[INTERVJU] Urbane intervencije - intervju s Slađanom Zubić

Intervju s akademskom umjetnicom Slađanom Zubić koja će svoj rad predstaviti 13. srpnja 2019. godine od 19:00 h na otvorenju ulične galerije u sklopu Osječkog ljeta kulture.

Radi se o projektu Udruge PLANTaža "Urbane intervencije" koji za cilj ima urediti i popularizirati zaboravljene i napuštene lokacije u Osijeku s naglaskom na javni prostor kao prostor stvaranja društvenih i alternativnih kulturno- umjetničkih pravaca. Projekt započinje uređenjem tramvajskog stajališta kod Perivoja kralja Tomislava projektiranog od arhitekta Juraja Denzlera 1926. godine. Projekt je podržan od Grada Osijeka i Osječko- baranjske županije.

Osječka publika već te je nekoliko puta imala priliku upoznati, a uskoro će tvoj rad krasiti i jedno tramvajsko stajalište u centru Osijeka. Kako se osjećaš zbog toga i kakvu poruku želiš uputiti svojim radom?
Pripala mi je iznimna čast kao prvoj umjetnici sudjelovati u projektu udruge PLANTaža - Urbane intervencije te na jedan neobičan i potpuno nov način promovirati svoj umjetnički rad u vidu galerije na otvorenom. Ovaj poziv prihvatila sam kao jednu vrstu izazova u kojem mi je ponuđena mogućnost približiti svoje crteže i ilustracije široj publici. Dosada me osječka publika imala priliku upoznati putem nekoliko samostalnih i skupnih izložbi te putem niza umjetničkih intervencija.

U samom procesu stvaranja svojih crteža ne razmišljam o tome kakvu ću poruku poslati promatraču, više ih doživljavam kao putovanje na kojem istražujem svoju osobnost, razvitak i samo postojanje. Putovanjem otkrivam i puno učim i s informacijama koje putem skupim ljudima želim prikazati jednu sasvim novu dimenziju svijeta koji promatramo istim očima, ali ipak vidimo i doživljavamo na različite načine. Želim se izraziti putem stvarnih i opipljivih priča, u nečem što ima svoju težinu, a da opet u ljudima ne izaziva nešto negativno već dopadljivo, oku ugodno i simpatično. Svako umjetničko djelo koje stvorim za sebe nosi svoju osobnu priču, vodi promatrača na neku vrstu osobnog putovanja.

Osim što si završila Akademiju likovnih umjetnosti, vrlo si aktivna u udruzi PLANTaža te u organizaciji događaja na području Osijeka. Možeš li nam reći nešto više o Papergirl projektu i ReArt festivalu?
Već petu godinu zaredom aktivna sam članica udruge PLANTaža te smo umjetničkim akcijama i događanjima ostvarili puno toga. Jedan od projekata koji aktivno vodim četvrtu godinu zaredom (ove godine petu godinu zaredom) umjetnički je projekt Papergirl.

Namjera je projekta izvesti umjetnost iz muzeja i galerija na ulicu - među ljude, koji za umjetnost nemaju strpljenja, vremena ili mogućnosti da se s njom susretnu. Afirmativnim akcijama, stvaranjem, kulturnom i umjetničkom produkcijom stavljamo fokus na problem komunikacije između umjetnika i publike. Na taj način umjetnost sama traži svoju publiku, ne čekajući više da publika potraži nju. Cilj nam je pružiti zajednici novo iskustvo, svakom pojedincu približiti umjetnost. Također, svim umjetnicima koji doniraju svoje radove pruža se šira mogućnost predstavljanja i povezivanja s publikom i kolegama jer kada umjetnik daje svoj rad kao dar, on gradi odnos s primateljem - svojom publikom. Papergirl Osijek započeo je s realizacijom projekta u svibnju 2015. godine kada smo postavljanjem kutija na pet različitih lokacija prikupljali umjetničke radove građana Osijeka. Tehnika i motiv nisu bili zadani, cilj nam je bio da okupljeni ljudi stvaraju slobodno i bez opterećenja. Završetkom natječaja za prikupljanje radova također smo organizirali i umjetničke radionice. Nakon prikupljenih radova organizirali smo izložbu, gdje smo imali priliku prvi put zatvoriti dio Franjevačke ulice u našoj poznatoj Tvrđi. Izložbu u 2016. godini uspjeli smo smjestiti u prekrasno dvorište Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, a 2017. i 2018. godine Papergirl se seli u zatvoreni prostor Fakultetske ulice. Nakon izložbe slijedi podjela radova biciklima kojom uvijek uspijemo ugodno iznenaditi građane te im izmamiti osmijeh na lice.

2018. godine REART postaje samostalna udruga koju vodim zajedno s kolegicama, Valentinom Grubačević i Marijom Vidaković Tulić. Jedan od glavnih projekata REART udruge je ReArt festival.

