s Dunja Šaran: Gluma je igra i želim vam da ju prigrlite i trajno zadržite u sebi
Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Dunja Šaran je umjetnica, glumica i spisateljica koja se nakon nekoliko godina rada u školi s djecom s poteškoćama u učenju i razvoju te rada u struci potpuno posvećuje kazališnom stvaralaštvu. Do sada ju je publika imala priliku gledati u predstavi Tamo gdje tuga spava, emisiji Modni ormar, dokumentarno-igranom filmu Pad Salone, ali i u mnogim drugim manjim projektima. Kako je teklo Dunjino putovanje prema umjetnosti pročitajte u nastavku.

Dunja, vrlo si svestrana umjetnica koja se kreće na području od pisanja do glume, možeš li nam reći kako je sve počelo i kada se razvio tvoj interes za umjetnost?
Pa umjetnost je neraskidivo vezana sa mnom od kada znam za sebe. Još od predškolske dobi bila sam u nekom svom filmu, uvijek pomalo ‘starmala’. Prve naučene replike bile su iz serije “Naše malo misto”, dok još dobrano nisam shvaćala što one znače. U mom slučaju to nije samo odabir profesije, nego način gledanja na svijet. Dokle god budem živjela, težit ću i stvarati.

Književnost i gluma su inače područja koja često idu u paketu, koliko često ti povezuješ glumu i pisanje i koje književne vrste preferiraš, je li to primarno drama, poezija ili pak proza?
Smatram se renesansnim tipom i užitak mi je otkrivati nove tehnike, znanja i dimenzije življenja i stvaranja. Umjetnost je meni svijet u kojem nema podjela. Glazba, slikarstvo, gluma, pisana riječ…sve su to darovi muza koji savršeno komplimentiraju jedno drugom, a ja iz svakog crpim svoju inspiraciju. U književnost sam se doživotno zaljubila još u ranim gimnazijskim danima, a to mogu zahvaliti iznimnoj ženi i mojoj profesorici Ljiljani Matić koja me u tim krhkim godinama pripremila za svijet koji ću u sebi s vremenom otkriti. Odabrati samo jednu književnu vrstu je za mene nemoguće. U drami sam lišena svih strahova, sumnji i nesigurnosti i postajem svoja više nego li što to mogu riječima i opisati. A proza i poezija su moji kanali kojima mogu izraziti sve što mi stoji na duši. Velika, velika ljubav koja me oplemenjuje i ispunjava, privatno i profesionalno.

Gdje najčešće pronalaziš inspiraciju za svoje radove te postoji li određena publika kojoj su namijenjeni?
Jedna od najdražih pjesama Doris Dragović mi je “Malo mi za sriću triba” i s tom pjesmom bih objasnila sve. Inspiraciju tražim u svom životu, u malenim, svakodnevnim trenutcima, prirodi, odnosima, ljudima koje volim. Slavim pobjede. Nadilazim neuspjehe i životne izazove. Sve proživljavam intenzivno, emotivno i strastveno što nije uvijek lako, ali ja ne znam drugačije, a mislim da ne bih ni htjela. Moji radovi su namijenjeni svakome tko se u njima prepozna ili mu jednostavno zatreba dokaz da nije Pale sam na svijetu i da postoji netko kome je još stalo.

Tvoji profili na društvenim mrežama predstavljaju jedan mozaik raznih umjetničkih fragmenata, od onih glazbenih, fotografskih, modnih pa sve do pjesničkih, smatraš li da društvene mreže pomažu umjetnicima da se iskažu i svoje radove lakše predstave publici i koliko su tebi koristile u umjetničkom radu?
Jako zanimljivo pitanje. U bilo kojem kontekstu da razgovaramo, uvijek bih za sebe rekla da sam stara duša koja se često ne snalazi u ovom modernom, užurbanom svijetu i vremenu u kojem se zatekla. A opet, s druge strane, vjerujem kako svatko od nas ima neku svoju svrhu i razlog zašto smo baš sada tu gdje jesmo. Nikad nisam voljela kalupe niti isključivost bilo koje vrste, a kako umjetnost doživljavam kao potpunu slobodu, meni je prirodno okušati se u što više njezinih oblika. Imala sam do sada i prisutan faktor sreće, koja se nekako uvijek pobrine da me pronađu ti bliski, “srodni” ljudi koji govore mojim jezikom i požele nešto zajednički stvoriti. Mislim da je danas zahvaljujući Instagramu i društvenim mrežama, puno lakše plasirati i predstaviti svoj rad široj publici i umrežiti se s ljudima sličnog polja interesa i djelovanja. Koristim njegove blagodati i guštam u svojoj zajednici odanih i dobronamjernih ljudi koji me uvijek potiču da budem bolja nego što sam bila jučer.

