Savršena doza kazališne čarolije i topline

Upravo želje oca Ivice Lučića bile su joj „okidači“ da izv. prof. ArtD. Maja Lučić (koja već više od 15 godina predaje na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, a glumu i lutkarstvo je diplomirala u Bratislavi, na Kazališnom odsjeku Umjetničke akademije, te nakon toga i doktorirala lutkarstvo) sjedne, napiše, a na koncu za Dječje kazalište Branka Mihaljevića i režira predstavu Djedova priča.

Poželio je Majin tata - dugogodišnji glumac, a posljednjih nekoliko godina i ravnatelj donjogradskog kazališta - monodramu i to lutkarsku, koja će izniknuti na crticama i stihovima nekoć iznimno popularne radijske emisije Jutromlat, koju je sam i osmislio i realizirao ovaj višestruki slavljenik. Iako joj je to otac i reklo bi se da se tekst pisao sam, ono čemu je 100-njak gledatelja svjedočilo na premijeri nije sve Maji „došlo preko noći“, nego je dugo promišljala i smišljala, a na koncu krenula od prve rečenice u očevoj knjizi Preko crvenog ni za živu glavu: „Biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu.“ Maja je iz knjige „posudila, ukrala i otuđila“ tekst još poneke pjesmice i na to je vrlo ponosna.

Ponosni su svi bili što je toga petka u Dječjem kazalištu bilo više razloga za slavlje i svečanost: osim što su imali premijeru (što se od teatra i očekuje), ravnatelj Ivica Lučić slavio je 30 godina umjetničkoga rada i 65. rođendan. A Djedova priča nije imala samo premijeru 28. travnja, nego i pravu svjetsku praizvedbu, kako je to dva dana ranije na tiskovnoj konferenciji rekla voditeljica propagande Tatjana Grganović.

S obzirom da je bio istinska zvijezda večeri, priliči mu i da je imao najveću tremu. Ivica je Lučić priznao da je dugo sanjao monodramu, ali i predstavu koju će režirati njegova kći, za čiji je životni poziv upravo on odgovoran. Radili su i u kazalištu i „doma“, a tata joj se, kroz smijeh je rekla Maja, itekako „petljao“ u posao. Premda je glavni lik Djed, a temelj su priči Ivičin odnos s unucima, Maja je u priču uplela i situacije i emocije koje ona i sestra pamte i nose iz vlastita odrastanja, obojenoga igrom, ljubavlju, brigom, toplinom, učenjem, što su dobivale i od oca i od majke. Neke su scene i ideje rođene i usput, baš kako to obično biva u kreativnim procesima, kaže 37-godišnja Maja, koju znamo i kao redateljicu Priče s morskog dna iz 2017.

Za rad na predstavi imali su „puno malo vremena“, a do onoga što je publika gledala i što će gledati (doznajemo da se predstava prodaje „kao luda“ i da je zanimanje publike na neviđeno bio odličan), došlo je uz Ivičina ukočena leđa, poneku modricu, nažuljana koljena i sl. Prirodno je to za lutkare, kaže Ivica, u čijoj je obitelji igre oduvijek bilo na pretek, a tako je i danas.

- Moj tata je najbolji na svijetu i može sve pa ga nisam štedjela – „opravdavala“ je Maja svoj spartanski režim, bez kojega ne bi bilo, znaju svi, ni ovako lijepoga rezultata, do kojega je redateljica došla i zahvaljujući pomno odabranim suradnicima: Aleni Pavlović povjerila je „lice i naličje Djedova svijeta“ (scenografiju i kostimografiju); nekoć profesoru, danas kolegi i prijatelju Petru Eldanu prepustila je zvučnu magiju, tj. glazbu; onu svjetlosnu potpisao je Igor Elek. Svi koji dođu pogledati ovu predstavu, uvjerit će se da su svi napravili svoj posao tako da je nama izgledalo kao da „nisu radili uopće“, jer je sve tako savršeno sjelo na svoje mjesto, kao da je oduvijek tu i kao da je baš tako ili nikako drukčije moralo biti.

Kako je riječ o monodrami, dodatnu toplinu postigli su i fizičkom bliskošću glumca i gledatelja koje su smjestili na scenu u neposrednu blizinu Djedu, a lutkarski su rekviziti zapravo bili uporabni predmeti poput jastuka, drvenog vlakića, naramka knjiga. Sve je to Ivica prigodno oživljavao (uspavljivao jastuk, hranio drveni vlakić i sl.). Dodamo li tomu drveni liegestuhl, kolijevku, jedan poput oblaka mekani i čupavi bijeli tepih i jedan na Mjesec nalik luster – dobili smo sve što je Djedu trebalo da nam isporuči lutkarski mišljenu kazališnu čaroliju, punu topline, koja je završila - suzama. Srećom, suzama je tu upravo mjesto, kao što je ozbiljnim pa i teškim životnim temama i nedaćama također povremeno mjesto u teatru.

Priča počinje nekoliko dana prije Kristijanova rođenja, uključuje prvo djedovo uspavljivanje unuka Kristijana, prvo hranjenje, prvu igru, prvo čitanje, prve tajne…

Monodramsku formu redateljica je Maja vješto „razbila“ snimljenim narativnim elementima, da Djed malo predahne i zraka udahne, da pojasni kontekst, olakša prohodnost kroz priču.

- Nikada nemojte odrasti, ostanite uvijek dijete negdje u sebi, igrajte se - kao što se Ivica Lučić (i sam dvostruki djed) igra već tri desetljeća, s obitelji kod kuće, ali i na poslu, zadovoljno priznaje. Proveo je veći dio 45-minutne predstave na koljenima, u čučnju, rastegnut, sagnut, zgužvan, kao da su mu 35, a ne punih 65 godina. S obzirom da unuke obožava, bilo mu je lijepo i lako uživjeti se i uživati, bilo je jasno svima.

Uz atmosferičnu glazbu i ambijentalno svjetlo gledatelji su se osjećali kao kod kuće, a mnogi odrasli prisjetili svoga djetinjstva.

Djedovo/roditeljsko strpljenje, ljubav, briga, razumijevanje bezgranični su i učinit će sve za svoje malene najmilije pa ako treba i nekoliko puta „otputovati na Mjesec“, prihvatiti izmišljene prijatelje i neprijatelje – pokazali su to ovom predstavom Maja, Ivica i ostatak autorske ekipe.

Zadržali se na finoj granici igre – kazališne i stvarne, vješto izbjegavši patetiku i ponudivši savršeno odmjerenu dozu topline. Dobar je ritam zadržala predstava od početka do kraja i dramaturški, glumački. Sve je odisalo skladom (umjetničkim i ljudskim), pravom mjerom (svega je bilo taman), razvidno da je radni proces počivao na poštivanju i uvažavanju. Ne čudi, stoga, da je Ivica (koji je uz mnogo cvijeća, glasan pljesak, povike Bravo! i karikaturu koje je dobio na dar) na naklon izašao brišući suze.

Topla preporuka za sve naraštaje, kako sadašnje, bivše i buduće unuke i djedove i bake, tako i roditelje, mlade. Nemojte biti od onih koji će požaliti jer im je ovaj naslov promaknuo.








Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dubravka Petrić