Moja uloga u ReArtu je osmišljavanje ambijenta samog festivala, suradnja s umjetnicima kao i organiziranje izložbe te ostalih umjetničkih pothvata unutar samog festivala. ReArt festival povezuje različite umjetničke izričaje jednom temom i mjestom, vezano uz kreativnost, umjetnost, znanost i ekologiju. Raznolikost programa čine izložbe, predstave, gostovanja umjetničkih festivala, animirani film, glazba, radionice, kreativni sajam te predavanja i ambijenti na određenu temu koja je svake godine drugačija.

ReArt organizaciju čine mladi afirmirani i neafirmirani likovni umjetnici kao i svi ostali kreativci koji žele od svog Grada stvoriti lijepu umjetničku sinergiju te nova viđenja umjetnosti. Posjetiteljima želimo otvoriti potpuno nove, različite doživljaje njihovog Grada, povijesnih mjesta, zapuštenih prostora i dvorišta unutar stare povijesne jezgre Tvrđe i gradskih parkova.

ReArt okuplja, predstavlja i otkriva razne umjetnike, rukotvorce, obrtnike i ostale kreativce na jednom mjestu. Jedan od ciljeva ReArt festivala je i svake godine mijenjati vizualni dio festivala u obliku uvodnih video ili animiranih špica te izrade plakata, pozivajući likovne umjetnike te promovirajući njihov rad. ReArt festivalom želi se postići prepoznatljivost grada Osijeka i regije Slavonije i Baranje kao kulturnog i urbanog središta te mjesta za umjetnost i raznolikost.

Igrom slučaja znamo da si fascinirana babuškama koje se nalaze i na tvom brendu SuMka/CyMka. Kako je brend nastao te što za tebe osobno predstavljaju babuške?
Inspiraciju sam, još u studenskim danima, pronašla u ruskim drvenim lutkicama, matrjoškama (babuškama). Putem njih projiciram svoje vlastito iskustvo suočavanja sa svijetom, nekako ih povezujem s djetinjstvom.

Oduvijek mi je bila najdivniji suvenir i sada je svaka polica u mojoj kući ispunjena s po jednom babuškicom. Prvu babuškicu dobila sam od prijateljice iz djetinjstva i od tada mi ih prijatelji stalno poklanjaju.

Kako bih skrenula pozornost na svoj umjetnički rad koristim se tijelima ruskih babuški koje ujedno predstavljaju figuru žene. Tim primjerom svoj osobni identitet projiciram kroz tuđi, posuđeni oblik. Skrivajući se iza oblika ruske babuške pokušavam, na neki način, ostati anonimna, a opet prikazati sve ono skriveno: zavodljivost, veselje, simpatičnost. Tako je nastao i brend SuMka/CyMka.

Sve je krenulo s namrgođenim cekerima i ruksacima koji su prikazivali portrete babuški u različitim emotivnim stanjima. Zatim su nastali magneti i broševi, a sada najveći naglasak stavljam na liniju majica s printevima babuški u različitim životnim situacijama. SuMka/ CyMka majice počele su se nositi po cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan granica naše države ( Švicarska, Srbija...).

U kojem si se mediju/likovnim tehnikama najviše pronašla?
Kako sam diplomirala slikarstvo, nekako sam mislila da će to biti moj medij izražavanja. Igrom i istraživanjem došla sam do kolaža kao najpogodnijeg medija putem kojeg mogu izraziti svoju trenutnu misao.

Kolaž u kombinaciji s crtežom daje mi neograničeni spektar mogućnosti u kojem mogu naglašavati emociju svaki put na različit način.

Često su to printevi u kombinaciji s linijom i plohom. Strah od praznine, osobni horror vacui, prekrivam gomilom detalja koji čine cjelinu crteža. Dekorativnost je izražena kako bi estetski nadopunila rad te ga time učinila zanimljivijim. Na taj način želim promatračevo oko što duže zadržati na radu.

Što misliš o osječkoj umjetničkoj sceni, postoji li potencijal i što nam nedostaje?
Mislim kako osječka umjetnička scena ima puno potencijala i ljudi koji se izražavaju putem različitih umjetničkih medija te tvore izvrsna umjetnička djela koja često nemaju priliku pokazati široj publici. Ono što osječkim umjetnicima (kao i meni) nedostaje, i ono s čime se nerijetko suočavamo jest nedostatak prostora za izlaganje (galerija) i mjesta gdje bismo se okupljali i razmjenjivali ideje i iskustva. Kada bismo svaki kutak Osijeka pretvorili u svojevrsnu galeriju, bila ona u obliku oslikanoga zida, stanice, instalacije u parku, mislim da bismo tim potezom oživjeli umjetničku scenu i obogatili turističku ponudu samoga grada.

Kakvi su ti planovi za budućnost?
Hmmm… Teško pitanje.

Rijetko radim neke dugoročne planove za budućnost, radije si odredim smjernice i njima se vodim neko vrijeme. Ono gdje se sada trenutno vidim je svakako rad u obje udruge, REART-u i PLANTaži. I dalje želim razvijati brend SuMka/CyMka, kreativno se izražavati i crtati. Želim ovaj grad i sve ostale gradove ispuniti s puno babuškica.



Tekst: Udruga PLANTaža
Foto: Joanna Paciorek