| 
 Dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, znanstvena savjetnica
Hrvatski institut za povijest – Zagreb,
 Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
 Slavonski Brod, Republika Hrvatska
 
 Holokaust u Osijeku
 
 Židovi su u Osijeku prve naznake antisemitizma uočavali od sredine 30-ih godina
 20. stoljeća kada su do njih, gotovo svakodnevno, stizale vijesti o dolasku židovskih
 izbjeglica iz hitlerovske Njemačke na tlo tadašnje Jugoslavije. No, u tim vijestima još i
 1939. nisu u osječkoj židovskoj zajednici posve naslućivali one opasnosti koje će uskoro
 doći. Međutim, sa sve očiglednijim približavanjem rata antisemitski pritisak jačao je i u
 Osijeku što su osječki Židovi osjetili od jeseni 1940. kada su se na zidovima kuća u
 središtu Gornjega grada pojavili kukasti križevi, znakovi lokalne njemačke kulturne
 zajednice (Kulturbund) i grafiti ŽAP – „Živio Ante Pavelić“. Takovu su promidžbu
 najviše poticali članovi Društva prijatelja Njemačke i članovi Kulturbunda, inače
 pripadnika njemačke narodnosti, kojih je u Osijeku početkom 1940. bilo oko 14.000, da
 bi u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) taj broj dostigao 18.000.
 Većinu Židova nije na odlazak iz grada i države potaknula ni parola „svoj svome”, kojom
 je propagiran tzv. ekonomski nacionalizam (a u Osijeku su gotovo sve trgovine, obrt i
 industrijska poduzeća bili u vlasništvu Židova). Još nisu posve temeljito procjenjivali i
 žestoke optužbe na račun Židova za sve nevolje pa ih većina u Osijeku, kao i drugdje u
 Hrvatskoj, Jugoslaviji i u Europi, očigledno nije slutila da će sve to završiti na
 najstravičniji način: Holokaustom.
 Usprkos antisemitizmu i svim nepovoljnim okolnostima činilo se i u prvom
 tromjesečju 1941. unutar osječke židovske zajednice da se život i dalje odvija uobičajeno
 i normalno. Židovske bogoštovne općine u Gornjem i Donjem gradu i dalje su
 okupljališta osječkih Židova, a rad je u njima imao uobičajeni ritam; prikupljao se
 bogoštovni (vjerski) porez, donacije za KKL, KH i Šekel, organizirane su humanitarne i
 druge akcije. Iako se društveni život unutar Židovskog nacionalnog društva (MCO),
 židovskih gospojinskih društava, Židovske ferijalne kolonije, Udruženja cionističkih žena
 (WIZO), Hevra Kadiše i Kulturne sekcije Židovskog športskog društva Makabija znatno
 Page 2
 2
 smanjio, ipak su pojedine aktivnosti još uvijek i tada privlačile pozornost. Društva su
 povremeno organizirala predavanja u velikoj dvorani čitaonice MCO, iza
 „gornjogradskog templa“, tj. sinagoge, u Županijskoj ulici, a posljednju organiziranu
 priredbu, u velikoj dvorani zimskoga vrta Grand hotela, organiziralo je Udruženje
 cionističkih žena početkom travnja 1941. godine.
 Njemačke su jedinice u Osijek ušle 11. travnja 1941., dan nakon proglašenja
 NDH. Budući da je građanstvu objavljen proglas „da dočeka njemačku vojsku“, prve
 motorizirane odrede njemačke vojske dočekali su domaći Nijemci oduševljeno. Pošto je i
 prije uspostave NDH, ustaški pokret ugradio antisemitizam u svoje ideološke temelje,
 ono se počelo odmah provoditi diljem NDH čime se ostvarivao ustaški politički program
 utemeljen između dva svjetska rata. U takovim prilikama prestalo je djelovanje obje
 osječke Židovske bogoštovne općine. Gotovo ništa nije ostalo od raznovrsnog općinskog,
 prosvjetnog i društvenog prijeratnog djelovanja. Iako je sredinom svibnja 1941.
