Kada iza zatvorenih očiju zavlada pustoš, dogodi se da ne prepoznamo obrise karaktera s kojim smo se donedavno služili. Učine nam se nerazumljivim neobične konture. Mi u stvari sjedimo u transu, ludujemo njihovim nerazjašnjenim putovima i bezuspješno opravdavamo tisuće razloga zbog kojih uljepšavamo svaki kut svog postojanja. Ili smo opsjednuti potrebom nedokučivih načina smirenja ili za uzvrat, samo u sebi skrivamo odluku o tome da smo spremni dati sebe kao najvredniji zalog.
Iznosimo na dnevni stol svoja svakodnevna maštanja i najprihvatljivija nam se zamjena čini ono rješenje kada sa tvojih slatkih obraza od ranog jutra do kasne večeri, kao na kakvoj berbi, sakupljamo šarenilo raznobojnog okusa. Naša suptilna osjećanja tek tada počinju istinski važiti i jedino mjerilo po kojem se prepoznajemo, najblaže rečeno, jest želja biti što uspješniji u nadmetanju. I tako iz dana u dan, bojeći se izgubiti ono što je dobro, još više ti se približavamo i sve smo dalje od škrtog i sumornog utočišta naših nesigurnosti. Vraćamo se u svoje postelje uvjereni kako ćemo i daljnje biti dio tvoga razumijevanja. Iako znamo umorni i zaneseni leći, razmišljamo o dobivenoj milostinji kojom nas malo po malo obuzimaš i vlastitim porivima privodimo kraju svu onu neizvjesnost koje se toliko plašimo.
A što je izvjesno!? Izvjesne su činjenice. One su svakodnevno stvarne i nezasitne za trajanja našeg razmišljanja. Njihova glad ne prestaje s našim predrasudama. Ta glad je poput uragana ubitačna i nemilosrdna, lomi sve pred sobom. Pred njom ne možemo pobjeći. Ne možemo se sakriti pred karakterom grada koji toliko volimo, jer naš je odraz jednako važan za mir kao i svaka kap bezbrojnih kiša što se zrcale u vlažnosti tvojih pločnika. Znaš to i ti, pa se propinješ ne bi li svoju važnost približilo onoj vječnoj spoznaji o karakteru viših sila.
U karaktere se nažalost ponekad preoblačimo. Njihova raspoloženja čuče u nama, iskrivljujemo ih jer se ne stidimo svoga mijenjanja. Jedino smo ustrajni u nastojanju da drugačije izgledamo, da smo izvan sebe zadovoljni. Ali ti u sebi imaš sve naše karaktere. Bivše i sadašnje. Čuvaš ih kao buduće tvoje predviđanje našeg nastajanja. Posjeduješ star i dobro uhodan osjećaj. U njega nikada ne sumnjamo, jer se budiš ispravan, a mi svoj san prekidamo svakakvim nervozama. Sumnjamo u karakter vlastitog sanjanja, a ono se jedino i održava u nama kao pokretačka snaga daljnjih putovanja. Kroz nervoznu svijest, ispresijecanu nedoumicama, to nas sanjanje spašava od silno nepredviđenih zabuna. Sve što se događa ima svoj razlog, ali ne mora se baš točno na vrijeme dogoditi. Potrebna je mala odgoda, malo odmora za nas i za sve ono što u nama nestrpljivo čeka svoj red. Ti si se barem izoštrio očekujući nas! Ti dobro znaš što za nas predstavlja svaki dan. Čekamo njegov kraj kako bismo se radovali novom početku.
Noć je nešto drugo, ona smiruje i uspavljuje, a to uspavljivanje njena je moć nad nama. Tada smo najranjiviji, ali istovremeno sva su nam vrata mašte otvorena. Prošlost i sadašnjost, izmiješani u snu, čine budućnost ljepšom. Ne postoji pravilo po kojem se život može predvidjeti, ali prolazeći tvojim ulicama primjećujem koliko ulažeš truda kako se ono jučer u nama ne bi ponovilo, već svako naše buđenje pamtiš i primaš drugačije. Zasluga za to prije svega pripada tebi i tvom nastojanju da izbrišeš svaku našu sumnju da smo samo privremeno ovdje. Jedno naše prijepodne posvećeno tebi, tvoje je pamćenje. Jedna naša šetnja kroz drvored tvojih parkova, pamćenje je tvojih zagrljaja.
Tekst Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
Muško
