U petak, 26. studenog 2010. godine, s početkom u 19:00 sati, u Galeriji Kazamat (Jagićeva2), održat će se otvorenje godišnje izložbe redovnih članova HDLU Osijek pod nazivom "Slikarstvo 2010".
Predgovor
Skriveno:
Generacije
Brojni su se teoretičari i povjesničari umjetnosti okušavali u interpretaciji čuvene Giorgioneve slike Tri filozofa pronalazeći tako alegorijsku sliku tri razdoblja civilizacije, tri životna doba, tri monoteističke religije (judaističku, kršćansku i islamsku) ili tri filozofa od kojih je najstariji, sijedi starac u desnom kutu slike, Platon koji skupa sa svojim učenicima stoji ispred svoje alegorijske špilje postavljajući si pitanja o smislu svijeta u kojem obitava.
No, danas će vam radije govoriti o razlikama među generacijama te će se sve promatrati kroz postotke i grafikone ili, kako bi rekao jedan kroničar vidjevši Velazquezove naslikane pijance, a što pogotovo vrijedi za vrijeme u kojem živimo: ‘Danas više nitko ne spominje Dioniza, ali zato gotovo svi, i to vrlo kompetentno, razglabaju o alkoholizmu!’
Ponekad iritantne sociološke studije o generacijama prošlim, sadašnjim i budućim, a o kojim čitamo u časopisima ili na raznoraznim internetskim portalima, žele zvučati važno i nezaobilazno ne ostavljajući prostora bilo kome tko bi se htio upustiti u probavljanje tih informacija, postajući tako nepodnošljivo pretenciozne. Naravno, bilo bi glupo tek tako odbaciti sve te informacije jer se neka obilježja koja opisuju razlike između navedenih generacija doista mogu prihvatiti kao relevantne. Doista, činjenica je da osoba rođena prije Drugog svjetskog rata ili u razdoblju od 1945. pa do 1965. (baby-boomeri) neće imati istu sliku o svijetu kao netko rođen između 1965. i 1980. (X-generacija), a pogotovo ne između 1980. i 1995.(Y-generacija). Upravo današnja mladež odrasla uz mobitele, računala, laptope i ostale kojekakve napravice ne može tek tako shvatiti nekoga tko je odrastao bez svega toga, i eventualno se koristio samo telefonom kojeg, usput rečeno, nisu svi ni imali. Vrijeme radija i ponekog crno - bijelog televizora da i ne spominjem.
Ovogodišnja izložba članova HDLU Osijek posvećena je slikarstvu, ali ne slikarstvu kao nadiđenom mediju ‘čiju su zadaću uspješno preuzeli drugi mediji i novi tehnološki postupci, koji su jednako uspješno zamijenili kist i boju.’ (I.Župan), nego slikarstvu koje je u svojoj izvornoj biti i trenutcima nastajanja društveno neprihvaćeno i neprilagođeno, iako s vremenskim odmakom ono ipak postaje socijalno. Tako će Gerhard Richter jednom prilikom izreći: ‘Prestajem raditi na slici onog trenutka kada ona počinje biti bolja od mene’, aludirajući na mogućnost da se slika sama pobrine za sebe i sprijatelji s kojekakvim kontekstima (kustoskim koncepcijama).
Među članovima HDLU Osijek, kao uostalom i u drugim takvim društvima, nekoliko je generacija. To su generacije rođene u 20. stoljeću, u stoljeću Moderne / Postmoderne i kao takve na jednoj strani baštine određeni osjećaj slobode, otvorenosti, entuzijazma, ali isto tako depresije, cinizma pa i beznađa. Različiti načini na koje se svaki od autora referira na povijest, povijest umjetnosti ili primjerice religiju, proizvod su različitih interakcija osobnih epistema, što je logično s obzirom na različita godišta i ishodišta.
Slikarstvo Marka Živkovića obiluje žarkom pastom kojom umjetnik izražava tajnu bića, a ne sebe samog. Spajanje kromatske vrijednosti, puštanje je zajedničkog rasta korova i pšenice, čime je gotovo svaka njegova slika sakralna, neovisno je li figurativna ili apstraktna.
Pavle Hegeduš već u nazivu slika sugerira svoju percepciju Kopačkog rita kao svojevrsne bazilike na čijem se ulazu nalazi predprostor, narthex, kroz ili po kojem se ulazi u nešto sveto. Profinjenim variranjem linijski slikanih stabljika i listova na jednoj, i kromatskih kontrastiranja na drugoj strani, umjetnikov doživljaj prirode je krajnje intimistički.
