u Zagrebu 1916. godine.
Nebitno
U
