Biblioteke poznatih: Mirjana Krizmanić

Uoči manifestacije "Noć knjige" koja se i ove godine održava na Međunarodni dan knjige i autorskih prava, 23. travnja, Đelo od Gisko razgovara s jednom od najpopularnijih hrvatskih znanstvenica, ujedno i središnjom gošćom manifestacije, prof. dr. sc. Mirjanom Krizmanić.



Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nedavno je govorila o alarmantnom padu proračuna njezina Ministarstva, za koji će ove godine biti odvojeno 0,49 posto ukupnog proračuna. Civilizacijska norma bila bi jedan posto državnog proračuna. Što ovaj proračun donosi knjizi i kulturi općenito?

Ministrica Zlatar Violić čini se da ne prestaje donositi pogrešne ili loše odluke. Kultura je već na koljenima, a gotovo svaki dan donose se daljnje pogubne odluke.

Prof. Krizmanić, ima li knjiga zadovoljavajući status u današnjem suvremenom društvu? Koliko je kulturni program javnih čitanja, potpisivanja knjiga, susreta s autorima i sl. dovoljan za skretanje pozornosti na knjigu i stvaranje čitateljskih navika?

Status knjige u društvu uvijek je u velikoj mjeri određen potrebama, željama i ciljevima samog društva. Ako se društvo samo ne bori za što bolji status knjige, ne možemo za to kriviti samo političare. Suvremene tehnologije i društvene mreže same po sebi ugrožavaju status knjige, stoga bi društvene institucije trebale intenzivno raditi na poticanju čitanja, naročito kod djece i mladih. Tu i tamo vidim takve pokušaje u nekim zagrebačkim knjižnicama, koji su uistinu hvale vrijedni, ali sve je to, vjerojatno upravo zbog pomanjkanja sredstava, kratkog daha. Čitateljske navike stječu se na prvom mjestu u obitelji, naročito ako su i sami roditelji redovni čitatelji knjiga jer djeca najbolje uče po modelu, tj. gledajući što rade i kako se ponašaju njihovi roditelji. Danas su mnogi roditelji suočeni s borbom za preživljavanje pa i nemaju vremena poticati svoju djecu na čitanje, niti im sami redovno čitati.

Dugi niz godina predavali ste na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Može se reći da ste "odgojili" brojne generacije današnjih psihologa. S obzirom na sve lošiju ekonomsku situaciju, kakvo je stanje nacije, imaju li vaši negdašnji studenti sve više posla?



Već sam 13 godina u mirovini, dugo ne predajem na Filozofskom fakultetu, a ako to ikako mnogu izbjeći – ni nigdje drugdje. Moji bivši studenti rade na raznim mjestima i gotovo su svi zaposleni, što će se uskoro promijeniti jer u našoj zemlji neopravdano raste broj Odsjeka za psihologiju koji ih školuju. Sada ih je već 6 ili 7, a toliko radnih mjesta za psihologe zaista nema. Na pitanje imaju li psiholozi, s obzirom na stanje nacije, više posla nego prije, moram nažalost odgovoriti da zapravo nemaju. Brojni ljudi kojima bi psihološka pomoć dobro došla, ne mogu platiti privatne usluge psihologa, a u ustanovama ih ionako nema dovoljno. Oni koji bi te usluge mogli platiti često pogrešno smatraju da im nisu potrebne, kao na primjer, naši političari. I tako psiholozi ne pružaju svoje usluge češće nego ranije, iako bi te usluge sigurno mnogima bile potrebne.

Mogu li čitanje ili pisanje pomoći u rješavanju svakodnevnih stresnih situacija, biti kanal za otpuštanje negativnosti? Kakva su vaša iskustva?