Uz umjetnost, neko vrijeme bavila si se marketingom i menadžmentom. Jesi li u tom poslu imala prostora za umjetničko izražavanje ili je ipak bila riječ o oprečnim profesijama te možeš li navesti neke njihove prednosti i mane?
Mislim da se svaki čovjek barem u jednom periodu života “lomi” između toga da ima sigurnost i egzistenciju u kojoj neće morati razbijati glavu kako će plaćati račune svaki mjesec i neke svoje vizije života, afiniteta i sklonosti. Dva puta sam se okušala u marketinškom svijetu i agencijskom životu, upravo iz prvo spomenutih razloga, ali u konačnici nisam mogla protiv sebe i svojih prioriteta. Ne žalim niti za jednim iskustvom jer me svako očvrsnulo, naučilo i u konačnici dovelo do osobe koja sam danas. Zahvalna sam na poznanstvima, kolegama i svim lijepim, zajedničkim trenutcima, ali ja sam umjetnik, a ne ekonomist. Marketing i menadžment su dinamične, brze poslovne okoline u kojima je kreativnost iznimno bitna, ali uvijek pod pritiskom gorućih rokova. Umjetnost je polje u kojem je ipak primarno, barem što se mene tiče, ostaviti neki svoj trag i pokušati biti maleni kotačić promjene u svijetu na bolje. Agencija mi je pružala financijsku sigurnost, ali sam patila kao osoba jer se nikako nisam mogla zamisliti dugoročno u tom svijetu. Umjetnost je izazovna, konkurencija je velika, ali sam usprkos tome iznutra mirna i zadovoljna. Tu sam autentična, vjerujem u svaki svoj koračić i znam da ću pronaći rješenje svakom problemu koji me pokuša obeshrabriti.

Aktivna si članica udruge PLANTaža koja 3. Srpnja u Osijeku održava događaj PLANTida, a u sklopu kojega ćeš provoditi radionicu Svi smo mi glumci. Možeš li nam reći o čemu je točno riječ?
Udruga PLANTaža još je jedno ostvarenje mojih želja i težnji. Pruža mi mogućnost da doprinesem zajednici i da svoju kreativnost upotrijebim u svrhu nekog većeg dobra. Zvuči poprilično sanjarski, znam, ali ja stvarno u to vjerujem. Ne zamaram se time da moram u životu postići nešto veliko, bombastično i otisnuto ‘masnim slovima’. Meni je dovoljno ako u nekome probudim ljubav prema umjetnosti, odškrinem vrata čudesnoga svijeta kojeg ona otkriva i rasvjetljava u svakome od nas. Tako bih i predstavila svoju radionicu na PLANTidi zbog koje sam silno uzbuđena i sretna, ali mi stvara i pristojnu količinu treme. Bit će tu pripremnih radnji, tehnika disanja, vježbi u kojima ćemo poraditi na glumačkoj improvizaciji, proći zajedno različite situacije… Iznad svega, bit će puno spontanosti, neposrednosti, topline i humora, stoga pozivam od srca sve zainteresirane da mi se pridruže. Poanta ove radionice nije da ste uplašeni, nesigurni i da se želite sakriti u zadnje redove da vas “učiteljica” ne prozove. U ovome smo svi skupa, a ja sam tek jedan medij koji će vas podsjetiti koliko je zabavno i oslobađajuće igrati se. Gluma je igra i želim vam da ju prigrlite i trajno zadržite u sebi.

Za kraj, kakvi su ti planovi budućnost? Hoćemo li uskoro negdje moći pročitati neku tvoju zbirku radova ili te gledati na malim ekranima?
Moja baka bi rekla “Čovjek snuje, a Bog određuje” ha-ha. Veliki sam pobornik sadašnjeg trenutka, a to je dobro jer s obzirom na to da sam ja ‘Dunja u oblacima’, potrebno mi je nešto što će me bare malo zadržati nogama na zemlji. Svakako nastavljam probijati svoj put u umjetnosti i tragati za svojim malim mjestom pod suncem. Što se glume tiče, do sada je nekako sve išlo prirodno i spontano, stoga bih si poželjela da moj put tako nastavi i dalje. Polako, strpljivo, predano. Nije mi bitno pošto poto doći do cilja, bitno mi je da se ponosim putovanjem koji će me do njega dovesti. Tražit ću i dalje ljude slične energije za suradnje, odlaziti na audicije, a ostalo će vrijeme pokazati. Što se mog literarnog stvaralaštva tiče, tu knjigu sam obećala javno i sigurno će ugledati svjetlo dana. Skupljam svoje postojeće materijale, zapisujem, arhiviram i onda ću se napokon baciti na meni najteži dio posla, a to je odabir priča koje su po meni zaslužile imati svoje mjesto u njoj. Ni tu se ne vodim raciom, nego čistom emocijom. Želim da moja knjiga jednog dana u nečijim rukama bude poziv, prijatelj i motivacija da ne odustaje od svojih snova i priče koju želi proslijediti nekim novim klincima…


Tekst: Udruga PLANTaža
Foto: Kristijan Cimer


 Stranica prilagođena ispisu




Na prodaju muški štenc...
Spriječite popravke oc...
Odgajivačnica "Toplica...
Na prodaju štene Belgi...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:212

Registrirani online (2): mata, Redakcija 031


Objektiv031

Oblaci iznad Bastiona