U
Galeriji Waldinger, Fakultetska 7 (Tvrđa), u petak
22. svibnja 2009. održat će se otvorenje izložbe
"Fotografije" Ivana Posavca. Početak je
u 20:00 sati. Izložba će biti postavljena do 14. lipnja 2009.
Fotografija Ivana Posavca ključan je dio hrvatske suvremene umjetnosti. Iako izlaže već više od tri desetljeća, on nikada dosad nije samostalno izlagao u Osijeku. Zato ova izložba pokazuje neke od najpoznatijih i najboljih kadrova njegovog opusa. Ova izložba nije i ne može biti retrospektiva, ona samo ukazuje na ključne i nezaobilazne punktove. Izložene fotografije treba shvatiti kao mjesta na koja je usmjeren spot, mjesta koja su akcentuirana u jednoj puno dužoj i puno složenijoj vizualnoj, fotografskoj priči.
Balans tom retrospektivnom sažetku čini niz novijih panoramski snimaka povećanih posebno za ovu izložbu. One ukazuju na kontinuiranu prisutnost Posavčeve fotografije. Specifičnost panoramskog drastično izduženog kadra i utišani autorski kôd čini dobar kontrapunkt oštrici klasične tvrde i opore crno-bijele fotografije Ivana Posavca.
Najraniji radovi po kojima pamtimo Posavca potječu iz sedamdesetih godina, iz vremena kada je studij veterine definitivno zamijenio studijem kamere na zagrebačkoj Dramskoj akademiji. Muškarac sa zavijenom glavom (Zagreb, 1974.), Posavčev djed s puškom (Dužica, 1974.), dvojica dječaka u odjeći ministranta.(Kotari, 1974.) snimljeni su sedamdesetih a već sadrže kristalnu čvrstoću, jasnoću i britkost pogleda klasičnog Posavca. Većina je ovih fotografija objavljena kasnije „Poletu“ i na njima se izgradila takozvana poletovska estetika. Njezina duhovitost, brzina opažanja, beskompromisnost, eksplicitni nedostatak ikakvog dodvoravanja „modelu“. Često optuživana za namjernu ružnoću ova je estetika nosila mnogo više lijepe i dirljive iskrenosti.
- Polet nam je dao mogućnost. Mogli smo biti ne znam kakvi fotografi, da nije bilo Poleta puno se toga ne bi dogodilo. Moraš znati da je Goran Trbuljak uzimao materijale koji su njemu bili dobri za priču. I to je bio problem svih Poletovih fotografa. Ja sam vrlo često bio jako nervozan oko njegovog odabira. on je birao materijal koji mu je trebao, koji je potencirao novinsku priču. To su novine. A mi smo htjeli da fotografija bude autonomna i da govori za sebe.
Međutim ti to, koliko god bio snažan, koliko god energije upumpao u to, ne možeš postići.
Koliko nam je Polet davao, toliko nas je i kočio. Htio ti ili ne, oni kad ti daju neki prostor, oni te i usmjeravaju…Da nije bilo tih ograničenja priča bi se značajnije razvijala…
Dio svoje slobode izborili su famoznim crnim rubom koji je zaštitni znak i Posavčevih fotografija iz toga vremena ili bolje rečeno svih njegovih crno-bijelih fotografija snimljenih analogno. Danas i Posavec najčešće radi digitalno jer takvi su jednostavno zahtjevi posla, i zakoni zanata novinske fotografije. No u ono vrijeme crni je rub ukazivao na dio izborene autonomnosti. Možda nisu mogli utjecati na poziciju niti na veličinu fotografije na stranici novina ali je crni rub obavezao grafičkog urednika da poštuje cjelovitost autorskog kadra.
Inzistiranje na nepromjenjivosti inicijalnog kadra upućuje na ravnopravnost svih elemenata na slici. Mnoge od fotografija objavljenih u Poletu postajale su prije i mimo te funkcije u kojoj su publicirane. Na mnogima od tih slika snimljeni su njegovi djedovi, susjedi, bratići. Ali na sasvim jednak način mnoge od fotografija koje su rađene s vrlo preciznom narudžbom za određeni novinski tekst kasnije funkcioniraju kao njegovi najznačajniji umjetnički radovi. Posavec jednostavno uvijek radi za sebe i izvlači maksimalno iz situacije, iz slike, možda čak iz kamere koja mu je u ruci?