O korisnosti čitanja i pisanja u rješavanju svakodnevnih stresnih situacija zaista nije moguće dati odgovor koji bi vrijedio za sve ljude ili barem za većinu. Čitanje dobre, kvalitetne literature svakako može pomoći u suočavanju sa stresom jer iz dobre literature možemo naučiti kako se ljudi mogu suočiti s nekim stresnim situacijama. To, dakako, možemo u određenoj mjeri naučiti i iz stručnih knjiga, ali da bismo to mogli moramo na prvom mjestu imati naviku čitanja, a u nas velik broj ljudi to nema. Pisanje kao oblik aktivnosti kojom se netko može baviti dostupno je još manjem broju ljudi jer ono ipak traži i neko znanje i određene sposobnosti. Svakodnevne stresne situacije treba rješavati suočavanjem s problemima i tegobama koje nas muče, razmišljanjem o njima, traženjem načina da ih ublažimo i kontroliranjem vlastitih emocija.



U svojim knjigama ne dajete savjete, nego nudite mogućnosti, upute za suočavanje sa životnim nevoljama. Kolika je moć afirmativnih poruka?

Točno je da ja u svojim knjigama nastojim ljudima pokazati neka alternativna rješenja različitih životnih situacija, među kojima tada sami mogu odabrati ono koje je za njih prikladno ili im je dostupno. Afirmativne poruke koje nudim u svoja dva priručnika ("A što sad?" i "A sad.. radost i veselje") služe tome da se kad nam se dogodi neka nevolja ne prepustimo jadikovanju, već da sami sebe uvjeravamo da možemo pronaći neko rješenje, da možemo izdržati ono za što nema rješenja, da je mnogo toga u našim rukama i da trebamo cijeniti ono što imamo. Moć afirmativnih poruka uvijek ovisi o pojedincu i njegovoj motivaciji da si i sam pomogne.

Ponekad pišete o vlastitim iskustvima! Mislite li da je o bolnim i neugodnim pojavama primjerenije pisati kroz vlastite primjere? Prolaze li svi koji izloženi diskriminaciji slične muke? Kako se nositi s predrasudama i ono važnije, kako ih iskorijeniti?

O vlastitim iskustvima pisala sam uglavnom samo u knjizi "Život s različitima" jer sam željela onima koji danas zbog bilo kojeg razloga postaju invalidi (npr. zbog neke teške bolesti, posljedice prometnih nesreća), pomoći u suočavanju s diskriminacijom i tegobama koje takav status donosi. Vlastita iskustva su uvijek vjerodostojnija od pukih stručnih savjeta jer svatko tko ih čita zna da se radi o proživljenim i doživljenim situacijama, a ne samo stručnim preporukama. Naravno da svi koji su izloženi diskriminaciji prolaze kroz slične muke, iako intenzitet tih nevolja ovisi i o osobinama ličnosti pojedinca, sposobnosti prilagodbe, emocionalnoj zrelosti i stabilnosti, postojanju/nepostojanju socijalne potpore i nizu drugih čimbenika. Predrasude se ne može iskorijeniti već zato što su one, kao neka vrsta prečaca do donošenja brzih zaključaka o drugim ljudima, mahom korisne, ma koliko netočne često bile. Većina predrasuda stječe se u roditeljskom domu, najčešće na temelju izjava i ponašanja roditelja, koji djeci brane da se druže, na primjer s malim Romima ili bilo kim drugim, roditelja koji pred djecom pogrdno govore o invalidima, bolesnima, starima, neškolovanima ili školovanima itd. I tako djeca odrastaju s predrasudama od kojih se kasnije vrlo ne rado rastaju. Osim toga, predrasude koje imamo utječu na našu percepciju, stoga ako nam netko kaže da su npr. svi invalidi manje sposobni za rad ili da stalno jadikuju i da su vrlo zahtjevni, tada ćemo među njima primjećivati samo takve, dok one koji ne jadikuju i nisu zahtjevni nećemo ni vidjeti ili ćemo ako nas netko na njih upozori odmah reći da se radi o iznimci, ali u biti su "oni" svi isti.

Jedna ste od najprodavanijih autorica nekoliko bestselera iz područja psihologije i samopomoći. Vaše su knjige uvijek posuđene u knjižnicama te postoje poduže liste čekanja! Što mislite, zašto je to tako?

