« Nit' mladost imaš ni starost,
već kao da si poslije jela,
u snu snivao i jedno i drugo »
William Shakespeare
Svakome od nas pripada njegovo trajanje i treba ga uživati u komadu. A mi tako plahi, svojom ga nespretnošću neprestano dijelimo i usput ne pokupimo rasute mrvice. Ponekad komadamo vrijeme tako žustro da nam najsitniji trenuci ne predstavljaju zadovoljstvo, a u njima se itekako možemo nauživati. U stvari, trenuci koje zanemarujemo kao lišće su tvojih parkova i čine dragocjenu cjelinu nas samih. Bez obzira što su za nas i za tebe konačan broj, oni su neprocjenjivo bogatstvo. Iz godine u godinu, kako kroz nas prolaze i mi prolazimo kroz njih. Kao rijeke tečemo i jedni druge prožimamo u svim smjerovima. Iako smo toliko ovisni o pješčanom satu nismo samo zrnca čija je sudbina zapisana u njemu. Mi smo ti koji ga svaki puta ponovno okrenemo da nečije trajanje krene ispočetka.
Svako naše trajanje po svom nepisanom pravilu, nakon neprospavanih noći, još neko vrijeme uživa u izmišljenom nebu koje puni znatiželjne oči maglovitim obzorima. Za razliku od starosti, koja u transu posjećuje ulice, mladost bezbrižno i lako zanemaruje potrebu za odmorom. Uhodana varka zanosa dovoljno dugo odvlači njenu pažnju, pa se naslage svih godišnjih doba kao posljedica dugogodišnjeg tumaranja, polako ali sigurno, neprimjetno talože. Nekoliko takvih dana za redom ne predstavlja razlog za ozbiljnu zabrinutost, ali temeljito i svakodnevno iscrpljivanje mora jednom slomiti njen otpor i ona će na izmaku snaga bezuvjetno pristati na smirenje. Uglavnom je već kasno kad na površinu izađe tisuću oblika zakašnjelih pitanja. Istrošena, bez dobre pripremljenosti, mladost tada samo nezadovoljno čeprka po brazdama pamćenja, ali s tim pitanjima ne može popraviti stanje, jer odgovori koji u takvim trenucima pristižu za nju uglavnom nisu prihvatljivi.
Vremenski izazovi nameću mjeru opreza i za to se uvijek treba iznova strpljivo i dobro pripremiti. Najbolji dokaz si ti. Tvoja tisućljetna postojanost sama po sebi govori o tome kako i na koji način treba vladati sobom. Prošao si i prolaziš kroz stoljeća sa svim našim strahovima i svim našim ushićenjima, pa opet tu na istom mjestu, sve ljepše i svečanije izgledaš. Shvaćaš koliko smo ranjivi i da naša mladost nije slična tvojoj, niti se može mjeriti s njom. Osim što je putena i nesputana, gorljiva je i nestrpljiva, a tvoja kao da nikada ne izgara, vječno obasjava naše poglede i naša srca. Predodređeni smo gledati tvoju neprolaznost, a tebi kao da je suđeno, uporno štitiš našu slabost. Svjestan si koliko nas pritišče taj naš strah od starosti. Boljka je to zvana dokolica, jer da nema nje, ne bismo razmišljali o nemogućem, o eliksiru u koji potajno ulažemo svu svoju energiju kao da smo baš mi odabrani za vječno poimanje istine. Možda će baš oni za koje smo ponovno okrenuli pješčani sat uspjeti usporiti istjecanje mladosti i na taj način budućima približiti maglovite obzore trajanja.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
Muško
