Mario Kovač režirao je u Dječjem kazalištu "Rock'n'roll bajku"

Mlad i per(s)pektivan bend traži basistu – lajtmotiv je najnovije (nadajmo se) uspješnice Dječjega kazališta Branka Mihaljevića, Rock'n'roll bajka, premijerno izvedene 26. svibnja (taman za kraj školske godine). I ovaj su puta Osječanima koproducenti Vinkovčani, točnije njihovo Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, s kojim su iznjedrili već mnogo naslova (Ružno pače, Pepeljuga, Ljepotica i Zvijer, Crvenkapica…), a mnogi su još uvijek na oba repertoara.

Redatelj Mario Kovač (dobro znano ime osječke kazališne scene, kako ove za najmlađe – iako po prvi puta u Dječjem kazalištu, tako i one za odrasle u HNK-u) posegnuo je ovaj puta za tekstom Štefa Bartolića Gluhe laste: rock’n’roll bajka, stripom koji je godinama izlazio u dječjem časopisu Modra lasta:

„Rock je sirov, lepršav, šaren, maštovit, prgav, druželjubiv, autističan, dobronamjeran, ljut, pravednički nastrojen, romantičan, isfuran, ufuran, odfuran, nafuran, glasan i pun šokantnih trenutaka tišine. Jesam li rekao rock? Htio sam reći - Gluhe laste. Mislim na onaj strip o onim klincima koji rade bend. O klincima lišenim moraliziranja i pouka, ali ipak sa srcem na pravom mjestu kad dođu u pitanje važne stvari. O klincima koje predstavljamo večeras i ovdje, samo za vas... GLUHE LASTE!“

Uz Modru je Lastu i stripove odrastao redatelj Kovač, ali i brojni roditelji današnjih gledatelja predstava ovoga teatra, kao i njegov ravnatelj Ivica Lučić. Isto tvrdi i vinkovački ravnatelj Zdenko Rečić, koji ne krije zadovoljstvo na ponovnoj suradnji s Osječanima.

I nije samo strip metastruktura kojom je Kovač raspolagao i koju je čvrsto uzidao u svoje scensko zdanje. Bilo je tu mnoštvo izravnih i neizravnih pozivanja na svevremena, ikonička književna (Dostojevski, Bukowski), glazbena imena (The Doors, Goran Karan, Nick Cave, Queen), a fina su potka i pojmovi i osobe vezane uz Osijek, grad rasadnik rock glazbe, kako to kaže ravnatelj Lučić - lega, Bastion, Kićo Slabinac i dr. Bio je to alat kojim su ciljali i pokušali uspostaviti komunikaciju sa svim naraštajima u gledalištu (s naglaskom na one između 10 i 30 godina). Sudeći po atmosferi tijekom predstave - uspjeli su, jer smijeh je bio doziran, spontan. Pridružio im se i Štef Bartolić, koji nije propustio premijeru.

Priča je skroz pozitivna, jednocrtna, a kao takva primjenjiva je i na odrastanje u 80-ima i u novom mileniju. Sve su to samo nijanse.

Svakako važna boja, nikako tek nijansa je deseteročlani glumački ansambl, uz redatelja i njegov autorski tim u kojem su rock pjesnik Milan Fošner (kojemu je povjerena dramatizacija), Branko Kostelnik i Roderick Novy koji su stvorili originalni soundtrack te Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić koji su predstavi dali ruho – kostime i scenu. S obzirom na to da je Iva Matija Bitanga s redateljem Kovačem nekoć i sama svirala, iz prve ruke zna što svaku koncertnu pozornicu neizostavno čini. Takvi su i kostimi – više životni, manje kazališni. Za svjetlo je odgovoran iskusni Igor Elek.

Onaj kojemu za rukom polazi – glumiti, pjevati, plesati i svirati – i koji je apsolutno urnebesno šarmantan i karizmatičan u svojim ostvarenjima, Gordan je Marijanović. Iskreno i zabavno donio nam je priču o svom liku, o srednjoškolcu Goranu koji se s prijateljima upušta u nezaboravnu glazbenu pustolovinu. Zbog svega se toga (i ljubavi) osjeća izgubljeno, pa i skrene s puta na koji krene. Da nije tako, ne bi bio junak. Junak ne bi bio i da nema pomagače, iskušenje, trenutak suočavanja, krizu, ono što u životu čini pravu vrijednost (prijatelji, obitelj, ljubav, glazba) i do čega on uz pomoć prijatelja dolazi, s kojima se vraća, a na koncu i novi početak.

Neodoljivom predstavu čine i ostali glumci, u prvom redu novo ime na sceni ovoga kazališta, Silvijo Švast kao bubnjar Ivo, otkrivajući neočekivano duhovitost i opuštenost. Sigurno mu na odmet nisu prethodna glumačka ostvarenja, poput filma Šegrt Hlapić Silvija Petranovića, pa je njegov Ivo vrlo zaokružen lik.

Gitarist Marko je Srđan Kovačević, a basistica Marina, pak, Ivana Vukićević. Njih su dvoje intenzivno začinili predstavu, čineći ju – sa svim ostalim elementima – vrijednom gledanja. Zanimljivim i privlačnim uspjelo je svoja dva lika učiniti i Grguru Grgiću, koji je bio i Danijel i Martin. Tata i mama Aleksandra Colnarić i Đorđe Dukić, svoje su zadatke odradili bez zadrške, kao i Lidija Helajz u ulozi nastavnice matematike Aždajić. Predstava ne bi bila to što jest ni bez Tihomira Grljušića. Šećer na kraju bila je Areta Ćurković kao Goranova baka, vješto je, iznimno, a istodobno toplo i realno sazdala svoj lik, premda je i sama majka jednog tinejdžera, a nipošto baka. I ona je pokazala umijeće sviranja, kao i ostali članovi benda. Svi su svirali uživo, učili jedni druge kao pravi srednjoškolski bend, jer redatelj nipošto nije htio playback, makar svirali i “u krivo”.

Ova topla drama za sve uzraste spojila je vedru atmosferu s emotivno nabijenim prisjećanjima na neka davna (bolja) vremena. Vizualno privlačno uprizorenje će šarmirati, ali i dirnuti mlađu i stariju publiku svojom mrežom suza radosnica, humora, (prvih) ljubavi, prvih poljubaca… svega onoga što nam čini život pa ni predstavi ne smije manjkati. Možda ne će izazvati potres na hrvatskoj kazališnoj sceni, ova će predstava imati publiku koja će joj se iz raznih razloga htjeti vraćati. I sigurno ne će izumrijeti kao ni rock, stripovi i on – kako se u najavi našalio redatelj Kovač.



Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Dubravka Petrić