Damir Mađarić u Dječjem kazalištu režirao "Kukuriku kutiju" Paula Maara

Na krilima čak pet nagrada osvojenih na 25. susretima profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC ASSITEJ, održanog tek koji dan ranije u Čakovcu, marljivi su pregaoci Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u subotu iznjedrili novi premijerni naslov Kukuriku kutija. Damir se Mađarić redateljski (i prevoditeljski) ovoga puta u koštac uhvatio s komadom suvremenoga njemačkoga autora za djecu i mlade, prevoditelja i ilustratora, Paula Maara.

Ponovno je puta riječ o koprodukciji s Koprivničanima, koji su predstavu u svom Kazalištu Oberon (prvi) premijerno pogledali 7. listopada. Predstava će biti na repertoaru obaju kazališta.

Roditelji i oni malo stariji klinci koji su subotu odlučili provesti u teatru sigurno su se ugodno iznenadili, posebice oni koji su očekivali da je riječ o predstavi namijenjenoj vrtićarcima. Možda i jest, no to nije značilo da se svi tu večer nisu dobro zabavili. Naime, servirana im je prava mala, šarena 40-minutna razbibriga koja taman stane u jedan školski sat, jednu školsku ili vrtićku dvoranu. Stane predstava i u prosječan kombi, na što je mislila autorska ekipa.

Suradnički tim redatelja Mađarića čine Petra Mađarić, koja potpisuje scenografiju i kostime, te Miroslav i Gordana Evačić, zaslužni za glazbu. Premda je glazbe u predstavi neuobičajeno malo, efektno je stavila točku na I. A ako je glazba ona točk(ic)a, onda su scena i kostimi svakako tijelo slova I – jer, Petra je Mađarić predstavu vidjela šarenom i punom potrebno nepotrebnih detalja. I baš je taj balast rekvizita bio je odličan poligon za Kristinu Kovačević (kao mršavka Kimela) i Tenu Milić Ljubić (kao debeljka Bartolomeusa) da daju mašti na volju i razigraju se. Prštala je njihova igra na sceni, a iz gledališta je stizao smijeh zadovoljne publike koja se zabavlja. Dvije mlade lavice 40 min nisu stale, a i predstava je imala gotovo jednako tako neumornu dinamiku. Na strani Kristine Kovačević nešto je više godina staža na sceni i dobar glas glumice koja se dobro snalazi u fizički vrlo zahtjevnim komičnim ulogama. Svježa akvizicija DKO-a, Tena Milić Ljubić puše joj za vratom, a resi ju i lijepa boja glasa, koju koristi jasno, glasno i snažno, bilo da govori ili pjeva.

Bilo je stvarno lijepo gledati kako se nadopunjuju i skladno dok udahnjuju život Kimelu i Bartolomeusu, kojemu njegov najbolji prijatelj uvijek namjerno skraćuje i izgovara pogrješno, izostavljajući (barem) posljednje slovo. Ova dva neobična lika i jedan sasvim običan dan koji se ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg drugog u njihovim životima koji stanu u oveću kutiju (a to znači neprestana prepucavanja, zadirkivanja, sitne podvale), čini se da su SVE što priča nudi. No kada na scenu stupi stupajući muzikant (Đorđe Dukić) postaje jasno da je to priča o prijateljstvu i iskušenjima koja vrebaju iza svakog ugla. Upravo muzikant unosi razdor, huška Kimela protiv Bartolomeusa i obratno. I nakratko mu uspijeva zavaditi ih, ali ispostavi se da su dva šašavca ipak iskreni prijatelji. Shvaćaju i oni na koncu da je za uspješan dan dovoljan dobar prijatelj (po mogućnosti jednako luckast), puno mašte i poneka igračka. Čini se da je to dobar temelj i za uspješnu predstavu.

Jedino nejasno je zašto su Kimel i Bartolomeus – koji se jedan drugomu i obraćaju u gram. muškom rodu pa nema zabune jesu li dječaci ili djevojčice – (od glave do peteI odjeveni kao pripadnice nježnijega spola, a Kimel ima i ružičastu vrpcu u kosi. Dodatci kao što su maske, štapovi, pokrivala za glavu, frizura, šminka i osobni predmeti važni su dijelovi kostima. U oku gledatelja glumac i njegov kostim na sceni se stapaju u jedinstvenu sliku, a kostim gledatelju pomaže da identificira lik. Kostimi Kimela i Bartolomeusa jasno pokazuju da su bezbrižni, djetinjasti, da žive pomalo kaotično, da su djeca.

I premda ukrasi za kosu, frizura ili boja odjeće ne čine osobu ni bitnu razliku, a može to (posebice na sceni) biti i prednost, jer naglašava stilsku i semantičku zaigranost, pa i aktualnu temu rodne ravnopravnosti, ono što prolazi u životu, katkad ne prolazi na pozornici (i obrnuto).




Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dino Šef