Prijelaz iz stare u novu godinu, u životu svakog čovjeka, ne znači tek puko listanje stranica kalendara. Blagdansko raspoloženje, istina, može nam nakratko stvoriti
iluziju bezbrižnosti, ali zatim stiže otrežnjenje i vraćanje u stvarnost. Svakodnevica, nažalost, u vremenu u kojem živimo, sve je samo ne
bajkovita. Dapače! Zato razmeđe 2011. i 2012. i u
sportskom smislu prisiljava na trezveno promišljanje i pokušaj traženja kako, usprkos kroničnoj besparici, pokušati unaprijediti i rad i rezultate osječkih klubova. Korištenje iskustava iz prošlosti, u tom kontekstu predstavljaju istinsko bogatstvo.
"Ni traga, ni glasa"
Jer u ne baš tako davnoj prošlosti ponosili smo se uspjesima niza ekipa i pojedinaca. Zato je apsurdno da smo, usprkos neprijepornom
bogaćenju sveukupne infrastrukture namijenjene sportašicama i sportašima, istodobno, u rezultatskom smislu na silaznoj putanji. Ipak, činjenica je da su Osječani nekad imali više razloga za
užitke, koje su im pružali naši sportaši i klubovi, nego što je to situacija danas!
U razdoblju kad se baš nismo mogli
pohvaliti s toliko igrališta i dvorana kao danas, sjajne su i kontinuirane uspjehe imali atletičari, dizači utega, boksači..., a danas, kad su našim sugrađanima, naravno, sukladno objektivnim mogućnostima grada na istoku Hrvatske, na raspolaganju optimalni uvjeti za bavljenje sportom - suočeni smo sa sve
skromnijim dostignućima. Naravno, pritom izuzimam one koji su odavno shvatili da im samo sustavni i kvalitetni rad može u sportu donijeti vrhunska ostvarenja. A koliko smo nisko pali, moglo se nedavno vidjeti na tradicionalnim događanjima u Zagrebu kao što je, primjerice, bio "Veliki dan hrvatskog športa 2011" u organizaciji HOO-a.
Nizale su se kategorije, nabrajane nominacije za proglašenje najboljih, ali - Osijeku
ni traga ni glasa!!! Štoviše, nije spomenut ni jedan slavonsko-baranjski klub, niti kvalitetni sportaš! Kako i bi kad na OI u Pekingu nismo imali nijednog, a u London će, bar je situacija sada takva, od sportaša putovati samo
David Šain.
Reafirmirati struku
Nije nikakva
mudrost da se za početak renesanse moraju (po)nuditi radikalni zahvati. Prvi se temelji na vraćanju struke u središte djelovanja svih naših klubova. Javna je tajna da je upravo (ne)učinkovitost u tom segmentu glavni
problem osječkog sporta jer naslijeđeni i/ili u međuvremenu osposobljeni trenerski potencijal nema odgovarajući tretman u osječkoj sportskoj obitelji. Dakako, svako pravilo ima i iznimke, ali je sada previše onih koji su u klubovima pronašli svoju, "činovničku" službu i kojima, bez rada na terenu, u praksi i te kako odgovara kolotečina pasivnosti i neambicioznosti.
Rješenje se nameće samo po sebi: sveukupni postojeći stručni kadar u klubovima (ali i udrugama koje ih opslužuju, pa i usmjeravaju, nap.a.)
nužno je odmah preusmjeriti u stručno-sportske aktivnosti. Uvjeren sam da bi već i početno uvažavanje i davanje povjerenja struci već u dogledno vrijeme potvrdilo stav o neiscrpnom, prečesto zanemarivanom, vrelu mladih osječkih talenata.
Dakako, budući da tijekom odrastanja, u oblikovanju osobnosti dječaka, djevojčica, mladića i djevojaka, značajnu ulogu osim u klubovima, imaju i
pedagozi u školama (čak i vrtićima!), i u tom smislu možemo mnogo toga poboljšati.