Zato njegovi kadrovi imaju specifičnu gustoću i zasićenost koja istovremeno prijeti da eksplodira dramom i da eksplodira od smijeha. Marija i Vladimir Bakarić okrenuli su leđa objektivu i odlaze iz kadra koračajući po svečanom tepihu među stolicama reprezentativnog salona državnog vrha. Njihovo je vrijeme završilo. Nasuprot njima željezničar i željezničarka dočekuju vlak. Oni stoje na vratima svoje skromne postaje i gledaju nas s osmjehom. I u jedan i u drugi prizor Posavec ugrađuje sitnu neizvjesnost, nesigurnost, neki neobični višak sadržaja, kao da prizor pred nama ipak ima još neko drugačije značenje.
Što jednu fotografiju razlikuje od druge? Što se u fotografiji mijenja kroz povijest? Što je različito od autora do autora? Fotografska je tehnika relativno jednostavna i ona zapravo daje manje mogućnosti stilskih razlikovanja nego neki drugi mediji vizualnih umjetnosti. Stoga je kod fotografije najbolje vidljiva ona najvažnija promjena koju autor može postići – promjena pozicije.
- Mislim da je presudna stvar energija. Imaš foto aparat, imaš istu emulziju, imaš isti film i isti cvijet ispred sebe. I jedno je smeće a drugo to nije. Ja sam sve svoje fotografije recimo njih devedeset i osam posto napravio za nekoga tko to mora objaviti. Ove fotografije napravljene su po narudžbi.
Dakle u većini slučajeva većina elementa kao što je motiv, kadar, kontekst, ambijent bili su već predodređeni nekim sasvim drugim okolnostima, a ipak su sve ove fotografije tako čitljivo Ivan Posavec. Njegov objektiv, njegovo oko je pomalo bezobrazno, duhovito i zajedljivo. Ono je suosjećajno ali bespoštedno.
Umjetnost kraja sedamdesetih i početka osamdesetih kojoj pripada dobar dio izloženih radova, i unutar koje je Posavec gradio svoj oblikovni princip, obilježava autoreferencijalna analitičnost. To je doba kada se umjetnost u aktivnom sukobu s konceptom građanske kulture pokušava potpuno razotkriti, razgoliti pred svojom publikom. Želi razbiti sve ustaljene ideje o tome što bi umjetničko djelo trebalo biti, teži preispitati sve uzore i ići što je moguće dalje u iskrenosti i otvorenosti svoga napora. I iako im to zapravo nije primarna namjera radovi toga trenutka u svojoj su ekstremnoj otvorenosti često šokantni. Većina ovih postavki vrlo točno opisuje promijenjenu poziciju koju Posavčeva fotografija, to jest on kao autor zauzima. On nije brutalan, on nije okrutan. Nježan je, ali iskrenost s kojom nastupa može zaprepastiti.
Osamdesete u svim segmentima umjetničkog izraza pa tako i u fotografiji donose afirmaciju govora u prvom licu. U svakom kadru Ivana Posavca prisutna je njegova osobna ranjivost, vidljiv je on sam podjednako kao i model pred objektivom. Bespoštedna iskrenost postoji s obe strane i ona je zabilježena i na fotografiji. To je ta promijenjena pozicija. Nema promatrača, svi smo sudionici.
Posavec misli u parovima. Postavljanjem fotografija u parove on potencira neke pravce njihovog otčitavanja. Parovi otvaraju mjesto za međusobnost, za višestruko interferirarnje, za sklizanje značenja. Uspostavljanje parova koji nisu vezani jednostavnim asocijacijama navodi da se obrati pažnja na nešto pomaknuto od primarnog sadržaja. Pomaknuto u smislu slike, to jest njenog značenja koje se ne podudara u potpunosti. kao neoštra slika, kao zvuk sa pazvukom
Muško