Zapravo ne znam zašto se moje knjige tako dobro prodaju i mnogo posuđuju. Pretpostavljam da je to stoga što ja zaista ne podcjenjujem ljude niti njihov zdravi razum, pa im ne dijelim savjete tipa: "Tri koraka do sreće" ili "Pet koraka do sretnog braka". Osim toga, trudim se pisati jednostavno, kako bi me svatko mogao razumjeti, a sve što pišem stručno je utemeljeno, uz dodatak mojih životnih iskustava. Mislim da su knjige koje pišem zapravo popularno prikazana neka područja iz primijenjene psihologije, a ne klasične knjige samopomoći, u kojima se uvijek nude isti savjeti za sve ljude i podjednaki recepti za sve životne probleme.

Kako ste se odlučili za pisanje knjiga?

Na pisanje prve knjige potakla me moja bivša studentica, a sada kolegica i Urednica u Profilu. Nakon uspjeha prve ("Tkanje života") htjela sam napisati knjigu o diskriminaciji različitih i tako se to nastavilo.

O čemu govori Vaša posljednja knjiga "Jesenji valcer : šetnja sunčanom stranom starenja"? Sudeći po statusu zaduženja u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek čini se da ju je čitateljska publika prihvatila. Očekujete li uspjeh prethodnih naslova?

Moja knjiga "Jesenji valcer" govori o starenju kao još jednoj životnoj dobi koja nas sve, ako dovoljno dugo poživimo čeka, te mnoštvu radosti i uzbuđenja koje i to životno doba donosi. Suprotno uvriježenim predrasudama i starije osobe žive rado žive, mnoge od njih još uvijek u posjedu svojih mentalnih, a dijelom i tjelesnih sposobnosti. Starost uz neminovne boljetice i tegobe, donosi i nove izvore radosti i uživanja u životu, a to je i doba u kojem konačno zaista živimo "ovdje i sada".

Na fotografijama vidimo i dio vaše privatne biblioteke. Što ona sadrži, koja područja prevladavaju i što skupljate? Uz koju vrstu literature se najradije opuštate?

Rado čitam (a kad mi se pruži prilika) i prevodim nove stručne knjige iz psihologije i srodnih područja, kao i kvalitetne literarna djela (romane i priče). Čitam mnogo i znanstvene časopise, dnevni tisak, po koji tjednik… Ja s radošću i velikim interesom mnogo čitam i još se uvijek silno veselim svakoj novoj knjizi.

Korisnici Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek već Vas željno iščekuju. Za sam kraj recite nam što možemo očekivati od susreta na "Noći knjige", o čemu ćete ovoga puta govoriti?

Najviše će biti govora o mojoj novoj knjizi "Jesenji valcer", ali uvijek sam spremna odgovarati i na pitanja posjetitelja u vezi s bilo kojom od mojih ostalih knjiga. Ono što, nažalost, ne mogu jest riješiti konkretne probleme ljudi s kojima se nose već dugi niz godina, a pogrešno očekuju njihovo rješenje u odgovoru na postavljeno pitanje.

Knjige prof. Krizmanić uvijek su tražene, redovito među hitovima, podjednako čitane među svim generacijama. Rastite uz "Tkanje života : putovi i staze do životnoga zadovoljstva i sreće", "A sad--- radost i veselje! : kako sami možemo održati i povećati zadovoljstvo životom", "Život s različitima : koliko se međusobno poznajemo i razumijemo", "A što sad? : upute za suočavanje sa životnim nevoljama", "Jesenji valcer : šetnja sunčanom stranom starenja", "Medo u kolicima", "U ljubavi i bez nje : postojanost i prolaznost naših privrženosti".

Kako možemo pomoći sami sebi u teškim životnim situacijama, a pri tome uživajući u skladu koji gradimo između sebe i drugih ljudi, prirode i svijeta, čitajte u knjigama koje možete posuditi u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek.

Tekst: Srđan Lukačević
Foto: Anto Magzan, Danijel Berković