Budimpešta, 1986.
Vremenske (ne)prilike nisu bitne, igra se u dvorani.
Igra se košarka, dva tada najjača europska kluba Cibona (Zagreb) i Žalgiris (Kaunas).
Suci, Brko i Čelzi, sam vrh suđenja u Europi. Stil: domaćinski.
Treneri: smireni, kao da ne vode momčad, već rade što im netko drugi naređuje, kao rasterećeni. Pavličević samo povremeno nervozan, brani titulu.
Publika u većem broju Dalmatinci, ima nešto Jugoslavena.
Komentator: Boris Mutić, doajen, oduvijek ispod prosječan. Uostalom, u nekom svom svijetu, puno puta se činilo da komentira radio prijenos, a ne sliku koju gledaju i drugi. Važno da nešto melje i da rezultat na kraju odgovara. Dogodi se i boljima.
Igrač utakmice: Arvidas Sabonis, vjerujem najbolji europski centar svih vremena.
Najlošiji: Franjo Arapović, sigurno najslabija karika Cibone. Završio u HDZ-u.
Ni sam ne znam zašto ova utakmica ne TV-u. Jer to nešto čime se borimo protiv recesije, ušteda na cijeni programa, konkurencija nema te kapacitete ni prava puštanja tih snimki, pa se netko našao pametan na taj način parirati.
Kvaliteta košarke je za današnje pojmove ne usporediva. Međutim, tada je to imalo smisla, ti ljudi to nisu radili za lovu, ako ništa drugo. Izgledaju kao usporen snimak, imaš osjećaj da bi ih ovi danas pretrčali dva put, i da bi takve bar dvije utakmice odigrali bez pauze.
Nisam siguran da je ova tekma pokazana zbog godišnjice pogibije Dražena Petrovića, a RTL pokazuje ono s Divcem, ono kao braća, nešto. Razlog je jedna jadna partija tog umjetnika košarke. Čak može ići na živce to neumorno ponavljanje Draženovog imena, kad primi loptu kao da je već koš. Pravi trener bi ga nakon pete izgubljene lopte istjerao na klupu, međutim, nije. Nakon petog silovanog šuta bi ga hladio, nije. Može mu biti opravdanje što se obrambeni igrači troše na i takom ne raspoloženom velikanu. Za to vrijeme, dok je Dražen trošio lopte, Sven Ušić je nakupio 20 poena, toliko se umorio u obrani, napravio silu pravih poteza, trener ga ne vadi, i on skupi na brzinu četiri osobne. Tada sam bio malac, ne sjećam se tog Ušića, ali sad vidim da je Cibona bila prvak zbog „onih ostalih“, a ne samo Dražena.
Dražen je bio genijalac, kad mu ide, zabije 30, 40, 50, njemu je bilo svejedno, uvijk je "gladan". Pravi pokazatelj je linija slobodnih bacanja, kad sudac pruža loptu Petroviću, izgleda kao ovisnik o njoj, lopta mu je opsesija, nikako da mu dosadi, kao da mu je bila život, pruža ruke, gleda ju, plazi jezik… Eto u tome je velika razlika od svih drugih, barem tako mislim.
Cvjetičanin, Čutura, Nakić i ostali, bili su prava momčad, u službi svoje zvijezde. Kad zabija, dvorana skandira. Kad ga ne ide, pobjeđuju opet, nema brige.
Protiv sam prikazivanja ovih povijesnih utakmica, jer ne vidim svrhu. Bolje nek policija utvrdi tko je pokrao Cibonu i upropastio ju danas. To bi bila bolja pedagoška poruka mlađim naraštajima. Toliko je puno mladih koji jedva čekaju doći na tv, a ne mogu. Dajte neke druge sportove, neke druge klince, koji treniraju tako da ih starci financiraju, barem ih tako nagradite. A ne popunjavati termine u nedjelju popodne, zato što imate viška ljudi koji su se godinama gomilali u državnoj televiziji, pa sad ne možete otkupiti npr. Formulu 1. Jadan stil na još jadnijoj televiziji. |
Muško