 obnovljen rad gornjogradske Židovske bogoštovne općine djelovalo se u novonastalim
 okolnostima samo u svrhu preživljavanja jer je i u Osijeku obrazac za protužidovstvo bio
 standardan i uobičajen: događaj u kojem je na bilo koji način sudjelovao neki Židov
 generalizacijom se odnosio na sve Židove ili pripisivao svim Židovima, optužujući ih pri
 tome kao kapitaliste, plutokrate, komuniste, masone i slično. Prvi tjedni nakon
 proglašenja NDH osigurali su antisemitskoj politici čvrste temelje uspostavom
 protužidovske pravne regulative. Donošenjem niza protužidovskih zakona i uredaba
 Židovi su postali građani drugoga reda, a ubrzo i nacionalna i vjerska skupina izvan
 zakona što je i u Osijeku “širom otvorilo vrata” njihovu stradanju. Učestali su progoni i
 sve češća uhićenja Židova. To vrijeme obilježeno je otvorenom diskriminacijom i
 napadima na Židove, prisiljavanjem na teške i ponižavajuće radove te razne oblike
 maltretiranja i šikaniranja. Česta su bila skrnavljenja grobova na Židovskom groblju,
 uništavanja židovskih trgovina, poduzimane su kontribucije, pljačke, uveden je i
 policijski sat za Židove, a organizirane su i ostale antisemitske manifestacije. U osječkim
 tvornicama, trgovinama, obrtničkim radionicama, školama, zdravstvenim ustanovama i
 drugim institucijama popisani su svi Židovi te su ubrzo počela njihova otpuštanja, i to bez
 prava na mirovinu i otpremninu. Istodobno je pod okriljem zakonskih propisa i odredaba,
 i prije nego su poslani u koncentracijske logore, osječkim Židovima opljačkana sva
 Page 3
 3
 pokretna i nepokretna imovina. Preko noći su židovske vile, kuće i stanove, sa
 skupocjenim namještajem i drugom imovinom, zaposjeli tadašnji visoki funkcionari
 politike, vlasti i vojske, a dojučerašnji vlasnici su samo s najpotrebnijim odjevnim
 predmetima napuštali svoje domove i smještali se na periferiju grada. Židovi su živjeli u
 stalnom strahu i očekivanju iznenadnog uhićenja i deportiranja u logor. Sva ta događanja
 trebala su biti jasan zastrašujući znak osječkim Židovima da su uspostava i djelovanje
 NDH bili negacija, zapravo zatiranje, svega vrijednoga što su Židovi u Osijeku u
 zajedništvu s drugim Osječanima ostvarili u prohujalih stotinjak godina u gospodarskom,
 zdravstvenom, kulturnom, društvenom, sportskom i inom životu grada.
 Antižidovske zakonske odredbe i druge mjere, čija je primjena dramatično
 utjecala na položaj Židova u mjesecima koji su slijedili primjenjivane su tako brzo da se
 osječki Židovi, žrtve tih odredaba i mjera, nisu snalazili, a sve je bilo usmjereno prema
 konačnom uništenju židovstva. Bilo je sve očitije da bi morali napustiti grad, pa su
 malobrojni najodlučniji napustili Osijek, pa i Hrvatsku (jedni odlaze u susjednu
 Mađarsku, a drugi u Primorje i Dalmaciju, tj. talijanski dio NDH). Bilo je i onih koji su to
 željeli učiniti, ali za odlazak nisu imali dovoljno novaca; nisu imali ni veza ni rodbine na
 koju bi se mogli osloniti. Bilo je i onih koji su odgađali bijeg nastojeći prvo smjestiti
 ostarjele roditelje, zbrinuti oboljele ili djecu jer je s njima bilo teško neprimjetno otići.
 [b]Stoga je veći dio Židova ostao u Osijeku, gdje se morao pokoravao svim odredbama i
 naredbama sve do travnja 1942. kada je provedena getoizacija, tj. iseljavanje u tzv.
 židovsko naselje izgrađeno na međi između Osijeka i sela Tenje. Do kolovoza se tu
 zateklo oko 3.000 osječkih Židova i Židova iz okolice Osijeka te je zbog velikog broja
 zatočenika stanje u naselju, koje je postalo sabirni logor, bilo više nego očajno; velik broj
 zatočenika za koje nije bilo smještaja, a i pitanje ishrane više nije bilo ostvarivo. Zbog
 toga su iz getoiziranog židovskog naselja u Tenji, tj. privremenog tranzitnog logora, 15. i
 22. kolovoza 1942. transportirani svi Židovi u koncentracijske logore (u Jasenovac oko
 200 i oko 2.800 u Auschwitz). Tako je sabirni logor Tenje prestao postojati. Bio je jedini
 logor u NDH u kojem su bili zatočeni samo Židovi oba spola i svih uzrasta te jedan od
 primjera povezanosti ustaške rasne i etničke politike s istom takvom politikom nacista.
 Tada je nestalo 90% članova osječke Židovske bogoštovne općine.
 Page 4
 4
 U Osijeku je nakon tog transporta ostalo oko 300 Židova, i to isključivo
 pokrštenih, tj. oženjenih ili udanih za osobe “arijevske krvi”. Iako je nastupilo vrijeme
 smanjenog interesa ustaških vlasti da se pronalaze, hapse ili deportiraju preostali Židovi
 život im je bio otežan, jer je većina bila pogođena mjerama protiv Židova. Ostali su bez
 stanova i kuća, trgovina i druge imovine, izloženi šikaniranju i optužbama, ali su bili
 izuzeti od deportacije.[/b]
 |