Uz skromna
ulaganja, čak i simboličnim isticanjem, možda i povremenim konkretnim nagrađivanjem učitelja i nastavnika koji slobodno vrijeme provode upravo potičući mladež na bavljenje sportom, a uz povezivanje s klupskim trenerima, u kratkom razdoblju možda bi
osnažili koncept usmjeravanja mladih u vrhunski i/ili rekreacijski sport.
Seminari i suradnja
U istom kontekstu, zapuštena je i obveza stalnog usavršavanja sportskih stratega i pedagoga, pa je i krug doista priznatih osječkih
stručnjaka na državnoj razini vrlo skroman. Stoga je nužno učestalo organizirati strukovne seminare na kojima bi predavači bili isključivo vrhunski treneri iz cijele Hrvatske, pa i šire. Nedavno je, tako, Osječanima svoja iskustva prenio
Joško Vlašić, što me podsjetilo na slične skupove, priređivane, doslovce, kao lijep običaj.
Ujedno, potrebni su i stalni
dogovori sportskih trenera većine naših klubova, na kojima bi se, razmjenom stečenih znanja, raspoloživih iskustava i postojećih resursa, zacijelo uspjelo podići razinu njihovih ukupnih kapaciteta. Čini se da se i u tome nešto pokrenulo pa je na prosinačkoj skupštini Iktusa pohvaljen
Božo Krišto, trener Dizačkog kluba Slavonija, a potom je i
Dubravko Ižaković, u ime AK Slavonija-Žito, ponudio obnavljanje nekad zapažene i čvrste suradnje s veslači(ca)ma...
Neizbježna "fuzija"
Vratit ću se uvodnoj tvrdnji da u svim segmentima života valja koristiti i iskustva prethodnih naraštaja. Jedna se odnosi na primjenjivanje recepta s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. I sportski djelatnici tog razdoblja postali su svjesni da raspoloživa financijsko-materijalna sredstva
ne mogu podmiriti sve apetite dijela sportske obitelji nazivane kvalitetnom.
Po onoj da sila zakon mijenja, odlučili su 1962. osnovati sportsko društvo na gradskoj razini, dali mu ime Slavonija i - najveći dio gradskog kolača namijenili atletičarima, boksačima, dizačima utega i nogometašima. Plod tog, moram reći
hrabrog, poteza lako ćete pronaći u almanasima rezultata "slavonijaša" tijekom šezdesetih godina. Koje nije potrebno ponavljati...
Naravno, odabir je uslijedio nakon svestrane procjene potencijala i mogućnosti svih osječkih klubova, što bi trebalo učiniti i danas. Nešto slično već je izrekao i gradonačelnik
Krešimir Bubalo na svečanosti "Sportaša 2011" u HNK-u pa se nadam da bismo, veoma brzo, mogli imati opet nešto na tragu SD-a Slavonija...
Najosjetljiviji dio pripremanja takvog koncepta, kao i nekad, opet će biti odabir stvarno najboljih i/ili najperspektivnijih. Što bi se moglo lako presjeći kad bi Grad odlučio da u svakom sportu financijsku i inu pomoć iz proračuna dobiva samo -
jedan klub!
Sve osobne animozitete sportski djelatnici morali bi ostavljati kod kuće, a ako to nisu u stanju - treba ih na to nagovoriti naizgled
nepopularnim metodama. Naime, nemoguće je zabraniti osnivanje i rad nekog kluba, ali gradska sredstva mogao bi primati samo, nazovimo to tako, odabran klub. Ostalima bi se i dalje osiguralo
osnovne, tek minimalne uvjete za redovno djelovanje.
Utopija ili ipak ne...
Inače, onaj eksperiment iz šezdesetih sa Sportskim društvom Slavonija, naime, nije dugo živio, jer su i tada prevladali razni
sitnoklubaški interesi, zbog kojih se nastavilo na sve načine namicati ono što ovaj grad nema, niti je imao! I baš zato bi ovaj kompletan tekst mogao dobiti zajednički naziv -
utopija! Ili se, možda, ipak varam?!
Tekst: Dragutin Kerže/Glas-Slavonije.hr
Foto: Foto-arhiv 031