Plošna kompozicija s izrazitim osjećajem za kolorizam obilježje je slikarstva Tihomira Maroevića čija je figuracija samo polazište za slikarsko komponiranje.
Josip Karežić nagovješćuje sakralnu tematiku i duh obojenog vitraja koje skriva ono polomljeno, ali istovremeno i zaliječeno u svakom čovjeku.
Stišana i reducirana kromatska ljestvica u Blažanovićevom autoportretu, frontalnost poze i prazna pozadina pristup je slikara koji se nalazi u fazi kada više nema što izgubiti, oslobođen mladalačke želje za dopadljivošću pod svaku cijenu. Luka Blažanović je tako stao u red onih koji su spremno izrazili svoj stav prema životu ne krijući vlastitu psihičku konstituciju. Biomorfnost na izmaku slikarica Žanna Erdelji prezentira snažnim rastakanjem forme cvijeća, prizivajući duhove historijskog enformela, ipak ne odustajući u potpunosti od svijeta vizualne stvarnosti .
‘Poput strasti, umjetnost je emocija prepuna istine, koja odzvanja živim zvukom, kao rikanje iz lavljih ralja’, riječi su Karela Appela koje možemo slobodno pripisati i slikarstvu Tihomira Fischera koji toplo - hladnim kontrastiranjem pastoznih namaza ispisuje vlastite psihograme.
Slično razmišlja i Ratko Žaja vraćajući na sam početak egzistencijalna propitkivanja i smisao slikarskog stvaranja, (ne)svjesno centrifugirajući tri primarne boje od kojih sve drugo nastaje. I Đuro Adžić nanovo provjerava primarne boje i arhetipske geometrijske oblike, kvadrat, krug i sferni trokut, poput Ittena u već mitskom Bauhausu.
Josip Alebić uzima točku kao pra-element stvaranja čije metamorfoze možemo tek naslućivati.
Svojevrsna decorative & pattern strategija slikarstva Zorice Đuranić bavi se kombiniranjem geometrijskih i organičkih formi stvarajući time osobni ornamentalni uzorak.
Op artističke tendencije - dinamizam vizualnih sila - u slici Gorana Kujundžića dokidaju se znakovima strijelica jer onog trenutka kad želimo uživati u gibanju silnica do izražaja dolazi iznenadno ujednačivanje koje zaustavlja kretnju. Kada se usmjerimo na simbol strijelice, površina se počinje kretati vraćajući nas na sam početak gledanja.
U maniri svjetskih slikarskih tendencija na početku trećeg tisućljeća talijanka Leonilda Conti – Ribić, koja već pet godina živi u Osijeku, izlaže naslikane organičke forme na papiru velikog formata koju svjesno ostavlja bez zaštite okvira, koji u sebi nosi i određenu upozoravajuću poruku. Ovaj put je slika postala fragment kože (L. Golub) koji se hrabro izlaže pred svima, svojevrsna pikturalna aluzija na jednu osjetljivu fazu svog života.
Žestoka gesta Branimira D. Kusika, mrlje i kapanja prizivaju herojsko doba akcijskog slikarstva, no ne onog koje odustaje od vlastite jedinstvenosti utapajući se u funkcionalnom kolektivizmu anorganskih supstancija. Način na koji slika divlje životinje daje do znanja važnost ritma kao vizualna činjenica, ali i ritma kao metafora nade. Arhetipski simboli životinja ukazuju da, srećom, nije sve u ljudskim rukama.
Dora Bratelj u svom radu ostvaruje neobičnu fuziju friedrichovskog romantizma i hockneyjevskog pop arta. Kontradiktornost teme zida s ruiniranim prozorima i načina nanošenja plave boje na podlogu, kao one koja emanira nematerijalnost, ukida bliskost s mjestom, ja i tu.
Umjetnik mlađe generacije Miran Blažek s publikom uspostavlja vezu simbolima aviona i kuće te odabirom navedenih oblika upućuje na rastrganost između čvrstog i materijalnog - četvrtaste kuće kao boravišta besmrtnog - i aviona kao duhovne težnje za oslobođenjem bića zemaljskoga Ja. Otvorenost pročelja kuće kao da naglašava umjetnikovu svijest o tome da je slobodan u svakom trenutku poći kamo želi, u beskrajna prostranstva događanja, no bez Sartreovske tjeskobe. Postpopartistički prikaz krajnje emotivnog na kripto razini, uz odsustvo vidljive ugradnje emocija na površini slike.
Na sličnom tragu je i umjetnica mlađe generacije Helena Janečić koja slikajući kombinira odnose među predmetima svakidašnjice stvarajući svojevrsnu branu ispred bujice nekontroliranih doživljaja, odabirući aspekt neočekivanosti i slučajnosti u duhu postnadrealizma i ukazujući na predmetna značenja kao izvorišta poetskog.
