Višegodišnje težnje urodile plodom: imaju HIT za mlade

Strateško je planiranje važno, ni kazališta tu nisu iznimke, a ne trebaju ni biti. Važnost osmišljavanja strategije za uspješnu tekuću sezonu, ali i kao osobnu iskaznicu za sve buduće sezone, prepoznalo je odavno i osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića. Između inih kreativnih odluka, odlučili su ostvariti bliskost s mladima, publikom u onom škakljivom procjepu između malih i odraslih.

Skovali su plan i počeli primjenjivati taktiku kako upravo tu skupinu publike dovesti bliže sebi. Sudeći prema najnovijoj premijeri (10. ožujka 2023.) odabrali su dobru strategiju koja donosi željene posljedice i približava publiku: odlučili su se za tekst suvremenoga njemačkoga književnika, slikara i ilustratora Wolfganga Herrndorfa (1965. - 2013.) Čik – najbolje ljeto od svih (prošle godine objavljen u prijevodu Ande Bukvić Pažan, u izdanju nakladnika In. tri.), za koji bi definitivno bilo dobro da nekada „upadne“ i u lektiru. Po prvi puta za njihovo kazalište režije se prihvatio Samo M. Strelec (dobro poznato ime onima koji prate rad osječkoga HNK-a), prijevod je dramatizacije Roberta Koalla napravio Damir Mađarić.

Strelec (autor i koncepta scenografije vrlo pristale za priču o Andreju Tschitschatschowu Čiku - berlinskom 14-godišnjaku, kao i većina njegovih vršnjaka, zaglavljenom između dječaštva i nadolazeće odraslosti, dakle točno u tinejdžerstvu - publiku i sva potencijalna gostovanja, jer je iznimno modularna, a svojom jednostavnošću olakšava nastanak novih konstrukcija) je svoj posao odradio zanatski vrlo dobro. Dobro je podijelio uloge – naslovnu povjerivši 29-godišnjem lavu Gordanu Marijanoviću (kojega lavom čini ne samo njegova kosa, nego i hrabrost i srčanost prihvaćanja uloga iz vrlo različitoga i širokoga dramskoga dijapazona), a glavnu, njegovoga najboljega prijatelja Maika iskusnom i dokazanom Srđanu Kovačeviću (koji pred sobom nije imao nimalo lak zadatak, ali je ispunio naša očekivanja). Gordan je kao Čik „razvalio“. Nije mu još ni 30, od njega smo doživjeli mnogo, no uspio je iznenaditi svježinom, „neprepoznatljivom“ izvrsnošću (da, to ga čini velikim, da i oni najmlađi u publici komentiraju da je jasno zašto je uvijek glavna uloga baš njegova), izvornošću. Da, izrastao je u glumčinu, a tek je počeo. S njim je scenu glumački kreativno ispunio Srđan, dajući sve od sebe.

U brojnim su se ulogama pokazali i dokazali i svi ostali članovi ansambla. Svakako izdvojiti treba odličnu Ivanu Vukićević kao prpošnu djevojčicu Isu. Ne samo da je bila vizualno lijep dodatak sceni, nego je i svoju minijaturu baš izbrusila, pokazavši da nema malih uloga, nego samo malih glumaca, što ona sigurno nije. Bilo je to kratko, ali slatko osvježenje.

Isto to vrijedi i za iskusnu Aretu Ćurković, koja je bila lepršava kao luckasta logopetkinja i „pružateljica“ prve pomoći (ili bolje rečeno, odmagateljica). Scena vožnje urnebesna je po svim kriterijima, što je publika i prepoznala i nagradila spontanim reakcijama, ali i onima ciljanima na kraju.

Scena s Horstom Frickeom doslovce je presjekla dječju igru (koja ni po čemu nije bezazlena), a Ivica Lučić opravdano je „ukrao“ svojih 10 minuta predstave.

Otac Maika Klingeberga bio je siguran Tihomir Grljušić, a profesor Wagenbach dojmljivi Đorđe Dukić. Friedemannova majka bila je Lidija Helajz, a medicinska sestra Kristina Kovačević (dobro je iskoristila malu minutažu). Grgur Grgić kao dječak Friedemann te Tena Milić Ljubić kao Tatjana Ćosić (u videoprojekcijama) i poslovna asistentica imali su najmanje zahtjevne, no važne zadatke.

Učinkovitiji način postizanja cilja - u kazališnom činu prije svega - u svakom je slučaju uspostavom ravnoteže s elementima koji su u rukama vaših suradnika. Samo M. Strelec i tu je bio uspješan. Igor Valeri potpisuje glazbu. Od uistinu mnogo odličnih glazbenih brojeva, sve je autorsko (skladano) Valerijevo djelo, osim tri broja: The White Stripes, Richard Clayderman Balada za Adeline i „nešto citata Beyonce“, kako nam je sam rekao. Moćna glazba sigurno predstavu čini bližom mladima, kao i prisutnost ekrana svih rezolucija i veličina. Za učinkovite je videoprojekcije (koje su bile puno više od pukoga funkcionalnoga dodatka sceni ili stropu kazališne dvorane) bio zadužen Josip Grizbaher. Kostimograf Mario Tomašević vraški je dobro odradio svoj zadatak. Zahvaljujući dobro odmjerenim kostimografskim rješenjima, glumci su bilo još prirodniji i nesputaniji u svojim kreacijama, jer je dojam bio kao da se svatko od njih sam odijevao u svojoj sobi. E, to se zove – dobar posao.

Svemu je zaokruženost dalo dobro „pogođeno“ svjetlo Davida Orešiča (iako je to znanje, iskustvo, a ne „pogađanje“).

Za kraj, ali ništa manje bitno od svega do sada napisanoga, Inga Janjanin ovom je predstavom (i ulogom majke Maika Klingeberga) svečano i radno obilježila, kako je sama rekla, prvih 30 godina umjetničkoga rada.

Publika na sceni, glumci koji doslovce protrčavaju kroz gledalište, publika koja se (zdušno) sklanja glumcu s puta da ne bude pregažena - scenska su rješenja koja cijeli projekt dinamiziraju i odmiču od uobičajenoga. Dodamo li tomu multimedijalnost (platno veliko gotovo poput scene, upaljeni mobiteli gledatelja u funkciji zvjezdanoga neba), dominantna glazba, glumci koji „razvaljuju“, poneka psovka i naramak uličnog govora, a i prstohvat opravdane golišavosti – a u prepunom gledalištu mladi (ne samo tinejdžeri, nego i punoljetni mladi). Može li onda ishod biti drukčiji nego – odličan? Gromoglasan pljesak koji traje?

Topla i ozbiljna preporuka svima da se zapute u Donji grad i pogledaju ovu predstavu uz koju će se nasmijati organski, od koje će im se i zavezati čvor u želudcu (dok zamrznutog pogleda iščekujete „prasak“ i što će se dogoditi nakon njega), ali će i dobiti pedagošku pljusku svi oni koji misle da je svaka dječja igra nevina, da ne može završiti tragično. Itekako ta igra može imati opasne elemente, itekako u sekundi sve može promijeniti.







Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dubravka Petrić