Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Suvremena mađarska književnost na globalnoj je književnoj sceni zastupljena sasvim neproporcionalno "veličini jezika", velik broj značajnih mađarskih pisaca prevođen je na mnogobrojne svjetske jezike, a književnike poput Pétera Nádasa, Imrea Kertésza, Laszla Krasznahorkaija ili Sandora Maraija mnogi ubrajaju među najvažnije europske autore. U mađarskoj je književnost vidljiv visok stupanj poetične raznolikosti, dok se susrećemo s nizom tipičnih problema novoga doba te širokim rasponom društvenih patologija koje ono donosi. U svom traganju, mađarski pisci zalaze duboko do same srži ljudskog postojanja i izvlače bezvremensko iz vremena, strastveno tragajući za istinom. Nimalo ne začuđuje što je upravo Mađarska iznjedrila mnoge dobitnike Nobelove nagrade za književnost dodijelivši im tako poseban status u njihovim idealističkim nastojanjima. Drugi svjetski rat i progoni Židova, komunistička vlast te borba za demokraciju prilično su zastupljeni kao tema djelâ mađarskih književnika.

Ukoliko želite pobliže upoznati mađarsku književnost i otkriti što vam ona može ponuditi te joj dopustiti da svojim idejama pomiri poneke različitosti u vama, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek pravo je mjesto za to. Na našim policama potražite najnovija djela mađarske književnosti kao i nezaobilazne klasike. U nastavku pogledajte naše prijedloge.

László Krasznahorkai mađarski je romanopisac i scenarist poznat po teškim i zahtjevnim romanima, često označenim kao postmoderna, s distopijskom i melankoličnom tematikom. Autor nelakih postmodernističkih romana. Prije gotovo 35 godina Krasznohorkai objavio je prvijenac "Sotonski tango", odmah ga je pratio velik književni uspjeh. Kod nas je taj roman preveden tek prije tri godine (Lea Kovács, OceanMore). Krasznohorkaijev je opus na hrvatski prijevod čekao dugo, no posljednjih desetak godina objavljeni su "Posljednji vuk", "Melankolija otpora", "Rat i rat", "Seibo je bila tamo dolje", "Unutra je životinja" i "Svijet ide dalje". "Sotonski tango" prvi je roman Laszla Krasznahorkaija, objavljen 1985. godine, kojim je odmah na velika vrata ušao u vrh mađarske književnosti. Te je jeseni cijela mađarska kulturna javnost raspravljala o prvijencu koji je u kratkom vremenu postao klasikom. Godine 1994. kultni mađarski redatelj Béla Tarr, s Krasznaihorkaijem kao scenaristom, snimio je sedamipolsatni film istoimena naslova koji također postaje remek-djelom filmske umjetnosti. Stanovnici propalog, oronulog "kolektivnog gospodarstva", smještenog u blatnoj pustopoljini ruševina austrougarskog carstva i poslijeratnoga komunističkog režima, provode dane ne radeći ništa, smišljajući kako pobjeći iz bijede i siromaštva na neko bolje mjesto.

Tijekom olujne kišne i hladne noći mještani se sastaju u zadimljenoj krčmi, uza zaglušujuću graju i psovke, gdje se rakija pije na čaše, a vino na boce, gdje se pred jutro pleše čardaš, ali i tango te nestrpljivo iščekuje Irmiás, žbir i prorok. No, u toj apokaliptičnoj noći nestala je i djevojčica Estike. Nakon predane zajedničke potrage, nalaze je mrtvu u ruševinama dvorca Weinkheim.


Imre Kertész rođen je 1929. godine u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz i nakon toga u Buchenwald, gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugoga svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisni pisac i prevoditelj. Svoj najvažniji roman o vlastitu stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu "Čovjek bez sudbine" započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godine. Međutim roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađarskoj. O tom iskustvu Kertész je napisao roman "Fijasko", objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju jest roman "Kadiš za nerođeno dijete", posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta. "Čovjek bez sudbine" roman je za koji je Imre Kertész dobio Nobelovu nagradu za književnost 2002. godine. Roman govori o holokaustu, a smatra se da je od svih romana s temom pogroma Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata ovaj najradikalniji. Je li to prije svega zbog nevinog tona kojim pripovjedač, mađarski Židov, još uvijek dječak, opisuje deportaciju kao izlet u nepoznato, a dolazak u Auschwitz kao groteskni spektakl ili šokira činjenica da on tako spremno, poput dobrog učenika koji želi stvari obaviti najbolje što može, prihvaća logiku koncentracijskog logora. Ne postoji književno djelo koje na bolji i vjerniji način opisuje sve posljedice koje logor ostavlja na čovjeka. Kertészov "Čovjek bez sudbine" književno je djelo koje o najtežem iskustvu što ga čovjek može proći govori na literarno zapanjujući način.


Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. u Budimpešti u židovskoj obitelji. Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom, bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. U središtu "Paralelnih pripovijesti", romana neslućene dubine i širine koji zahvaća dvadesetostoljetnu povijest srednjoeuropskih naroda – Mađara, Židova, Nijemaca i Roma – nalaze se osobne priče trojice prijatelja te njihovih obitelji, prijatelja i poznanika, čije se životne silnice dotiču na najneobičnijim mjestima i u najneočekivanijim situacijama. Mreža osobnih drama, sreća i tragedija koju Nádas plete oko Ágosta Lippaya Lehra, Hansa von Wolkensteina i Andrása Rotta gusta je i proteže se od Berlina 1989. do Budimpešte prije rata, pa preko nacističkih logora i eugeničkih instituta, sve do Mađarske revolucije 1956. U ovome monumentalnom romanu s nezaboravnim likovima koje osjećamo kao dio svoje osobne povijesti, neprestano se suočavamo s osobnim i kolektivnim dvojbama, moralnim pitanjima pravednosti, krivnje, sreće i nesreće. Péter Nádas napisao je knjigu koja opisuje život onakav kakav jest – kaotičan, nabijen strašću i natopljen tjelesnošću. "Paralelne pripovijesti" nastajale su osamnaest godina i istinsko su djelo književnog majstora koje je čudesno stvarnije od sama života.


Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) rođen je 11. travnja 1900. godine u gradu Kassa, danas slovačkim Košicama. Školovao se u Leipzigu, a kao mladić putovao je i upoznavao najveće europske gradove. Pripadao je srednjoeuropskom kulturnom krugu. Likovi u njegovim djelima još uvijek cijene i poštuju prave ljudske vrijednosti koje su bile dio humanističke kulture građanske srednje klase u prvoj polovini XX. stoljeća. Bio je iznimno plodan pisac i novinar, pisao je romane, eseje, drame i članke. Do svoje 44. godine napisao je preko četrdeset djela. U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata bio je najutjecajniji mađarski pisac. Kao čovjek izrazito slobodarskog duha, osjetljivog na ljudska stradanja, nije bio prihvatljiv ni fašistima ni komunistima pa je 1948. godine emigrirao iz Mađarske. U emigraciji je njegov književni žar utrnuo, kao što je nestala i građanska klasa, nositeljica mađarske i europske kulture. Piše još jedino dnevnik koji je započeo 1944. godine te povremeno članke za Radio Slobodna Europa. U njegovu dnevniku, možda još više nego u ostalim njegovim djelima, možemo osjetiti da iz svog unutarnjeg, ljudskog kuta promišlja i prosuđuje vanjske događaje. Umro je 21. veljače 1989. godine u San Diegu. Poznat kao veliki putnik po Europi, Márai je proputovao i velik dio hrvatske obale. U romanu "Otok" (1934.) glavnina radnje odvija se na vrlo konkretnim i prepoznatljivim dubrovačkim lokacijama, u hotelu Argentina i na Lokrumu. Parižanin Viktor Henrik Askenasi, nakon afere koja će sablazniti svakoga do koga mu je stalo, otputuje u nepoznato, Dubrovnik, no istovremeno taj pokušaj bijega pretvara se i u pakleno putovanje savjesti. Virtuozno pripovijedajući o iznimnom i tankoćutnom sredovječnom muškarcu, orijentalistu po svemu solidna statusa, koji u potrazi za smislom života, štoviše, za Bogom, eksperimentirajući s tjelesnom ljubavi jer mu se to čini najjednostavnijim, a i najmanje shvatljivim područjem, istodobno se trudeći ostati objektivnim promatračem, šokantnim potezom pera dovede Askenasija do paradoksalne spoznaje da svijet možda i ne otkupljuje dobrota, nego grijeh. Neobična tijeka, s predivnim unutarnjim monolozima, preciznom slikom okruženja u kojem se glavni junak zatekao, napet poput suvremena trilera, "Otok" je još jedan od bisera u nizu Máraijeva opusa kojeg čine "Kad svijeće dogore", "Rastava u Budimu", "Ljubavnik u Bolzanu", "Judit" i brojni drugi.




Tekst: Krešimir Šokčević, dipl. knjižničar


 Stranica prilagođena ispisu





Sve vrste popravaka na...
Najjeftiniji rent a ca...
Stenci Aprikot patulja...
Na prodaju Rotvajler š...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:202

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Pješački most