Oprost ili osveta?

 Zasigurno smo se svi našli u situaciji da budemo povrijeđeni od strane druge osobe. Iz toga proizlazi da smo svi bili u dilemi oprostiti dotičnoj osobi, ili osvetiti se. Opraštanje je doista lijepa gesta, no zapitajmo se može li oprost kao takav biti iskren i potpun? Većina ljudi je deklarativno za oprost, no koliko nas je uistinu spremno oprostiti?
 S druge strane imamo osvetu, koja je uobičajeno motivirana mržnjom, a mržnja je krivi motiv za bilo što, i definitivno remeti duševni mir čovjeka. Osim toga, osveta ne rješava uzrok konflikta, niti doprinosi rješavanju istog.
 Suzdržavanje od oprosta ili osvete balansiranjem negdje na pola puta može biti i teže od same osvete i oprosta.

Kakvu poruku šaljemo oprostimo li, a kakvu osvetimo li se?

Hmmmmmmmmmmm.......
ima jedna lijepa izreka-kad bi se svi vodili onom-oko za oko-čitav svijet bi bio slijep.....tako da je tu puno rečeno....
iako mislim da je to prekomplicirano da bi se moglo odgovoriti s da ili ne.....
zamorno je biti onaj koji stalno oprašta,a zamorno je i mrziti....
čak mi je i mržnja prejaka riječ....možda se nekada ne može ni oprostiti ni zaboraviti pa se nečega sjećamo s gorčinom.......
no sve je u redu dok nam ne zavlada životom........
jer zasigurno svi mi imamo neku priču...........i nešto što nas je povrijedilo i preko čega nemožemo prijeći......i tako nešto je najbolje ostaviti iza sebe....u prošlosti.....tek kao sjećanje..i nešto što je promijenilo dio nas,naša razmišljanja...ali samo to....
prekratak je život...da bi ga tratili na mržnju,zamjeranja, svađe.....
ako se već nemože oprostiti......onda treba barem naučiti ostaviti to po strani...i živjeti......

krenimo redom

koliko me sjecanje služi...ova tema je vec bila na forumu...možda ne baš pod ovakim naslovom...nego u ovom obliku sigurno

no dobro...što je tu je...nije tamo
dakle

teško je generalizirati...na tako jednostavan nacin...da li oprostiti ili osvetiti se...
jer budimo realni
svaki grijeh nije jednak....niti svi gledaju na grijeh jednakim ocima
ono što je za mene ajmo reći smrtni grijeh...netko drugi ce samo odmahniti rukom....

s druge strane....
ako govorimo o situaciji...što bi ucinili da nam se tako što dogodi....u ovom trenutku bi možda napisali nešto sasvim suprotno od onoga što bi napravili u samoj toj situaciji....jer dokle god ne osjetitite na svojoj koži stvarnu situaciju...o tome možete samo nagađati što bi napravili.....

i za kraj što se tice poruke koju šaljemo svojim cinom...opet dolazimo do onoga...da kako god mi odlucimo....uvijek ce biti onih koji ce opravdavati naš cin...i onih koji ce biti protiv toga....što znaci da poruke zapravo nema....osim što cemo jedino mi sami znati koliko smo ostali povrjeđeni ili ponosni

Vjerojatno je kod svakoga od nas jedna od opcija nakon nemilog događaja upravo osveta. Ne mogu reći da mi to nikad nije padalo na um, ali sam uvijek izabrala opciju da sam ja iznad toga i na taj način od osvete odustala. Dozvoljavam razne interpretacije toga - da nemam muda, da je to linija manjeg otpora, da je bolje to nego vraćanje milo za drago… Kakvo god objašnjenje bilo i dalje ostajem pri svome - osveta je obrok koji se jede hladan, a nakon prvotnog pikantnog okusa u ustima ostavlja gorčinu.

Offtopic:
 Ispričavam se ako je tema već bila na forumu, ja je se ne sjećam, a čini mi se da bi mogla biti dovoljno zanimljiva za raspravu ...

Ontopic: Pametniji popušta, reče voli i uđe u klaonicu!

Nema oprosta bez zaborava!!

Vjerojatno Vama ovdje je čudno ovo moje razmišljanje, ali ja sam uvjerena da je tako.

Ako možeš oprostiti i ZABORAVITI onda si uistinu oprostio. Jer ako ne zaboraviš, uvijek ce ti to nešto što se dogodilo negdje biti u glavi, neces imati mira, povjerenja...što je i normalno. Za sve što ta osoba krivo učini prebacivat češ mu ono ranije što se dogodilo, što si navodno zaboravio ili zaboravila.