Lana Ključarić licima iznova ukazuje ono što ona jesu –‘vrata nevidljivoga’. Izvedena u maniri strip - crtača, lica mladića svojom stiliziranošću prizivaju nove kourose 21. stoljeća, pretvorivši ih nenamjerno u vječne likove sa svojih putovanja jer ‘pravi su putnici samo oni što na put idu radi putovanja’ (Ch. Baudelaire).
Otkriće linearne perspektive u 15. stoljeću proizišlo iz zanimanja umjetnika za vidljivi svijet, matematiku i geometriju, načinilo je značajne pomake u subjektivnoj i znanstvenoj slici svijeta. Što, dakle, Hrvoja Duvnjaka navodi na upotrebu iste i kamo je usmjerio svoju točku iščeznuća (vanishing point) u kojoj se sve linije, ali samo vizualno sijeku? Suvremeni ambijenti pothodnika i tunela oslikani grubim i snažnim potezima metafore su umjetnikove nutrine u čije se dno spustio poput spiljskog slikara shvaćajući, ali ne beznadno, da je ta nikad dosegnuta točka metafora za nemogućnost dovršenja konačne slike svijeta.
Tomasović ispred slike L. Freuda Stjepana Šandrka nastavlja se na priču o nadi. Nada da smrt nije apsolutni kraj, unatoč tjelesnoj nesavršenosti, očigledno tinja u svakom čovjeku. Umjetnik je stvarne likove i artefakte naslikao u atmosferi metafizičko - oniričkog stanja / zanosa ukidajući pri tom semantičke elemente, značenjski i slikarski. Nikola Faller svojim pristupom spaja hinduističku sliku svijeta i vlastito zapadnjačko naslijeđe. Ikonografskim elementima koje odabire sugerira kako točnije gledati na napetost između mnoštva i jedinstva. Naslikani likovi konkretne su individue s vlastitom razdrtošću koje ostvaruju jedinstvo, ili to pokušavaju, sa sobom, ljudima i svim stvorenjima.
Neobičan spoj warholovskog i beuysovskog zaživio je u djelu Željke Fuderer Levak koja je jedan od najstarijih motiva jelena pretvorila u umnoženi ikonički znak, svodeći arhetipsko na strukturu i dijagnosticirajući duh vremena u kojem živi.
Stilizacija je obilježje radova Ivane Kutuzović koja odabranim motivom opisuje trenutno životno razdoblje. Je li voda simbol obnavljanja i beskonačnih mogućnosti kojima se autorica prepušta?
Zlatko Kozina ekvililbrira na granici figurativnog i apstraktnog umećući tekstovni dio kojim se služi istovremeno i kao znakom – simbole, ali i kao obojenom plohom. Zlatna boja nogu sugerira ono najranjivije, Ahilovu petu, ali istovremeno i mjesto prihvaćanja vlastite mjere.
Nepobitna je činjenica da ono što vidimo na izložbi jest mnoštvo uglavnom četvrtastih oblika - podloga - na koje su naneseni slojevi boja u raznoraznim tehnikama radilo se o imanentnim ili deklarativnim porukama, vanjskim ili unutarnjim poticajima, umjetnicima koji brzo skeniraju tekst, izdvajajući pri tom najbitnije informacije (Z. Pavlić), svrstavajući se u kategorije najobavještenijeg dijela stanovništva, ili pak o umjetnicima koji odbijaju gotovo ikakav upliv izvanjskog, zadovoljavajući se samodostatnošću svoje umjetničke vizije. A tu su uvijek i oni koji ne pripadaju niti jednoj od ladica. Ipak, u utrci za naklonost publike niskog tona svi imaju jednake startne pozicije. Kako?
Zanemarujući sve strategije i kontekste, možda i samu narativnost, prisiljeni smo, na sreću, prihvatiti nenamjerni aspekt oslikane površine, aspekt kojeg je Maljevič nazvao senzibilitetom, čije odsustvo i dalje promiče mnogim stručnim žirijima na likovnim manifestacijama širom svijeta. To blago, cjelovitost i punoću (R. Hughes) i dalje traže sve generacije tragača za blagom, zureći u tamu špilje, zadubljeni u vlastite misli. Koliko je netko u tome uspio, javnost će, nadamo se, osjetiti. Iako neki, među njima i poneki umjetnici, vjeruju da se stvari ne mijenjaju, promjene kolektivne svijesti i savjesti su ipak neumitne, jer srećom, evolucija kroči prema duhu (M.Crvenka).
Nebitno
