Retrospektiva krhotina

Vrela je želja u meni za povratkom na staze odakle sam dječački krenuo. Postoji oduvijek i stalno pokušava uokviriti slike djetinjstva, ali sve što me nekada podsjećalo na dunje, odavno je nestalo i danas leži u snu, pokraj odbačenih ormara. Zato ne smijem izazivati vrijeme, jer ispod ukočenog ponosa još imam potrebu dokučiti zaboravljene mirise tradicije. Za početak, način mog ponašanja dovoljno govori o tome koliko su mi još uvijek drage prohujale noći koje u daljini vriju. Međutim, kada me tisuće takvih slabosti spomenu, više se ne radujem i umjesto da se smirim, iz dana u dan sve se ogorčeniji budim. Primjećujem nekakve sjene koje svojom težinom pritišću zidove prošlosti. Kao da me hoće pridobiti, šuljaju se okolo i sve češće razbacuju po meni krhotine vremena. Osjećam kako me slijede njihovi unutarnji glasovi, zato se ponekad i pretvaram da uživam u tim sentimentalnim stanjima, ali istina je kako sam zapravo sve dalje od izvora s kojih u nepovrat otječu ostaci mojih sjećanja.



Sve jače poprimam obrise neispavanosti, ali ne pomišljam na predaju o kojoj sam nekada tako rado slušao, već jednostavno zapostavljam način po kojem sam svojevremeno bio poznat. Svijet sjedi u meni, sav vrvim od malih ilustracija. U metežu raznobojnih kontura, dovoljan je samo trenutak pa da me njegovi raznovrsni motivi oraspolože. Upijajući te živopisne oblike, bez obzira koliko sumnjam, obnavljam stalno svoje biće. Imam dobar razlog, jer ono što raduje moje biće, raduje i tebe, moj lega. A to sigurno nije melankolija niti je stanje očaja. Uvijek imaš rješenje kako izbjeći stradanje duše. Iznad samih dodira tvojih ruku i uz pomoć tvoga osmjeha putujem preko krovova. Tamo negdje u našim razgovorima, uvijek se mogu dobro odmoriti. Lijepo mi je, jer u njima često spominješ neobičnu sposobnost svojih ulica da se neprimjetno uvuku u moje korake. Sjećam se koliko su me samo puta dovele upravo do onih mjesta na kojima sam osjećao tvoju bliskost. Tako je i sada. Dok tvoj dah tiho klizi između mene i neba, osjećam kako se sva moja nesigurnost pretače u tvoje srce. Strepiš, ali ne dopuštaš strepnju u meni. Slutiš, ali ne progovaraš o njoj. Vrela je želja u tebi da me povedeš na staze odakle sam dječački krenuo, ali namjerno izbjegavaš moje osjećaje. Shvaćaš da ćemo u potpunosti, kada zavlada misao, zajedno pomesti krhotine.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta